Srce i razum

Čovjek je biće s dva centra

U čovjekovom biću postoje dva centra. Svaki od njih izvor je jedne vrste duhovnih aktivnosti i očitovanja. Jedan od njih zove se razum, a drugi srce. Misao, dalekovidnost, proračunatost, logika, argumentacija, znanje i filozofija očitovanja su razuma. Neka, pak, druga očitovanja duše, poput htijenja, želje, zaljubljenosti i stremljenja, napajaju se iz centra zvanog srce.

Iz srca se dižu toplota i stremljenje, a iz razuma uputa i prosvijetljenost. Čovjek snuždenog srca, bez htijenja, želja i nade hladno je, nepokretno i kruto biće i nikakva aktivnost neće doći od njega. Takav čovjek bliži je smrti nego životu. Dok je onaj čovjek, koji se nije okoristio snagom razuma i promišljanja, sličan automobilu koji se u tamnoj noći kreće bez svjetala i znakova.

Nekad se između ova dva centra uspostavlja sklad i harmonija. Srcu se nešto dopadne a razum potvrdi i prizna njegovu ispravnost. U takvim situacijama čovjek ne zapada u poteškoće i smetnje. Međutim, često se događa da se ne uspostave sklad i harmonija među njima. Naprimjer, srcu se nešto dopadne, biva poneseno time i iskaže naklonost prema tome, ali razum svojom dalekovidnošću i proračunatošću to ne potvrđuje i ne odobrava. Događa se i da razum potvrđuje ispravnost nečega što je srcu teško i što mu se ne dopada. Ovdje se između srca i razuma javlja sukob i to je mjesto gdje se očituje razlika među ljudima: neki prihvataju naredbu razuma, a neki srca.

Navest ću jednostavan primjer za ovaj sukob: Svaki čovjek instinktivno je vezan za svoje dijete i prema njemu gaji osjećaje protkane ljubavlju. Upravo zbog te ljubavi i vezanosti roditelj svome djetetu želi udobnost i spokoj do te mjere da sebe dovodi u teškoće kako bi djetetu osigurao udobnost. Istovremeno se nameće pitanje odgoja, jer u skladu s računicom razuma odgoj, koliko god da je blag i popustljiv, htjeli to ili ne, na početku djetetu donosi niz neprijatnosti. Ponekad otac i majka trebaju podnijeti bol razdvojenosti i udaljenosti od djeteta. Srcu je to teško podnijeti. Ako čovjek želi prihvatiti naredbu svoga srca, treba odustati od odgoja djeteta kojeg doživljava kao jedinstveno sredstvo ostvarenja sreće u budućnosti. Ali ako želi prihvatiti naredbu razuma, neizbježno mora djelovati suprotno zadovoljstvu srca.

Više i važnije od ovoga je odgoj i pročišćenje duše samog čovjeka. Pročišćenje duše i stjecanje ljudskih vrlina složenije je i teže od svih drugih stvari, jer ovdje obično srce i razum zauzimaju dva suprotna pola. Borba s dušom koja na zlo navodi traži pandže mnogo jače od razuma i vjere.

Jednom prilikom časni Poslanik prolazio je pored grupe mladića. Vidio je kako su zaokupljeni podizanjem kamena. Dizanjem kamenja provjeravali su svoju snagu. Poslanik im se obratio riječima:

“Da li želite da vam presudim i kažem ko je jači i snažniji od ostalih?”

Rekoše: “Da, o Božiji Poslaniče!ˮ

Oni su pretpostavljali da će Poslanik odrediti osobu čija je snaga veća, a mišići jači. Međutim, za razliku od njihovih očekivanja, Poslanik je rekao da je najsnažniji među njima onaj kome u vrijeme ljutnje ili dobrog raspoloženja požudna duša ne može uzeti uzde iz ruku razuma. Najjači među vama nije onaj koji ima jake mišiće, već onaj koji je duhom jači.

Kada je u pitanju pročišćenje duše i stjecanje morala, uvijek je na sceni neobičan rat i sukob između dva centra: srca i razuma. Pročišćenje duše i odgoj, čija je svrha usklađivanje ova dva centra, nužno povlače za sobom obuzdavanje i nadzor srčanih želja. U principu, disciplina i stega izviru iz razuma, dok smetenost i svojeglavost izviru iz srca.

Časni Poslanik u poznatom hadisu na suptilan način iskazuje i objašnjava ovaj rat i sukob. Ashabi i prijatelji Božijeg Poslanika, s.a.v.a., vratili su se iz bitke. Poslanik se okrenuo prema njima i rekao:

مَرْحَباً بِقَوْمٍ قَضَوُا الْجْهادَ الْاصْغَرَ وَ بَقِىَ عَلَيْهِمُ الْجِهادُ الْاكْبَرُ

“Dobrodošlicu izražavam ljudima koji su se vratili iz male borbe, a preostala im je velika.”[1]

Rekoše: “O, Božiji Poslaniče, šta je velika borba?”

Poslanik, s.a.v.a.: “Borba s nefsom i borba s prohtjevima i željama srca.”

 

Ej, vitezi, dušmana smo vanjskog ubili,

Al’ od njega gori u nama ostali.

 

Razum i svijest ubiti ih ne mogu,

Unutrašnji lav ima snagu ogromnu.

 

Njega nećeš lahko savladati,

Ko što se zec neće uz stijenu lahko popeti.

                                       

Vratismo se iz džihada manjeg

u većoj smo borbi s’ kipom, od njeg.

 

Nije ništa lav koji redove ruši,

Lavčina je ko se sruši u duši.

 

U ovim sukobima ponekad srce i želje potpadaju pod utjecaj razuma, a ponekad, obratno, srce potčini razum sebi. Jasno je značenje toga da razum potčini sebi srce i za to ne trebaju nikakvi komentari i tumačenja. Međutim, treba pojasniti kako srce potčinjava sebi razum.

 

Utjecaj srca na razum pri prosuđivanju

Ako čovjekov razum bude slobodan, sudit će onako kako je realno. Dobro vidi dobrim, a loše lošim. Ako razum zapadne pod utjecaj želja srca, sudit će onako kako srce želi i kako se njemu dopada, a ne onako kako stvari uistinu stoje. Razum je po svojoj biti pravedan sudac, ali je potrebno očuvati neovisnost snage sudstva. Izvršna snaga, u što svrstavamo želje, naklonosti, odluke, volju itd., ne treba uzeti razum na milost i nemilost. Ako do toga dođe, od razuma ne treba očekivati pravednost.

Prenosi se da je Imam Ali, mir s njim, rekao:

مَنْ عَشِقَ شَيْئاً أعْشى بَصَرَهُ، وَ أمْرَضَ قَلْبَهُ

“Kad neko nešto voli, to ga oslijepi i srce njegovo oboli.”[2]

Posljedica ovog sljepila je ta da takav čovjek u tminama događaja i dešavanja, kada postoji potreba za uputom i svjetlom razuma i logike, ne vidi. Ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo, veoma su važni u donošenju presude. Pjesnik kaže:

Zadovoljan pogled svaki nedostatak pokriva

Kao što neprijateljski pogled svaki nedostatak otkriva.

Gledanje koje je praćeno zadovoljstvom i lijepom predodžbom pokriva sve nedostatke, jednako kao što gledanje koje je praćeno neprijateljstvom i mržnjom ističe i pokazuje nedostatke.

Kada se lični motivi (interes) upletu sva umijeća skrivena postanu

Stotinu zastora sa srca prema pogledu se okrenu.

Upravo zbog toga će čovjek vidjeti lijepim i divljenja vrijednim sve što je povezano s njim i što se bude odnosilo na njega. Kako to Sa‘di Širazi kaže:

Svako svoj razum vidi savršenim, a svoje dijete najljepšim.

Čovjek posjeduje instinkt ljubavi prema samome sebi, sebe voli više nego bilo koga i bilo šta drugo. Stalno sebe i ono što je u vezi sa sobom gleda kroz naočale vedrine i optimizma. Znači, sudi o sebi i onome što je u vezi s njim onako kako mu je srce zadovoljno, a ne onako kako zbilja zahtijeva. Svoj loš moral čovjek umišlja dobrim, a svoja nedolična djela primjerenim.

أَفَمَن زُيِّنَ لَهُ سُوءُ عَمَلِهِ فَرَآهُ حَسَنًا

“Onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim.”[3]

تَاللّهِ لَقَدْ أَرْسَلْنَا إِلَى أُمَمٍ مِّن قَبْلِكَ فَزَيَّنَ لَهُمُ الشَّيْطَانُ أَعْمَالَهُمْ

“Tako nam Allaha, Mi smo i prije tebe narodima poslanike slali, ali im je šejtan lijepim predstavljao postupke njihove.”[4]

قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًا الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا

“Reci: ‘Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?’”[5]

Imam Ali, mir s njim, kaže:

الْمُؤْمِنُ لا يُصْبِحُ وَ لا يُمْسى إلّا وَ نَفْسُهُ ظَنُونٌ عِنْدَهُ

“O robovi Božiji, znajte da vjernik treba biti nepovjerljiv prema duši svojoj jutra svakog i večeri svake.”[6]

Ako čovjek dosegne razinu istinske skepse prema svojoj duši i sebe vidi izloženog činjenju stotinama grijeha i loših dijela, sam će se o sebi brinuti i svoju dušu obuzdati da ne iziđe iz dozvoljenih joj granica. Teško onom ko sa zadovoljstvom, kroz naočale optimizma i s lijepom slikom iščitava cjelokupno svoje biće.

Upravo ovdje biva nam jasno da je čovjeku ponekad oslabljena snaga prosuđivanja. Neispravno sudi i izlazi iz okvira pravičnosti. Oduzima mu se sloboda razuma. Ako razum i razmišljanje budu osvojeni od strane srca i srčanih želja ne samo da će čovjek na jeziku sebe predstavljati čistim i bez mahane već će u srcu i dubini svoga bića zamišljati sebe takvim. Međutim, taj čovjek ne može ne biti takav, jer nema slobodan um, razmišljanje i govor da bi mogao zbilju vidjeti onakvom kakva ona uistinu jest. Kao što se čovjek ne može kretati sve dok mu ruke, noge i vrat ne budu slobodni, tako se ne može koristit razumom i razmišljanjem dok oni ne budu slobodni. Sputanost i zatočeništvo ruku, nogu i vrata ogleda se u njihovom vezanju lancima i konopcima, dok se zatočeništvo razuma ogleda u navali srčanih želja koje razum okivaju lancima prohtjeva, pristranosti i slijeđenja. Časni Kur'an opisujući Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kaže:

يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ

“Koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa djela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.”[7]

Ovaj težak teret, sprege i lanci o kojima kur'anski ajet govori sputali su razum i duše ljudi, a moćna Poslanikova ruka ih je skinula.

 

Optimističan pogled na sebe i pesimističan na druge

Jedan od razloga većine naših neuspjeha ili neuspjeha našeg društva jeste to što svaki pojedinac, kada gleda na sebe i na svoja djela, to čini kroz naočale optimizma i lijepog viđenja stvari, dok druge i njihova djela gleda kroz naočale pesimizma i lošeg viđenja stvari. Kao rezultat takvog odnosa niko sebe ne smatra krivcem i umišlja da je krivac uvijek onaj drugi. Svi priželjkuju društvenu pravdu, a niko ne razmišlja da se društvena pravda ostvaruje onda kada pojedinci budu pravedni.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُونُواْ قَوَّامِينَ بِالْقِسْطِ شُهَدَاء لِلّهِ وَلَوْ عَلَى أَنفُسِكُمْ أَوِ الْوَالِدَيْنِ وَالأَقْرَبِينَ إِن يَكُنْ غَنِيًّا أَوْ فَقَيرًا فَاللّهُ أَوْلَى بِهِمَا فَلاَ تَتَّبِعُواْ الْهَوَى أَن تَعْدِلُواْ

“O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.”[8]

Jedna od koristi vjerskog odgoja je ta da ljude čini pravednim i poštenim u dubinama njihovih duša. Naravno, postoji razlika između onoga ko se okoristio vjerovanjem i Boga vidi svjedokom i nadgledateljem svojih dijela i namjera i onoga ko radi čisto zbog dobrobiti društva.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ لاَ يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!”[9]

Pretpostavimo da su drugi u zabludi i zalutali. Njihova zabluda neće naškoditi vama ako vi sami budete na ispravnom putu.

Znamo da je u islamu, s jedne strane, nadziranje djela drugih dio obaveznih dužnosti, jer je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

كُلُّكُمْ راعٍ وَ كُلُّكُمْ مَسْؤُولٌ عَنْ رَعِيَّتِهِ

“Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.”[10]

Ali, s druge strane, svi trebamo odvratiti od sebe šejtansku misao da je društvo pokvareno i da su drugi pokvareni. Pokvarenost i zalutalost drugih ne može biti izgovor kod Boga za naša loša djela. Jedna od obmana čovjekovog nefsa upravo je ta da svoj grijeh baca na pleća drugih.

 

Navikavanje na razmišljanje

Da bi se čovjek spasio i izbavio iz pandži dominacije strasti koje upropaštavaju tijelo, dušu, razum, vjeru, dunjaluk i ahiret, nema drugog izlaza osim jačanja snage razuma. Jedan od načina jačanja ove snage jeste to da poradi na sebi kako bi razmišljanje o poslovima za njega postalo navika te da se suzdrži od ishitrenog odlučivanja. Čovjek je došao kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i rekao:

“Posavjetuj me.ˮ

“Ako te posavjetujem, da li ćeš postupati u skladu s tim?ˮ

Čovjek je odgovorio: “Da.ˮ

Ovo pitanje i ovaj odgovor tri puta su se razmijenili između Poslanika i tog čovjeka i svaki put ga je Poslanik pitao:

“Da li ćeš postupati u skladu s tim savjetom?ˮ, i čovjek je svaki put potvrdno odgovarao na pitanje. Nakon što se čvrsto obavezao da će tako postupiti Poslanik reče:

إِذا هَمَمْتَ بِأَمْرٍ فَتَدَبَّرعاقِبَتَهُ

“Kad god odlučiš da uradiš nešto, prvo promisli i sagledaj posljedice toga djela.”[11]

Ako vidiš u njemu dobro i napredak za sebe, to i uradi, a ako vidiš zlo i propast, udalji se od njega.

Iz načina postavljanja pitanja i uzimanja obavezujućeg obećanja biva jasno da je Poslanik ovoj rečenici pridavao izuzetan značaj. Poslanik želi da shvatimo kako trebamo imati naviku razmišljanja i ne upuštati se ni u kakav posao prije nego li potpuno sagledamo i odvagamo njegove posljedice.

Čovjek treba slijediti logiku, a ne osjećaje. Kada čovjek radi na osnovu logike, obavlja sva potrebna predviđanja i proračune. Izvor svjetlosti svoga uma i razmišljanja usmjerava na sve strane i sagledava sve aspekte tog djela, dok u poslovima koji se rade na osnovu osjećaja ne postoji plan, račun i dalekovidnost. Dešava se da se duša ushiti nečim i čovjek, da bi smirio osjećaj ushićenja, poseže za djelom. Prašina i tama koje se javljaju zbog osjećanja ushićenja oduzimaju čovjeku mogućnost da dublje promisli o tom djelu i obrati pažnju na njegove posljedice i ishode.

Svim ljudima manje-više vladaju i logika i emocija. Rečenica koju čovjek izgovori u prisustvu skupine ljudi ili djelo koje uradi u skupini ljudi povezano je, s jedne strane, s nizom osjećanja, emocija i unutarnjih ushićenja, a, s druge strane, budući da se o tom djelu manje-više razmišljalo i da se obratila pažnja na njegove različite aspekte, povezano je s logikom i promišljanjem. Ipak, neki ljudi više su skloni i okrenuti logici, a neki emocijama. Sociolozi kažu da se ova razlika vidi i među narodima. Neki su narodi bliži logici, a neki emocijama.

Poslanikova preporuka je da uvijek u poslove unosite logiku i ne dozvolite izljevu emocija da vlada i upravlja vama. Budi čovjek logike, a ne doživljaja osjećanja. Što pojedinac ili narod bude više napredovao na putu savršenstva, postepeno će se udaljavati od emocija i okretati se logici. Približavanje vlasti logike i izlazak iz vlasti emocija pokazatelj je i dokaz zrelosti i napretka duše. Čovjek je u djetinjstvu prepun nelogičnih emocija i upravo zbog toga nemoćan je upravljati sobom i čuvati svoja dobra. Iz istog razloga djetetom se može manipulirati, njegove emocije mogu se potčiniti i okrenuti u vlastitu korist. Ali, kako se nižu godine njegovog života i kako se bogati iskustvom, tako jača logika u njegovom biću.

Naravno, nije dovoljan samo protok vremena i životno iskustvo kako bi čovjek postao logičnom osobom i osobom koja promišlja. Za ovu moralnu vrlinu, kao i za sve druge moralne vrline, potrebni su vježba, praksa, napor i zalaganje. Kao prvo, čovjeku je potrebna podloga u znanju i misaoni kapital. Kao drugo, čovjek treba određeno vrijeme uz napor sebe natjerati da u situacijama koje mu se nameću i u odlukama koje donosi mnogo razmišlja i da, sve dok potpuno ne izvaga posljedice i rezultate djela, ne pridaje značaj unutrašnjim ushićenjima.

Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

ما أخافُ عَلى أمَّتِىَ الْفَقْرَ وَ لكِنْ أخافُ عَلَيْهِمْ سُوءَ التَّدْبِيرِ

“Ne plašim se za svoj ummet siromaštva, već se plašim za njih lošeg planiranja.”[12]

Dakle, Poslanik se ne plaši siromaštva, jer je to bolest čije izlječenje nije teško. Njegova zabrinutost je zbog lošeg planiranja i manjka logike i argumentacije.

U drugom hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u sklopu jedne priče praktično se vidi razlika između slijeđenja logike i emocija. Beduin je došao kod Poslanika i tražio od njega savjet. Poslanik je u odgovoru rekao kratku rečenicu koja glasi:

لا تَغْضَبْ

“Nemoj da se ljutiš!”

Čovjek se zadovoljio time i vratio u svoje pleme. Slučajno se vratio u vrijeme kada je zbog nekih događaja došlo do spora između njegovog i drugog plemena. Obje strane postrojile su se u redove za boj i spremile za napad. Taj čovjek se iz stare navike i plemenske pristranosti uzbudio i opasao oružjem kako bi podržao svoje pleme i stao u red sa svojim suplemenicima. U tom trenutku sjetio se Poslanikovih riječi da ne treba dopustiti da ga savladaju ljutnja i srdžba. Savladao je srdžbu i uronio u razmišljanje. Trznuo se i u njemu se probudila logika. U sebi je razmišljao: zašto dvije skupine ljudi bez razloga trebaju potezati sablje jedna na drugu? Prišao je neprijateljskom redu i izrazio spremnost da ono što oni traže kao odštetu i otkupninu on ustupi od svoga imetka. Kada su oni vidjeli njegovo viteštvo i ljudskost, odustali su od svojih potraživanja. Svađa se okončala i vatra koja se razbuktala plamenom emocija ugašena je vodom razuma i logike.

 

 

[1] Usūli Kāfi, sv. 5, str. 12.

[2] Staza rječitosti, govor 108.

[3] Fātir, 8.

[4] An-Nahl, 63.

[5] Al-Kahf, 103-104.

[6] Staza rječitosti, govor 175.

[7] A’raf, 157.

[8] An-Nisā’, 135.

[9] Al-Māida, 105.

[10] Džāmi‘ us-sagīr, sv. 2, str. 95.

[11] Bihāru-l-anvār, sv. 71, str. 339.

[12] ‘Avāliu-l-le'āli, sv. 4, str. 39.