Scroll to top
Podijeli

Čovjekov perceptivni sklop


Autor teksta: Morteza Motahhari
Izvor: Bist goftar

29. Novembra 2019.

 

Spoznaja stvari putem njihovih suprotnosti

 

Među učenjacima raširena je misao da se stvari spoznaju svojim suprotnostima.

تُعْرَفُ الْاَشْياءُ بِأَضْدادِها

“Stvari se spoznaju putem svojih suprotnosti.”

Naravno, pod spoznajom se ne misli na logičku definiciju stvari, jer u logici je dokazano da se stvari ne mogu definirati svojim suprotnostima i onim što stoji naspram njih, jednako kao što se ovdje suprotnosti ne svode samo na terminološki izraz suprotnosti koji se razlikuje od kontradikcije u filozofskom smislu. Pod suprotnošću se ovdje misli na suprotnu tačku na apsolutan način, a pod spoznajom se misli na shvatanje na apsolutan način. Iako u ovoj rečenici nisu upotrijebljene riječ “osim”, “samo” ili “isključivo”, misli se na neku vrstu ograničenja. Ako stvar ne bude imala sebi suprotnu tačku, čovjek neće biti sposoban da je shvati, čak i da ta stvar bude potpuno očita. Ustvari, suština ovog iskaza je da se ukaže na određenu vrstu slabosti i manjkavosti u ljudskom sklopu razumijevanja i percepcije koji je stvoren tako da je sposoban percipirati stvari samo u slučaju da imaju suprotnu tačku.

Naprimjer, svjetlo i tamu čovjek spoznaje u međusobnom poređenju. Da je svugdje stalno prisutna jednolična svjetlost i da tame uopće nema, čovjek ne bi spoznao samu svjetlost. Znači, ne bi mogao pretpostaviti da u svijetu postoji neko svjetlo. Ne bi mogao shvatiti da kada vidi, vidi zahvaljujući svjetlu. Svjetlo je jasnije i svjetlije od bilo čega drugog. Ono je sāmo očitovanje, ali njegovo očitovanje nije dovoljno, i to je naša slabost a ne slabost svjetla. Mi percipiramo svjetlo zahvaljujući njegovom nestajanju. Kada nestane svjetlo, javlja se tama. Dolaskom tame i zalaskom svjetla shvatamo da je prije bilo nešto posredstvom čega smo vidjeli sve stvari. Da ova svjetlost nije nestajala, nikad ne bi bila predmetom naše pažnje. Dakle, svjetlo se prepoznaje uz pomoć svoje suprotnosti, tj. tame. Da je svugdje prisutna tama i da nema svjetla, tada se ni tama ne bi mogla spoznati.

Isto tako, ako čovjek tokom cijelog života sluša jednoličan zvuk – naprimjer, ako dijete odrasta u blizini željeznice i stalno sluša jednoličan zvuk lokomotive, prestaje reagirati na njega. Jedan od starih filozofa – vjerovatno Pitagora – tvrdio je da se uvijek čuje jednoličan zvuk kretanja planeta, ali s obzirom na to da ga ljudi stalno čuju, nikad ga ne primjećuju. Isto se dešava i čovjeku koji stalno prebiva u smrdljivoj ili mirišljavoj sredini, te zbog toga ne osjeća taj smrad ili miris.

Iz istog razloga bogataši gube osjećaj za užitkom i ugodnostima, kao što siromašni prestaju biti osjetljivi na teškoće. Znači, oni koji se češće predaju užicima osjećaju ih slabijim intenzitetom, a oni koji rjeđe imaju priliku uživati u nečemu, njihov doživljaj užitka je intenzivniji. Također, oni koji su više suočeni s nedaćama manje osjećaju njihove teškoće, a oni koji se manje suočavaju s nedaćama intenzivnije doživljavaju tegobu.

Isto je i s pitanjem moći i nemoći. Pod pretpostavkom da je čovjek naspram svega moćan i da ne osjeća nemoć ni pred čim, da ne vidi slabost ni u sebi ni u drugim stvarima, ne bi mogao shvatiti da je moć jedna od egzistenata u ovome svijetu. Iako bi sve stvari obavljao zahvaljujući moći, sām ne bi primjećivao moć. Iako bi bio utopljen u moć, ne bi je percipirao. Da postoji apsolutna nemoć i da ne postoje snaga i moć, ni nemoć se ne bi prepoznavala.

Isto je i sa znanjem i neznanjem. Ako pretpostavimo da u svijetu nema neznanja, da čovjek sve zna, da nema osjećaja neznanja naspram ni jedne zbilje, da mu je u svjetlu znanja sve jasno i očito, unatoč činjenici da je uronjen u znanje i da sve vidi svjetlom znanja – bio bi nemaran prema samom znanju. Takav čovjek sve bi vidio i shvatao i imao bi sve u vidu, osim samog neznanja. Jedino njega ne bi imao u vidu. Međutim, kada se neznanje očituje naspram znanja i dođe u pomoć misaonom sklopu, koji je poput prijemnika, javljaju se pažnja i obzir prema znanju. Čovjek tada shvata da je i znanje jedno od egzistenata na ovome svijetu. Iz istog razloga životinja ne obraća pažnju na svoje znanje, jer ne obraća pažnju ni na neznanje.

Isto vrijedi i za sjenku i čovjeka. Ako bi čovjek stalno viđao sjenku nekih stvari, a ne same stvari, i ako mu se te sjenke nikad ne bi gubile iz vida, zamišljao bi da su upravo te sjenke stvarne osobe. Međutim, budući da vidi i stvar i sjenku, shvata da je ovo stvar, a ono sjenka.

Antički filozof Platon čuven je po konceptu koji je ostao poznat kao Platonove ideje. On kaže da sve što postoji na ovome svijetu, a što se očituje kroz razne vrste stvorenja, zapravo je sjena i odraz originala i zbilje koji postoje na drugom svijetu. Ono je original, a ovo je odsjaj. Ono je sāma ta stvar, a ovo je njena sjena. Ljudi zamišljaju da su ove sjene zbilje. Za ovo Platon navodi primjer pa kaže: Zamislite da skupina ljudi od početka života bude zatočena u pećini i to tako da licem budu okrenuti prema unutrašnjosti pećine, a leđima prema ulazu u pećinu, da Sunce izvana osvjetljava unutrašnjost i da ljudi prolaze ispred pećine. Sjenka tih ljudi koji prolaze ispred pećine pada na zid koji se nalazi ispred ljudi. Oni ne znaju šta se dešava vani i ne znaju da vani postoji svijet, jer oduvijek žive u pećini. Sjene koje se kreću na zidu oni zamišljaju kao stvarne ljude. Ne shvataju da to nije nešto stvarno. To je samo prikaz ljudi i zbilja koje postoje vani. Isto tako čovjek koji je zatočen u pećini prirode ljude u Ovom svijetu smatra zbiljom ne znajući da je ovo sjenka zbilje, a ne sama zbilja. Ako vide sāme ljude, tek tada će shvatiti zbilju.

Nije mi namjera razmatrati ovu Platonovu misao. Želimo reći da je uobičajena i prirodna čovjekova struktura takva da stvari spoznaje kroz međusobno poređenje, odnosno poređenje stvari s njenom suprotnošću. Ako ne postoji suprotna tačka stvari, ta se stvar ne može ni spoznati, čak i da je u punini očitovanja. Upravo zbog toga smo naveli primjere svjetla i tame, znanja i neznanja, moći i nemoći, čovjeka i sjenke. Isto vrijedi i za pitanja dobra i zla, kretanja i mirovanja, bespočetnosti i nastanka, nestanka i vječnosti.

Kao što sam istaknuo, ova tema tiče se građe i načina našeg shvatanja i percipiranja, a ne sāme stvari koja je predmetom spoznaje, jer mi smo takvi da obično dok ne vidimo suprotnu tačku neke stvari ne bivamo obaviješteni o postojanju te stvari.

Dakle, ako zamislimo da se upravo ova osjetilna svjetlost nikad ne ugasi, da se nikakva prepreka ne ispriječi i onemogući joj širenje, da unutar jedne zatvorene kuće bude osvijetljeno kao i vani, da neograničena i jednolična svjetlost obuhvati cijeli svijet i potom se nađe jedna osoba koja kaže da je cijeli svijet preplavljen svjetlošću, da sve što vidimo, vidimo zahvaljujući svjetlosti i da nije nje ne bismo ništa vidjeli, za nas koji smo uronili u svjetlo bilo bi teško povjerovati.

Poznata je priča o ribi, koja nikad nije izišla iz vode i nije vidjela ništa osim vode, a koja se zamislila i zapitala šta je i gdje je ta voda o kojoj svi pričaju i za koju kažu da je izvor života. Zašto je ja ne vidim? Išla je za nekim ko će joj pokazati vodu sve dok nije iskočila iz vode i našla se u nezgodnoj situaciji. Tada je shvatila šta je voda, kakve koristi ima od nje i da je njen život ovisio o njoj. Jedan pjesnik je ovu priču pretočio u stihove pa kaže:

 

U moru jednom riba plivaše

Kojoj misao kao i meni kratka bijaše.

Nikada od lovaca brige ne imaše.

Niti u zamci muke vidješe.

Nije osjetila žeđi tegobe.

Niti je imala od Sunca tjeskobe.

Obespokojena jednom razmišljanju se oda,

Čuvši da svi govore voda, zapita se gdje je ta voda.

Koji je to eliksir koji život daruje,

koji ptici i ribi život udahnjuje?

Ako je to dragulj ovoga svijeta,

zašto je ostao skriven od mog pogleda?

Noću i jutrom ništa osim vode ne vidje;

U vodi spokojna, a od vode vijesti nigdje.

Dok nemarna ka zahvali blagodati bijaše,

Valovi je iz mora na obalu izbaciše.

Sunce što svijet obasjava na nju se isija;

Na duši joj se vatra odvojenosti od vode usija.

Jezik joj od žeđi iz usta ispade,

Pade na zemlju i sjeti se vode.

 

Bog, apsolutna svjetlost i apsolutno očitovan

Sveta Bīt Božija apsolutno je svjetlo. To je svjetlo pored kojeg nema tame. On je svjetlo cijeloga svijeta, svjetlo nebesa i Zemlje.

اللَّهُ نُورُ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضِ

“Allah je svjetlo nebesa i Zemlje!”[1]

Bog je očitiji od svega očitog i bliži nam je od svega što je blizu. Sve se očituje zahvaljujući Njegovoj Bīti. On je apsolutno i po Bīti očitovan.

وَ بِنُورِ وَجْهِكَ الَّذِي أَضَاءَ لَهُ كُلُّ شَيْءٍ

“I tako Ti svjetla Tvoga lica kojim je sve osvijetljeno!”[2]

Osvijetljenost svake stvari u okrilju je svjetla Njegove biti. Međutim, to svjetlo je postojano, nema zalaska i nestanka. To je svjetlo koje je ispunilo sva mjesta. Nema zapreke i zastora. Obuhvata sve stvari. Nema sebi suprotnu tačku, nema oprečnosti. Budući da nema zalaska, nema ni nestanka i iščeznuća. Nema tame naspram nje. Čovjek slabe perceptivne moći koji sve treba spoznati u usporedbi sa suprotnom tačkom – a njegov perceptivni sklop pomoću kojeg shvata stvari je tako građen da svaku stvar primjećuje uz pomoć suprotne tačke te stvari – nemaran je prema Bīti Svevišnjeg.

Zanimljivo je ovo zapažanje! Bīt Svevišnjeg, budući da nikad nije skrivena, skrivena je pred našim pogledom. Da je ponekad očita, a ponekad skrivena, ne bi bila skrivena pred nama. S obzirom na to da nema zalaska, nestanka, iščeznuća, promjene i kretanja, čovjek je zanemaruje. Ovo je smisao riječi filozofa koji kažu: “Bīt Svevišnjeg zbog mnoštva i jačine očitovanja je u skrivenosti.”

 

O Ti Koji si skriven zbog obilja svjetlosti Svoje,

Spoljašnjost i unutrašnjost su u očitovanju Tvome.

 

Iz istog razloga iz kojeg je očitovan i jasan, Bog je unutrašnji i skriven. Aspekt Njegovog očitovanja identičan je s Njegovim unutrašnjim aspektom. Kako je lijepo, uzvišeno i suptilno rekao hazreti Ali:

وَ كُلُّ ظاهِرٍ غَيْرُهُ غَيْرُ باطِنٍ، وَ كُلُّ باطِنٍ غَيْرُهُ غَيْرُ ظاهِرٍ

“Svaki vanjski osim Boga više nije unutrašnji, a svaki unutrašnji osim Boga više nije vanjski.”[3]

Ali Bog istovremeno dok je Jedan, odnosno dok je prost u smislu da nije djeljiv, i unutrašnji je i vanjski. Jedan Njegov dio nije vanjski, a drugi unutrašnji, već iz istog položaja iz kojeg je vanjski On je i unutrašnji. Osnova ovog učenja je sām časni Kur’an u kojem se kaže:

هُوَ الْأَوَّلُ وَ الْآخِرُ وَ الظَّاهِرُ وَ الْبَاطِنُ

“On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi.”[4]

Časni Kur’an na drugom mjestu kaže:

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

“Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahovo lice.”[5]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže da, kada biste se užetom spustili do sedmog sloja zemlje, opet biste otišli ka Bogu. U hadisu se kaže da je jedan kršćanski učenjak po imenu Džasiliki rekao Imamu Aliju, mir s njim:

أخْبِرْنِى عَنْ وَجْهِ الرَّبِّ

“Izvijesti me o Licu Gospodara.”

Drugim riječima, šta znači Lice Gospodara o kojem Kur’an kaže da, kuda god da se okrenete, okrenuli ste se prema Licu Božijem? Na kojoj strani se nalazi Lice Božije?

فَدَعا عَلِىٌّ بِنارٍ وَ خَطَبٍ فَأضْرَمَهُ

“Hazreti Ali je naredio da mu donesu suharke i zapale vatru. Vatra se rasplamsala i osvijetlila prostor.”

فَلَمّا اشْتَلَعَتْ قالَ: أيْنَ وَجْهُ هذِهِ النّارِ؟

“Kad se razbuktala upitao je: ‘Gdje je lice ove vatre?’”

On je odgovorio svugdje, na sve strane. Imam Ali, mir s njim, reče:

هذِهِ النّارُ مُدَبَّرَةٌ مَصْنُوعَةٌ لا يُعْرَفُ وَجْهُها

“Ova vatra pripremljena ovdje je stvorenje i ne poznaje se njeno lice.”

Ova vatra kakvu si vidio je stvorenje Božije i na svakoj strani je njeno lice. Ti hoćeš da Bog ima određeni smjer.

وَ خالِقُها لا يُشْبِهُها

“A Stvoritelj njen nije joj ni sličan.”

Bog nije sličan svojim stvorenjima. On je čist od toga da bude sličan nečemu i da postoji nešto poput Njega.

وَ لِلّهِ الْمَشْرِقُ وَ الْمَغْرِبُ فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

“A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa tamo je Allahovo lice.”

لا يَخْفى عَلى رَبِّنّا خافِيَةٌ

“Nije ništa skriveno našem Gospodaru.”[6]

Istok i zapad svijeta su vlasništvo Božije, očitovanje Njegovog djela. On obuhvata sve. Ništa nije lišeno Njegovog prisustva. Na koju god stranu da se okrenete, okrenuli ste se prema Bogu.

Dovoljno je što sa svake strane put vodi Tebi,

Tebi će se vratiti ako se putnik vrati.

 

Samospoznaja

Kažu da samospoznaja prethodi spoznaji Boga. Dok čovjek ne spozna sebe, ne može spoznati Boga. Tek kada se gleda iz više aspekata, ove riječi su ispravne. Jedan aspekt je da čovjek treba spoznati na koji način funkcionira njegov misaoni perceptivni sklop. Treba sebe spoznati kao slabašno, nedostatno i manjkavo biće da bi Boga spoznao kao savršeno, moćno i neograničeno biće. Treba spoznati svoju nedostatnost u shvatanju, jer dok jedno stvorenje ne bude ograničeno i nedostatno i dok ne bude imalo svoju suprotnost, ne može je ni spoznati. Zato ne treba očekivati da će Boga spoznati putem nekih od svojih osjetila i čula. Treba znati da, ako bi ono što podliježe njegovim osjetilima bilo jednolično, ako bi uvijek gledao jednu te istu boju, ne bi je spoznao i ne bi bio svjestan njenog postojanja. Ako bi uvijek slušao jednoličan glas, ni njega ne bi mogao spoznati. Da čovjeku uvijek jedan te isti miris dopire do nosa, ne bi bio svjestan tog mirisa. Čovjek ne treba misliti da je Bog skriven od njega, već treba shvatiti da očitovanje samo jedne zbilje nije dovoljno da bi Ga čovjek shvatio i percipirao. Svjetlost Božije Bīti je oduvijek, zauvijek i obuhvata sve. Nema zalaska i iščeznuća. Iz istog razloga čovjekov slabašni perceptivni sklop nemoćan je da Ga spozna.

 

Ograničeni čovjek spoznaje Boga preko Njegovih ograničenih učinaka

Naš misaoni perceptivni sklop spoznaje Boga preko stvari koje su, kao i on sam, nedostatne i ograničene. Boga spoznaje svjetlima koja postoje na jednom mjestu, a ne postoje na drugom, kao što je život biljaka i životinja i svijest koja se pojavljuje u jednoj tački materije. Boga spoznaje putem stvari koje postoje u jednom vremenu, a ne postoje u drugom, tj. stvari koje imaju nastajanje i nestajanje. Bogu pripadaju djela i stvorenja i svjetlosti koje je On stvorio. Te svjetlosti izranjaju i zalaze. Bog nam Sebe predstavlja preko Svojih trenutno postojećih svjetlosti. Život je svjetlo Božije, svjetlo koje On spušta na mrtvu materiju, a potom ga uzima.

وَ إنَّا لَنَحْنُ نُحْيِي وَنُمِيتُ وَ نَحْنُ الْوَارِثُونَ

“I Mi smo, doista, života i smrti darovatelji. Mi smo svega nasljednici!”[7]

يُولِجُ اللَّيْلَ فِي النَّهَارِ وَ يُولِجُ النَّهَارَ فِي اللَّيْلِ

“On udijeva noć u dan, i udijeva dan u noć!”[8]

يُخْرِجُ الْحَيَّ مِنَ الْمَيِّتِ وَ مُخْرِجُ الْمَيِّتِ مِنَ الْحَيِّ

“On iz mrtvog izvodi živo, i iz živog mrtvo!”[9]

الْحَيِّ الَّذِي لا يَمُوتُ

“Živi koji ne umire.”[10]

وَ هُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

“On može učiniti sve.”[11]

Život koji se javlja na Zemlji ograničen je i vremenski i prostorno. Javi se u jednom trenutku ili u jednoj tački i njime se okorištavaju biljke, životinje i čovjek. Život, sa svim što ga prati i svim manifestacijama, kao što su rast, razvoj, ljepota, svježina, sklad, sređenost, osjećaj i percepcija, razum i inteligencija, ljubav i emotivnost, usmjereni nagoni, pokazuje nam Bīt Vječnoga. Sve su to znakovi i ogledala Bīti Vječnoga.

Časni Kur’an većinom navodi dokaze kroz život i tragove života. Iznosi dokaze kroz ljepotu i svježinu, usklađenost i uređenost, nadahnuće i nagone, ljubav i emocije, kroz ljubav svakog živog bića prema svojoj djeci i svom potomstvu, svojim partnerima. Kur’an prenosi da je Ibrahim, a.s., rekao Nemrudu:

رَبِّيَ الَّذِي يُحْيِـي وَ يُمِيتُ

“Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje.”[12]

Kur’an prenosi da je Musa, a.s., rekao faraonu:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

“Gospodar naš je Onaj Koji je sve Svome stvorenju podario i potom ga uputio!”[13]

On je Taj Koji je svakoj biljci dao snagu da poput jednog sposobnog inžinjera crta sliku svoga postojanja, sebe ukrasi i pokaže. On je Taj Koji je svakoj životinji, od najmanjih insekata do velikih životinja, dao nagone i nadahnuća koje je razum nemoćan da shvati i opiše. On je Taj Koji je pčelu nadahnuo da sebi pravi stanište u brdima, da posebnim umijećem napravi sebi stanište od drveta.

وَ أَوْحَى رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَ مِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ ثُمَّ كُلِي مِن كُلِّ الثَّمَرَاتِ فَاسْلُكِي سُبُلَ رَبِّكِ ذُلُلاً يَخْرُجُ مِن بُطُونِهَا شَرَابٌ مُّخْتَلِفٌ أَلْوَانُهُ فِيهِ شِفَاء لِلنَّاسِ إِنَّ فِي ذَلِكَ لآيَةً لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

“A Gospodar tvoj pčelu nadahnuo je: ‘Gradi sebi nastambe u planinama, u drveću, i u onome što ljudi naprave, a potom hrani se iz svakojakih plodova krotko idući stazama svoga Gospodara!’ Iz utroba pčelinjih izlazi napitak boja raznolikih, u njemu lijek za ljude se nalazi! Doista, u tome je znak ljudima koji razmišljaju.”[14]

On je Taj Koji je stvorio slabašnog mrava tako sposobnog i pametnog i postavio u njegovo biće sposobnost pronalaska puteva, što čovjek može godinama izučavati a njegovo čuđenje samo će se uvećavati.

 

Život mrava u pogledu (iz ugla) Imama Alija

Imam Ali, mir s njim, u Stazi rječitosti kaže:

اُنْظُرُوا إلى النّمْلَةِ فِى صِغَرِ جُثَّتِها وَ لَطافَةِ هَيْئَتِها لا تَكادُ تُنالُ بِلَحْظِ الْبَصَرِ وَ لا بِمُسْتَدْرَكِ الْفِكْرِ، كَيْفَ دَبَّتْ عَلى أرْضِها وَ صُبَّتْ عَلى رِزْقِها

“Pogledajte mrava sa sićušnim tijelom njegovim i oblikom nježnim! Teško vidljiv i pred okom samim i jedva dohvatan zamišljanju, kreće se po zemlji i žuri za opskrbom svojom.”[15]

Zoolozi koji su istraživali mrave kažu da postoje neki mravi u nekim pustinjama koji se ne zadovoljavaju zrnevljem kako bi osigurali svoju opskrbu, već prave i uređuju njive na kojima zasađuju gljive i koriste ih u ishrani. Još zanimljivije je to što kažu da jedna vrsta mrava pripitomljava neke insekte. Kao što je čovjek pripitomio konja, kravu, ovcu i koristi njihovo mlijeko, i mravi koriste jedan slatki sok koji muzu iz ovih insekata.

تَنْقُلُ الْحَبَّةَ إِلَى جُحْرِهَا، وَ تُعِدُّهَا فِي مُسْتَقَرِّهَا. تَجْمَعُ فِي حَرِّهَا لِبَرْدِهَا، وَ فِي وِرْدِهَا لِصَدَرِهَا

“Nosi zrno mravinjaku svome i polaže ga u stanište svoje. Skuplja tokom ljeta za zimu, a dok je snažan za razdoblje slabosti svoje.”

Zoolozi još kažu da postoji vrsta mrava koji imaju uređen kolektivni način života i svaka skupina obavlja određenu dužnost. Jedna skupina su radnici koji sakupljaju zrnevlja i donose ih u mravinjak kako bi ih zimi ostali koristili. U tu svrhu pripremaju posebne prostorije za mljevenje u kojima postoje posebni mravi s velikim i jakim vilicama. Tu melju zrnevlja i pripremaju ih za korištenje kao hrane drugim mravima.

وَ لَوْ فَكَّرْتَ فِي مَجَارِي أَكْلِهَا فِي عُلْوِهَا وَ سُفْلِهَا وَ مَا فِي الْجَوْفِ مِنَ شَرَاسِيفِ بَطْنِهَا وَ مَا فِي الرَّأْسِ مِنْ عَيْنِهَا وَ أُذُنِهَا – لَقَضَيْتَ مِنْ خَلْقِهَا عَجَباً، وَ لَقِيتَ مِنْ وَصْفِهَا تَعَباً

“Razmisliš li o probavnom sustavu njegovu, o višim i nižim dijelovima njegovim, o oklopu trbuha njegova, o očima njegovim i ušima na glavi, bit ćeš začuđen stvaranjem njegovim i osjećat ćeš teškoću u pokušavanju da ga opišeš.”[16]

Danas su neki naučnici proučili ovo polje. Stotine osoba utrošile su čitav svoj život baveći se ovom temom. Napisali su knjige, podnosili su muke i teškoće i donijeli su nam zanimljive vijesti. Jedno od najzanimljivijih pitanja jeste pitanje kako funkcionira njihovo čulo sluha zahvaljujući kojem oni shvataju i međusobno se sporazumijevaju.

Kur’an donosi jedno zanimljivo kazivanje koje govori o međusobnom razumijevanju mrava, a vezuje se za Sulejmana, a.s. U suri An-Naml (Mrav) Uzvišeni Bog kaže:

حَتَّى إِذَا أَتَوْا عَلَى وَادِي النَّمْلِ قَالَتْ نَمْلَةٌ يَا أَيُّهَا النَّمْلُ ادْخُلُوا مَسَاكِنَكُمْ لَا يَحْطِمَنَّكُمْ سُلَيْمَانُ وَ جُنُودُهُ وَ هُمْ لَا يَشْعُرُونَ فَتَبَسَّمَ ضَاحِكًا مِّن قَوْلِهَا وَقَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَ أَدْخِلْنِي بِرَحْمَتِكَ فِي عِبَادِكَ الصَّالِحِينَ

“I kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: ‘O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijetite!’ I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: ‘Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!’”[17]

Znači Sulejman je sa svojim vojnicima došao do doline u kojoj su bili nastanjeni mravi. Tada se jedan mrav obratio drugim mravima rekavši: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijetite!” Sulejman, a.s., shvativši šta je mrav rekao, blago se zasmijao i rekao: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!”

Kada Imam Ali, mir s njim, govori o očima i ušima mrava na glavi, on, ustvari, ukazuje na vid i sluh ove životinje. Danas su naučnici istraživanjima otkrili da ova životinja uz pomoć “antena” koje ima na glavi prima i šalje informacije. Na kraju svog govora Imam kaže:

وَ لَوْ ضَرَبْتَ فِي مَذَاهِبِ فِكْرِكَ لِتَبْلُغَ غَايَاتِهِ، مَا دَلَّتْكَ الدَّلاَلَةُ إِلاَّ عَلَى أَنَّ فَاطِرَ الَّنمْلَةِ هُوَ فَاطِرُ النَّخْلَةِ لِدَقِيقِ تَفْصِيلِ كُلِّ شَيْ‏ءٍ وَ غَامِضِ اخْتِلاَفِ كُلِّ حَيِّ، وَ مَا الْجَلِيلُ وَ اللَّطِيفُ وَ الثَّقِيلُ وَ الْخَفِيفُ، وَ الْقَوِيُّ وَ الضَّعِيفُ فِي خَلْقِهِ إِلاَّ سَوَاءٌ.

“Ako koračaš putima zamišljanja svoga i dosežeš krajnje granice njegove, to te neće odvesti nigdje drugdje do toga da je Tvorac mrava isti Onaj Koji je Tvorac palme hurmonosne, budući da stvor svaki ima tajnovitost i posebnost krajnju i da biće svako ima različitost malu. U stvaranju Njegovom veliko i sićušno, teško i lahko, jako i slabo – sve je to jednako.”[18]

U svakom slučaju, pored toga što časni Kur’an kaže da je Bog očitiji od svakog očitog, štaviše istinski očiti je jedino On, da je sav svijet vidljiv Njegovom svjetlošću, a čovjekov mentalni sklop je ipak takav da obično stvari spoznaje uz pomoć suprotne tačke, Kur’an predstavlja Boga čovjeku kroz Njegova očitovanja i manifestacije koje dolaze i nestaju, koje su samo ponekad prisutne. To su svjetlosti koje prate tmine i životi koji prate smrt. Upravo je to razlog zbog kojeg Kur’an toliko podsjeća na život, njegove tragove i očitovanja i na sve ono što prati život.

 

[1] An-Nūr, 35.

[2] Fragment iz Kumejlove dove.

[3] Staza rječitosti, govor 64. (Prema prijevodu prevodioca ove knjige.)

[4] Al-Hadīd, 3.

[5] Al-Bakara, 115.

[6] Šejh Sadūq: Et- Tevhīd, str. 182.

[7] Al-Hidžr, 23.

[8] Fātir, 13.

[9] Al-An’ām, 95.

[10] Al-Furqān, 58.

[11] Al-Mā’ida, 58.

[12] Al-Bakara, 258.

[13] Tā-hā, 50.

[14] An-Nahl, 68-69.

[15] Staza rječitosti, govor 184.

[16] Staza rječitosti, govor 184.

[17] An-Naml, 18-19.

[18] Staza rječitosti, govor 183.

Post a Comment

Povezani članci