Scroll to top
Podijeli

Lekcija koju trebamo naučiti od proljeća


Autor teksta: Morteza Motahhari
Izvor: Bist goftar

29. Novembra 2019.

 

Želja za raznolikošću i preporodom

Čovjeku je svojstveno stanje da ga monotone stvari čine klonulim. Čovjek priželjkuje preporod i raznolikost. Preporod i želja za nečim novim potrebe su u čovjekovom biću. Ali, u čemu leži tajna te pojave? Zašto čovjek s potpunom žudnjom želi nešto, a čim dođe do toga smanjuje se njegova ushićenost, malo po malo ide prema zahlađenju, zamoru, čak i prema odbojnosti i averziji? To je tema o kojoj večeras ne želim govoriti.

Neki misle da je to čovjekovo urođeno svojstvo. Čovjek stalno žudi i željan je stvari koje ne posjeduje. Posjedovanje je grob ljubavi, zanimanja i htijenja. Međutim, drugi iznose preciznije mišljenje. Kažu da, ako je ono što čovjek stvarno želi položeno u njegovoj prirodi, urođeno i čini dio njegove bīti, onda je nemoguće da ga ostvarenje te stvari učini hladnim i depresivnim. U čovjekovoj prirodi i njegovom instinktu postoji Voljeni koji je mnogo savršeniji i uzvišeniji, Voljeni koji je neograničeno savršenstvo. U svakom voljenom za kojim se kreće vidi znak svog istinskog Voljenog i misleći da je to On ide k njemu. Međutim, nakon što se spoji s njim i uvidi da u njemu nema odlika njegovog Voljenog, i nakon što osjeti da ono nije moćno ispuniti prazninu u njegovom biću, ide prema drugom voljenom i tako u nedogled.

To se neće desiti jedino ako jednoga dana stigne do svog istinskog i zbiljskog Voljenog. Tada će stići do svog istinskog savršenstva, a to podrazumijeva spajanje s neograničenim savršenstvom. Utopit će se u potpunu radost i sreću i zauvijek postati smiren. Više se kod njega ne javlja zamor, potištenost i bezvoljnost.

أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“A srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[1]

Časni Kur’an opisujući Džennet kaže:

لا يَبْغُونَ عَنْهَا حِوَلاً

“Neće poželjeti da ih nečim drugim zamijene.”[2]

To znači da postoji razlika između onosvjetskih i ovosvjetskih blagodati u smislu da čovjek na Ovom svijetu želi promjenu, izmjenu i preporod, ali na Ahiretu ne želi.

U svakom slučaju, nesporno je da čovjek na Ovom svijetu želi nešto novo i raznoliko. To što čovjek iznova dobiva stvara u njemu vedrinu i ushićenje, naročito ako to obnavljanje bude u smjeru oživljavanja i osvježavanja života. Obnavljanje i raznolikost udaljuju mrzovolju i dosadu.

Svakog trena novi lik i ljepota nova,

Dok se od obnavljanja ne uništi mrzovolja.

I u vjerozakonu uzeta je u obzir ova potreba. U sedmici je određen dan, a u godini mjesec za ibadet. To znači da vjerozakon prati zakon stvaranja. Petak u sedmici i mjesec ramazan u godini vrijeme su obnavljanja duhovnog života i otklanjanja klonulosti i zamora nastale od opterećenosti materijalnim svijetom. U hadisu se kaže:

لِكُلِّ شَيْءٍ رَبِيعٌ وَ رَبِيعُ الْقُرْآنِ شَهْرُ رَمَضانَ

“Svaka stvar ima proljeće, a proljeće Kur’ana je mjesec ramazan.”[3]

Značenje ovog hadisa jeste da svaka stvar ima vrijeme svog procvata i obnove života. Procvat i period obnavljanja života Kur’ana u srcima vjernika je mjesec Ramazan. Imam Ali, mir s njim, kaže:

تَعَلَّمُوا الْقُرْآنَ فَإِنَّهُ رَبِيعُ الْقُلُوبِ

“Podučavajte se Kur’anu jer je on proljeće srca.”[4]

Proljeće u prirodi donosi sunce koje, poslije izvjesnog vremena udaljenosti, svojim toplim zrakama oživljava mrtvu i budi uspavanu prirodu. Duhovno proljeće stvara svjetlonosno sunce Kur’ana u mrtvim srcima i snuždenim dušama. Treba se okoristiti i duhovnim i prirodnim proljećem. Časni Poslanik je o duhovnom proljeću, tj. mubarek mjesecu ramazanu, rekao:

فَسْئَلُوا اللّهَ بِنِيّاتٍ صادِقَةٍ وَ قُلُوبٍ طاهِرَةٍ اَنْ يُوَفِّقَكُمْ لِعِبادَتِهِ وَ تِلاوَةِ كِتابِهِ

“Pa prizivajte Allaha namjerama iskrenim i srcima čistim da vas učini uspješnim u robovanju Njemu i čitanju knjige Njegove.”[5]

 

Čovjekov udio u proljeću

U časnom Kur’anu više puta spomenuta je obnova života na zemlji, ali kao lekcija, poduka i kao uputstvo čovjeku u smislu šta sve treba naučiti iz ovog godišnjeg doba i kakvu inspiraciju treba crpiti iz njega. Svaki potomak zemlje, bilo da se radi o biljkama, životinjama ili čovjeku, ima udjela i prava u ovom godišnjem dobu koje donosi život. Cvijeće i trava sebe dovode do savršenog razvoja. U najvećoj mogućoj mjeri obasipaju svježinom svoju ljepotu. Konji, krave i ovce idu za vodom i travom i goje se. Postaju razdragani. Čovjek, samim tim što je čovjek, ima razum i sposobnost shvatanja, ima srce, osjećaje i emocije. I on ima udjela u ovom sveopćem izlijevanju Božije milosti. Šta je čovjekov udio?

Proljeće koje donosi život za neke je ljude inspiracija, lekcija i pouka. Iz proljeća se mogu naučiti mnoge tajne, brojne zbilje i zapaziti detalji. Nažalost, okorištavanje nekih ljudi proljećem ne prelazi nivo okorištavanja jedne životinje. Rezultat njihovog okorištavanja ovim veličanstvenim očitovanjem stvaranja jeste punjenje stomaka, pravljenje galame, opijanje i padanje do najnižih razina životinjskog života. Oni crpe inspiraciju u ovom godišnjem dobu, ali ne iz ovog godišnjeg doba, već iz svojih prljavih osobina i svojstava. Nadahnjuju se, ali čime? Zločinom, razvratom, nemoralom, kršenjem granica i okvira ljudskosti.

Zar nije vrhunac nesreće ako plodovi dolaska ovih dana, s ovakvom prijatnošću, ugodnošću i vedrinom, budu tama duše i tvrdoća srca. Svako gradi sebe na osnovu svoje naravi i prirode.

U svakom slučaju, proljeće je period obnove života i ponovnog početka života na zemlji. To je period vedrine i razdraganosti zemlje. Period kada se zemlja nalazi u novim okolnostima i postaje sposobna primiti najveći Božiji dar, tj. život. U Kur’anu Časnom više puta je spomenuto ovo stanje zemlje i obnova života koja se dešava u njoj. Petnaestak puta, ako ne i više, u Kur’anu Časnom ukazuje se na ovo pitanje, ali kao na svojevrsnu pouku.

 

Zbilja i učinci života

Šta je zbilja života pitanje je koje čovjekovo znanje još nije razotkrilo. Po mišljenju jedne grupe istraživača, ono nikad neće biti razotkriveno, jer je, opet po njihovom mišljenju, zbilja života i zbilja postojanja jedna te ista zbilja. Kao što zbilju postojanja nije moguće definirati, ograničiti i pretpostaviti, ni zbilju života nije moguće definirati i pretpostaviti. Kao što zbilja postojanja ima slabe i jake razine, i zbilja života ima slabe i jake razine. Svako stvorenje onoliko koliko ima udjela i koliko se okorištava postojanjem, okorištava se i zbiljom života. Oživljavanje zemlje i svakog drugog mrtvog stvorenja ogleda se u pronalasku uzvišenijeg i savršenijeg stepena života. Ne postoji apsolutno mrtvo tijelo. Apsolutno mrtvo tijelo je apsolutno nepostojanje.

Unatoč činjenici da je zbilja života za čovjeka nepoznanica ili mu je neshvatljiva, učinci i tragovi života očitiji su i jasniji od bilo čega drugog. Iako ne osjećamo sām život, tj. ne vidimo sām život, ne diramo ga, ne kušamo ga, ipak su njegovi tragovi vidljivi i opipljivi. Tragovi života očituju se spolja, a sām život iznutra. Mi putem ovog spoljašnjeg shvatamo postojanje unutrašnjeg. Putem ljuske i kože dolazimo do srži i suštine.

 

Neosjetilne zbilje

Pojavili su se ljudi u svijetu koji su rekli da ne vjeruju, osim u one stvari čije postojanje izravno osjećaju i spoznaju posredstvom jednog od osjetila. Jedino u što se može povjerovati jeste ono što se može direktno osjetiti. Sve što ne podliježe osjetilima uopće ne postoji. Zato kažu da priroda postoji jer se direktno može opipati i osjetiti, a natprirodno ne postoji jer se ne može opipati i ne podliježe osjetilima.

Pored toga što je ova logika na svom mjestu nedostatna – zbog čega bismo sve ono što ja ne osjećam trebali smatrati nepostojećim? – postoji još veća manjkavost u ovom načinu promišljanja, a to je da nisu imali u vidu da u samoj prirodi postoje sigurne, neosporive i neporecive zbilje koje mi, iako ne percipiramo nekim svojim čulom, spoznajemo putem njihovih postojećih učinaka. Život je jedna od njih. Nije nužno da se sve što je neosjetilno mora odnositi na natprirodno. Natprirodno je neosjetilno, ali nije sve neosjetilno dio natprirodnog.

Naučnici koji su precizno razmatrali ove teme i posvetili im se s potpunom pažnjom dokazali su da postoje mnoge neporecive zbilje u ovom svijetu prirode u čijem se okrilju nalazimo i odgajamo, a u čije postojanje nema nikakve sumnje. Međutim, one se ne mogu izravno osjetiti i opipati. Zar samo tijelo i materiju izravno osjećamo? Ono što naša osjetila izravno percipiraju ili je iz kategorije boje i oblika ili veličine i količine ili toplote i hladnoće ili mehkoće i tvrdoće. Ni jedno od toga nije čista materija iz vanjskog svijeta. Sve su ovo akcidenti i efekti materije. Prirodni život koji se javlja na Zemlji i među njenim stanovnicima jedna je neosporiva, a istovremeno i neosjetilna zbilja. Budući da smo utopljeni u njene tragove i očitovanja, umišljamo da su naša čula izravno u kontaktu sa životom. Šta vidimo u jednom cvijetu? Vidimo rast i razvoj. Vidimo veselost, svježinu i vedrinu. Vidimo kombinaciju boja i miris. Na osnovu njih donosimo sud da se javio život u cvijetu. Naš sud o unutrašnjosti ovoga cvijeta, a što predstavlja zbilju života, nije donesen posredstvom tjelesnih čula, već zahvaljujući drugoj moći u nama koja se ubraja u naše unutrašnje moći. Mi svojim tjelesnim čulima i instrumentima percipiramo spoljašnjost svijeta, dok unutrašnjošću svoga bića, tj. snagom razuma i svojom nutrinom, manje-više ostvarujemo kontakt s unutrašnjošću svijeta. Znači, spoznajemo neosjetilne zbilje.

 

Riječ lubb u Kur’anu

U časnom Kur’anu ima jedan veoma suptilan izraz. Ponekad, kada Kur’an želi raspravljati o zbiljama koje su prekrivene velom spoljašnjosti, kaže da ljudi ulu-l-elbab shvataju ove zbilje, tj. oni koji posjeduju lubb, što znači čistu jezgru odvojenu od kore. U rječniku El-Mundžed kod riječi lubb stoji:

اللّبُّ خالِصُ كُلِّ شَيْءٍ، الْعَقْلُ الْخالِصُ مِنَ الشَّوائِبِ

“Suština ili jezgra je ono što je čisto od svega, a razum je čist od primjesa.”

Ragib Isfahani u El-Mufredatima kaže:

اللّبُّ الْعَقْلُ الْخالِصُ مِنَ الشَّوائِبِ

“Suština ili jezgra je razum čist od primjesa.”

Znači, lubb kažu za razum koji je odvojen od onoga s čim je bio pomiješan. Ne kažu razum koji je ispražnjen od nedostataka i primjesa, već kažu čisti razum, tj. odvojen od nedostataka i primjesa. Jer, uistinu, na početku, dok je čovjekova misao sirova, postoji određena mješavina između osjetilnog, imaginarnog i racionalnog. Naknadno se oni međusobno odvajaju i postaju odvojeni svaki za sebe. Kada čovjekov razum dosegne razinu izlaska iz potčinjenosti imaginaciji, iluziji i osjetilima te bude izbavljen, naziva se lubb, jer je odnos čovjekovog razuma koji predstavlja njegovu unutrašnjost sa spoljašnjim osjetilnim moćima odnos jezgre s korom. Jezgro je u jednom bademu ili orahu na početku pomiješano s korom i nisu međusobno odvojeni. Kako se ovo voće postepeno usavršava i sazrijeva, kora se odvaja od jezgre. Svaki dio čuva sebi svojstvenu osobenost i međusobno se ne miješaju.

Ako se čovjek usavrši u znanju i spoznaji, njegov razum će se odvojiti od osjetila, iluzije i imaginacije i postat će samostalan. Neće međusobno miješati propise ni jednog od njih. Tada će se za takvu osobu reći da je labib, tj. onaj čija je racionalna moć stekla svoju samostalnost.

Arifi kažu da su razine čovjekovog postojanja podudarne s postojećim svjetovima. Čovjek ima tri egzistencijalne razine: džeberut, melekut i nasut[6] i sa svakom razinom svoga postojanja može se povezati s razinom i stepenom univerzalnog svijeta.

Čovjekov misaoni sklop napaja se i uzima snagu upravo putem osjetila. Put stizanja do racionalnih stvari je preko osjetilnih. Časni Kur’an poziva na promišljanje upravo nad ovim osjetilnim stvarima, jer preko osjetilnih stvari treba shvatiti racionalne i ne treba se zaustaviti na svijetu osjetilnog.

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضِ وَ اخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَ النَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ

“U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.”[7]

Znači da u stvaranju nebesa i Zemlje i posmatranju forme ovoga svijeta postoje pokazatelji i dokazi o duši i suštini svijeta, ali za osobe koje posjeduju jak razum oslobođen od osjetila.

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَ قُعُودًا وَ عَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَ يَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَ الأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

“Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’”[8]

Dakle, oni koji spominju Boga u svom srcu, u svojoj srži i suštini i u jezgri svoga bića povezuju se s Gospodarom i ishodištem svijeta. U svakom stanju misle na Njega. Dok stoje, sjede, kad su malaksali, kad im je teško. U svakom stanju razmišljaju o poretku u svijetu. U svom razmišljanju dolaze do tačke kada shvataju krajnji cilj kretanja i potčinjenosti bića i shvataju da nisu uzalud stvoreni. Ni sami nisu uzalud stvoreni. Čeka ih Sudnji dan i ubiranje plodova rada.

Na drugom mjestu u Kur’anu se kaže:

فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَ أُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الأَلْبَابِ

“Zato obraduj robove Moje koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su razumni (posjednici lubba).”[9]

Govor koji čovjek čuje posredstvom je ušiju. Uho je jedno od čula u našem tijelu i ono prima sve ono što dođe do njega. Razdvajanje i “prosijavanjeˮ onoga šta se čuje nije posao uha. Za takvo što postoji druga snaga u čovjeku koja je moćna da provjerava ono što uho prima, da obrađuje informacije i da dođe do dobrih i loših strana, ispravnosti i neispravnosti, tačnosti i netačnosti svake informacije pojedinačno. Ta snaga i moć nevidljive su i neopipljive. Nisu očite i osjetilne. Ono što one čine nije iz kategorije radnji koje su svojstvene osjetilnim stvarima.

Čovjek svojim osjetilima, odnosno onim što čini njegovo vanjsko biće, uspostavlja kontakt s velikim osjetilnim svijetom, dok sa suštinom i srži neosjetilnog svijeta svoga bića uspostavlja kontakt s unutrašnjošću, srži, jezgrom i neosjetilnom dimenzijom velikog svijeta.

Čovjek je upitao Imama Alija, mir s njim: “Da li si ti vidio svoga Gospodara?ˮ, na šta je on odgovorio: “Ja nisam robovao Gospodaru kojeg nisam vidio.ˮ Potom je nastavio: “Njega ne vide oči posmatranjem, već Ga vide srca zbiljama imana.ˮ[10]

Da bih ugledao Tebe trebaju mi oči što dušu gledati mogu.

Kako je to daleko kada očima samo svijet ovaj posmatrati mogu.

 

* * *

Duša skrivena u spoljašnjem tijelu bijaše

Tijelo nalik rukavu, a duša se ko ruka skrivaše.

Od duše još skriveniji razum bijaše –

Čula do duše kraćim putem hodiše.

Ruh objave i od razuma skriveniji bijaše.

Jer je ovaj iz gajba, a on od one glave je.

Čulo kojim se Istina spoznaje čulo očitovanja zove se:

To čulo nije od svijeta ovoga, već za drugi svijet veže se.

 

 

Ograničenost osjetila

Čovjek je u pogledu svoga tijela i tjelesne građe veoma ograničen. Može opstati samo pod određenim uvjetima. Svoj život može nastaviti pod određenim stepenom toplote, atmosferskog pritiska, s određenom količinom hrane, u određenom vremenu i određenom prostoru. Međutim, u pogledu svoje nutrine i duše, čovjek nema ove ograničenosti. Za njega ne postoje ove uvjetovanosti i mjere. Da je čovjekova duša ograničena ovim granicama i okvirima, čovjek ne bi mogao shvatiti koncepte univerzalnog i neograničenog, tj. ne bi mogao razumjeti upravo one univerzalne zakone koji postoje u prirodnim znanostima i matematici, jer je u pogledu tijela ograničen i određen. Sve što percipira putem tjelesnih instrumenata, tj. putem jednog čula, ograničeno je i tačno određeno. Ne postoji izlaz iz ove ograničene percepcije. Upravo ova ograničenost prolaz je do neograničenosti. Čovjek putuje od ograničenog do neograničenog, od partikularnog do univerzalnog, od relativnog do apsolutnog. Nemoguće je da čovjek osjeti neograničeno jednim svojim čulom, ali može umno percipirati neograničeno. Čovjek može očima srca posmatrati neograničeno, ali nije moguće da se neograničeno smjesti u ograničeno i neodređeno u određeno.

 

Oko čulnog zapažanja je kao dlan ruke:

dlan nema moći da dosegne cjelinu.

 

Ove stihove Rumi je ponudio u sklopu jednog izvanrednog primjera koji odgovara ovoj temi, tj. pitanju ograničenosti čovjekove osjetilne percepcije. On u tom primjeru kaže da su doveli slona iz Indije u mjesto gdje su ljudi samo čuli za slona, ali ga nisu vidjeli. Slona su smjestili u mračnu prostoriju. Ljudi su ulazili u sobu i rukama pipali životinju. Nakon što su izišli vani iznosili su svoje doživljaje slona. Kada su pitali onoga koji je rukom dohvatio slonovu surlu, u odgovoru je rekao da je slon poput oluka. Onaj koji je dohvatio uho rekao je da je slon kao lepeza. Onaj koji je dohvatio nogu rekao je da je slon sličan stubu. Onaj koji je dohvatio leđa rekao je da je slon sličan ploči.

 

Slon je bio u mračnoj kući,

Neki su hindusi doveli slona da ga pokazuju.

Da ga vide, mnogi su ljudi, jedan po jedan, ulazili u taj mrak.

Pošto se nije moglo gledati, (svaki od njih) pipao ga je u mraku dlanovima svojih ruku.

Ruka je jednoga pala na njegovu surlu, pa on reče:

“Ovo stvorenje je kao cijev od vodovoda.”

Ruka drugog dotakla je njegovo uho – njemu je ono izgledalo poput lepeze.

Pošto je drugi dotakao njegovu nogu, reče:

“Pronašao sam da je oblik slona poput stuba.”

Drugi je položio svoju ruku na njegova leđa, pa reče:

“Uistinu, ovaj je slon kao prijestolje.”

Slično, kad bi neko čuo (opis slona), mislio bi da je to (samo) dio kojega je on dotaknuo.

Zbog ovog (različitog) pogleda, njihove su se izjave razlikovale:

Jedan bi naslovio to s “dal”, a drugi s “elif”.

Da im je u ruci svijeća, razlike bi iščezle iz njihovih riječi.

Oko čulnog zapažanja kao dlan je ruke – dlan nema moći da dosegne cjelinu (slona).

Bit mora je jedno a morska pjena drugo –

Pusti sad pjenu i u more se zagledaj.

 

Kur’an i proljeće

Kada časni Kur’an ukazuje na ovu poučnu lekciju kaže:

وَ تَرَى الأَرْضَ هَامِدَةً فَإِذَا أَنزَلْنَا عَلَيْهَا الْمَاء اهْتَزَّتْ وَ رَبَتْ وَ أَنبَتَتْ مِن كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْحَقُّ وَأَنَّهُ يُحْيِي الْمَوْتَى وَ أَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

“I vidiš zemlju zamrlu, pa kad Mi na nju spustimo kišu, ona zatreperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim. A to je tako jer je Allah, On, Istina,i što On zbilja oživljava mrtve, i što On doista sve može.”[11]

U postojećem svijetu, bilo da se radi o živim ili neživim bićima, postoje sklad, određenost i uvezanost, tako da cijeli svijet izgleda kao jedno tijelo. Između dijelova tijela postoje povezanost i usklađenost koje pokazuju da jedna volja i jedan univerzalni plan postoje u cijelom svijetu i daruju mu jedinstvo i sklad. Ta usklađenost daje do znanja da dijelovi ovoga svijeta nisu prepušteni sebi, tako da bi svaki dio i svaka čestica mogli uraditi nešto bez cilja ili dužnosti u sklopu ovog sistema. Naprotiv, stanje u svijetu upućuje na to da je svaka čestica i svaki dio poput šarafa, zupčanika, kotača, šipke ili cijevi koja je postavljena u jednu fabriku. Istovremeno dok taj dio samostalno obavlja neki posao, njegovo djelovanje povezano je i ovisi o djelovanju ostalih dijelova te fabrike ili, kako se to u časnom Kur’anu kaže, sva stvorenja u svijetu sa svim snagama koje posjeduju potčinjeni su jednoj volji. To je onaj put kojim obično ljudi zbog uređenosti i ustrojenosti koja postoji u svijetu priznaju postojanje Onoga Koji to uređuje. Čovjek ovim putem vidi Boga očitovanog kroz uređenost, stvaralaštvo i postojanost.

Međutim, posebno kada su u pitanju živa bića, postoji dodatna lekcija, a to je da Bog mrtvim stvorenjima daje život, tj. pored uređenosti i ustrojenosti između materijalnih dijelova ovim bićima daje zbilju i savršenstvo koje ne posjeduju. Na koji god način i u kojem god obliku da poredamo i uredimo mrtve čestice tijela, to uređenje i redoslijed nisu moćni da dovedu u postojanje zbilju koja ne postoji. Ali, kada su u pitanju živa bića, ne radi se samo o uređenju i formiranju oblika, već se daruje zbilja koja nije postojala. U mrtvoj materiji javlja se život. Gdje nije bilo svijesti i percepcije, javljaju se svijest i percepcija. Gdje nije bilo privlačenja, ljubavi i ushićenja, javljaju se privlačenje, ljubav i ushićenje. Gdje nije bilo razuma i inteligencije, javljaju se razum i inteligencija. Gdje nije bilo osjećanja, razumijevanja i osjećaja uživanja, javljaju se sva ova svojstva. Zbog toga Boga vidimo u živim bićima, u odjeći darežljivosti i darivanja, kroz davanje i upotpunjavanje postojanja i savršenstva, u odjeći sažimanja i širenja, umrtvljivanja i oživljavanja. On daje i uzima, čini da postane, a potom nestane.

Dvije do tri skupine ajeta govore o ovoj temi. Jedna skupina su ajeti koji pitanje oživljavanja zemlje spominju kao usmjeravanje i upućivanje na tevhid. Druga skupina su ajeti koji su spomenuti kao primjer proživljenja. Treća skupina su ajeti koji su navedeni za obje teme.

 

 

[1] Ar-Ra’d, 28.

[2] Al-Kahf, 108.

[3] Usūli Kāfi, sv. 2, str. 630.

[4] Staza rječitosti, govor 109.

[5]Ujūnu-l-ahbār li-r-Rida a.s., sv. 1, str. 295.

[6] Svijet džeberuta je svijet umova (عالم جبروت) ili svijet značenja u kojem oblici i likovi nemaju prilaz i nalazi se iznad svijeta melekuta. Svijet melekuta (عالم ملكوت) znači svijet koji je viši od prirode i ima oblike i dimenzije, ali ne sadrži u sebi kretanje, vrijeme i promjenu. Svijet nasuta (عالم ناسوت) je svijet materije, kretanja, vremena i prostora i, drugim riječima, to je svijet prirode, osjetilnih bića ili Ovaj svijet. (op. prev.)

[7] Āli ‘Imrān, 190.

[8] Āli ‘Imrān, 191.

[9] Az-Zumar, 17-18.

[10] Šejh Sadūq: Et-Tevhid, str. 305; Staza rječitosti, govor 178.

[11] Al-Hadždž, 5-6.

Post a Comment