Stav vjere o znanju
Tema našeg današnjeg izlaganja je islam i znanje. Drugim riječima, naša današnja rasprava bavit će se stavom islama prema znanju, kao što se i naša prethodna rasprava odnosila na stav islama prema Ovom svijetu, životu i darovima prirode. Rasprava o vjeri i znanju, u smislu jesu li vjera i znanje u međusobnom skladu ili među njima postoji oprečnost, kakav je stav vjere prema znanju i kakav je stav znanja prema vjeri, ima dugačku historiju. O ovoj temi, općenito gledano, napisane su brojne knjige, uključujući i u islamskom svijetu.
Dvije skupine ljudi pokušavaju vjeru i znanje prikazati međusobno oprečnim. Jedna skupina su oni koji se deklariraju kao vjernici, ali su neznalice koji jedu hljeb na račun vjere koristeći se pritom neznanjem ljudi. Ova skupina, da bi održala narod u neznanju i svoje mahane sakrila pod plaštom vjere, te da bi oružjem vjere dotukla učenjake i izbacila ih sa scene rivalstva, plaši ljude i odvraća ih od znanja, obrazlažući da je znanje u sukobu s vjerom. Druga skupina su obrazovani i školovani ljudi koji su odbacili sve ljudske i moralne obaveze. Svoju raskalašenost i djela pravdaju izgovorom da je znanje prepreka u približavanju vjeri.
Pored ove dvije skupine ljudi oduvijek je postojala i treća skupina koja se okorištavala s oba dara, i znanjem i vjerom, i pritom nisu osjećali nikakvu oprečnost ni protivrječnost među njima. Ova skupina ljudi nastojala je otkloniti tminu i prašinu koju su pravile prve dvije skupine oko ove dvije svetinje. Raspravu o islamu i znanju moguće je sagledati iz dva ugla: društvenog i vjerskog.
Iz društvenog ugla gledano trebamo raspravljati o tome jesu li islam i znanje u praksi međusobno saglasni. Mogu li ljudi istovremeno biti i muslimani – u pravom smislu te riječi, vjerovati u načela i temeljna učenja islama i djelovati u skladu s naredbama vjere – i naučnici? Trebaju li u praksi odabrati jednu od ove dvije stvari? Ako rasprava bude ovako postavljena, nameću se sljedeća pitanja: Kakav je stav islama o znanju, kakav je stav znanja o islamu i kakva je vjera islam? Dakle, raspravlja se o objedinjenju u smislu da li se može istovremeno posjedovati i vjera i znanje ili se mora zanemariti jedno od njih.
Iz drugog, odnosno vjerskog ugla gledano trebamo vidjeti kakav je stav islama o znanju i kakav je stav znanja o islamu. I ovaj dio dijeli se na dva dijela: jedno je pitanje kakvu naredbu i preporuku islam daje u vezi sa znanjem. Naređuje li islam da se, koliko je to moguće, treba udaljiti od znanja? Smatra li islam znanje opasnom pojavom i oblikom rivalstva?! Ili obratno, s potpunom iskrenošću, hrabrošću i samopouzdanjem islam preporučuje znanje i podstiče na njegovo usvajanje? Drugi dio odnosi se na stav znanja o islamu.
Četrnaest stoljeća prolazi od pojave islama i spuštanja Kur'ana. U svih ovih četrnaest stoljeća znanje je stalno napredovalo i usavršavalo se. Naročito u posljednja tri-četiri stoljeća došlo je do velikog iskoraka u napretku nauke. Pogledajmo sada kakav je stav znanja o islamskom učenju i vjerovanju, kao i praktičnim, moralnim i društvenim preporukama islama nakon svih ovih postignuća i napredaka koje je nauka ostvarila. Priznaje li ih zvanično? Pridonosi li njihovoj pravovaljanosti ili je umanjuje?
Svaki od ova tri dijela zahtjeva raspravu i istraživanje. Naša današnja rasprava odnosi se samo na jednu od njih, a to je stav islama u vezi sa znanjem.
Preporuka za usvajanjem znanja u islamu
Nema nikakve dvojbe da je islam preporučio i naglasio pitanje znanja kao malo koje drugo pitanje i možda se može reći da nijednu stvar islam nije tako naglasio kao pitanje važnosti znanja.
Od vremena kada su pisane prve knjige o islamskim vjerskim obavezama, kao što su namaz, post, hadždž, džihad, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, u tim knjigama postoji poglavlje pod naslovom “neophodnost traženja znanja”. Ono se tretira kao jedna od strogih dužnosti.[1]
Pored preporuka časnog Kur'ana u vezi s ovim pitanjem, najnaglašenija i najizričitija preporuka Božijeg Poslanika, s.a.v.a., upravo je vezana za znanje. Ovo je nesporna rečenica koju prihvataju svi muslimani, a u kojoj Poslanik kaže:
طَلَبُ الْعِلْمِ فَرِيضَةٌ عَلى كُلِّ مُسْلِمٍ
“Traženje znanja je stroga obaveza svakog muslimana.”[2]
Ova naredba i preporuka ne odnosi se na jedan stalež mimo drugog, na jedan spol mimo drugog. Svako ko je musliman treba usvajati znanje. U drugom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:
أُطْلُبُوا الْعِلْمَ وَ لَوْ بِالصِّينِ
“Tražite znanje pa čak i u Kini.”[3]
Znači, znanje nema određeno mjesto i gdje god u svijetu postoji znanje, za njim treba ići i stjecati ga. Nadalje, u drugom hadisu kaže:
كَلِمَةُ الْحِكْمَةِ ضالَّةُ الْمُؤْمِنِ فَحَيْثُ وَجَدَها فَهُوَ أحَقُّ بِها
“Mudre riječi su izgubljene stvari vjernika, pa gdje god da ih nađe on je preči da ih uzme.”[4]
Znači, islam ne pridaje značaja kome se obraća, vjerniku ili nevjerniku. Kao što čovjek koji izgubi imetak, kada ga ugleda u nečijim rukama, ne čeka već ga odmah uzima, i vjernik tako znanje smatra svojim vlasništvom. U čijim god rukama da se nađe, on će ga uzeti. Imam Ali, mir s njim, pojašnjava upravo ove riječi hadisom:
الْحِكْمَةُ ضالَّةُ الْمُؤْمِنِ فَاطْلُبوها وَ لَوْ عِنْدَ الْمُشْرِكِ تَكُونوا أحَقَّ بِها وَ أهْلَها
“Mudrost je izgubljena stvar vjernika zato je tražite pa čak i kod mnogobožaca jer ste vi preči prema njoj od njih.”[5]
Znanje je obaveza koja nema ograničenja ni u pogledu onoga ko ga usvaja, ni onoga ko poučava, ni vremena, ni mjesta i to je najuzvišenija i najveća preporuka koja se mogla uputiti čovjeku.
Koje znanje islam naglašava?
Ovdje treba razgovarati o drugoj temi: koje je to znanje koje islam preporučuje? Moguće je da neko kaže da se pod svim ovim insistiranjima i preporukama o znanju misli na samu vjeru, odnosno da čovjek treba postati vjerski učenjak. Dakle, ako islam pod znanjem misli na znanje o vjeri, onda je on, ustvari, preporučio samoga sebe i nije ništa rekao o znanju u smislu upućenosti u postojeće zbilje i pojave u svijetu. Prigovor ostaje na mjestu, jer svaki pravac, koliko god da je protiv znanja i koliko god se protivio obaviještenosti i podizanju nivoa razmišljanja i znanja ljudi, ne protivi se samome sebi, već će reći: upoznajte se sa mnom, a nemojte s drugima. Prema tome, ako islam pod znanjem misli isključivo na vjersko znanje, treba reći da je saglasnost islama sa znanjem ravna nuli i da je stav islama prema znanju negativan.
Za onoga ko je ispravno upoznat s islamom i islamskom logikom ne postoji mogućnost da kaže da je stav islama u vezi sa znanjem ograničen samo na vjerska znanja. Ova mogućnost javila se isključivo zbog prakse muslimana nekoliko posljednjih stoljeća. Do toga je došlo zato što su muslimani postepeno smanjili krug znanja i ograničili svoja znanja, jer, u suprotnom, preporuka da je mudrost izgubljena stvar vjernika, zato je uzmite čak i od nevjernika ne bi imala smisla ako se odnosi isključivo na vjersko znanje. Šta mnogobožac ima s vjerskim znanjem? U iskazu:
أُطْلُبُوا الْعِلْمَ وَ لَوْ بِالصِّينِ
“Tražite znanje pa čak i u Kini”, vidimo da se Kina spominje kao najudaljenija tačka, a možda i zbog toga što je u to vrijeme bila jedan od centara znanja i industrije u svijetu. Ono što je izvjesno jeste to da Kina ni u to vrijeme, ni u bilo kojem drugom vremenu, nije bila centar vjerskog znanja.
Pored svega spomenutog u samim riječima Časnog Poslanika precizno je označeno i objašnjeno na koje se znanje misli, ali ne pod imenom ovog ili onog znanja, već pod imenom korisnog znanja, znanja čije usvajanje donosi korist, a čije neusvajanje donosi štetu. Svako znanje koje sa sobom donosi korist i ima učinka, a njegovu korist i učinak priznaje islam, što znači da taj učinak smatra dobrim i korisnim, islam smatra dobrim, preporučuje ga i podstiče njegovo usvajanje.
Prema tome, logika je jasna. Treba vidjeti šta je po islamu korisno, a šta štetno. Islam preporučuje svako znanje koje pomaže ostvarenju pojedinačnih ili društvenih ciljeva islama i čije neznanje uzrokuje neostvarenje tih ciljeva. Islam nema poseban stav u vezi s onim znanjem koje nema nikakvog utjecaja na islamske ciljeve, dok se suprotstavlja znanju koje ima loš utjecaj.
Mi smo sljedbenici Ehli-bejta i Imame Ehli-bejta, mir s njima, odnosno direktne potomke Poslanikove smatramo njegovim nasljednicima. Njihove riječi i njihova praksa nama su mjerilo i dokaz. Kao što znamo, pred kraj prvog i početkom drugog hidžretskog stoljeća muslimani su se upoznali s različitim naukama u svijetu i preveli su knjige iz različitih naučnih disciplina napisane na grčkom, perzijskom i hindu jeziku. S druge strane, znamo da se Imami nisu ustručavali kritizirati neke poslove halifa. Da je stav islama u vezi sa znanjem bio negativan i da je znanje bilo to koje kvari i ruši vjeru, prečisti Imami osudili bi to što su halife organizirale širok sistem prevodilaca i prenositelja znanja, pri čemu su prevedene razne vrste knjiga iz oblasti astronomije, logike, filozofije, medicine, zoologije, književnosti i historije, kao što su oštro kritizirali neka druga djela halifa. Da je ovaj prevodilački pokret trebalo osuditi, to bi narod kritizirao više nego bilo koji drugi postupak pod motom:
حَسْبُنا كِتابُ اللّهِ
“Dovoljna nam je Božija knjiga.”[6]
Međutim, tokom sto šezdeset godina, koliko je trajao taj period, nije viđen nikakav trag osude ovog stajališta.
Kur'anska logika po pitanju znanja
Pored svega ovoga, logika samog Kur'ana u vezi sa znanjem takva je da ono nije ničije ekskluzivno pravo. Kur'an znanje smatra svjetlom, a neznanje tamom. Kur'an kaže da apsolutno svjetlo ima prednost nad tamom. Kur'an jasno nudi pitanja kao teme za izučavanje i promišljanje. To su teme čije proučavanje za rezultat ima prirodne nauke koje danas vidimo u svijetu, kao što su matematika, historija itd. U suri Al-Baqara u 164. ajetu se kaže:
إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ وَالْفُلْكِ الَّتِي تَجْرِي فِي الْبَحْرِ بِمَا يَنفَعُ النَّاسَ وَمَا أَنزَلَ اللّهُ مِنَ السَّمَاء مِن مَّاء فَأَحْيَا بِهِ الأرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا وَبَثَّ فِيهَا مِن كُلِّ دَآبَّةٍ وَتَصْرِيفِ الرِّيَاحِ وَالسَّحَابِ الْمُسَخِّرِ بَيْنَ السَّمَاء وَالأَرْضِ لآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَعْقِلُونَ
“Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.”
Dakle, sve ove pojave imaju zakone i ustrojstva i njihovo poznavanje približava nas tevhidu.
Kur'an jasno i otvoreno preporučuje ljudima proučavanje ovih pitanja. Znamo da je njihovo proučavanje rezultiralo pojavom astronomije, geologiji, moreplovstvu, meteorologiji, zoologiji itd. Takav je i drugi ajet iz sure Džāsije, dvadeset i peti ajet sure Fātir i mnogi drugi ajeti.
Kur'an je knjiga koja je objavljivanjem počela svoj govor o “čitanju“, “znanju”, “pisanju”. Objava Kur'ana počela je podsjećanjem na ove stvari:
اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ
“Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru.”[7]
Tevhid i znanje
Islam je vjera koja počinje s tevhidom, a tevhid je pitanje racionalnog karaktera. U njemu nije dozvoljeno slijepo slijeđenje i formalna pobožnost. U vezi s njim obavezno mora postojati promišljanje, argumentacija i dedukcija. Da je islam počeo vjerovanjem u dva ili tri božanstva, ne bi mogao ostaviti otvoren pristup ovoj raspravi. Ne bi bilo drugog rješenja osim da tu oblast proglasi zabranjenom. Međutim, počeo je od tevhida, koji ne samo da tu oblast ne smatra zabranjenom već smatra da je pristup njoj neophodan. Mjesto kroz koje se ulazi u ovu oblast sa stanovišta Kur'ana je cjelokupna scena postojanja. Propusnica za ulazak na ovo područje je znanje. Sredstva pomoću kojih se kreće u ovoj oblasti su moć promišljanja i logička argumentacija.
Ovo su teme koje Kur'an nudi na iščitavanje. Ali to što su se muslimani u maloj mjeri uspjeli posvetiti proučavanju ovih pitanja i većinu svojih proučavanja posvetili temama koje nisu nikako preporučene Kur'anom, sasvim je druga tema i ima svoje posebne uzroke. Sad nije mjesto da se osvrćemo na njih.
Sve su ovo okolnosti koje pokazuju da stav islama nije ograničen samo na vjersko znanje. Šta islam podrazumijeva pod znanjem, čije je usvajanje obavezno, pitanje je koje je od davnina bilo predmetom rasprave. Svaka skupina željela je da smisao Poslanikovih riječi prenese i prilagodi onim znanjima koja i sama posjeduje. Teolozi su govorili da se misli isključivo na teološko znanje, mufesiri su govorili da se odnosi na znanje o tefsiru, muhadisi su govorili su da se misli na znanje o hadisu. Pravnici su govorili da se misli na znanje iz islamskog prava, tako da svako mora biti ili mudžtehid ili onaj koji slijedi. Etičari su govorili da se misli na etičko znanje i obaviještenost o stvarima koje dovode do spasenja ili odvode u propast. Sufije su govorile da se misli na znanje o duhovnom putovanju i tevhidu u djelima. Gazali prenosi dvadeset mišljenja o ovom pitanju, ali, kao što su rekli oni koji su proučavali ovu temu, ne misli se ni na jedno znanje posebno. Da se mislilo na neko posebno znanje, Poslanik bi izričito i nedvosmisleno ukazao na njega. Misli se na svako korisno znanje koje ima svoju primjenu.
Je li znanje sredstvo ili cilj?
Obraćanje pažnje na jednu stvar dobro rješava problem i zahvaljujući tome možemo u potpunosti shvatiti šta je namjera islama. Prvo trebamo vidjeti je li znanje sa stajališta islama cilj ili sredstvo. Bez sumnje, neke nauke su cilj, kao što su božanska učenja o Gospodaru, spoznaja Boga i ono što je u okviru tih nauka, kao što su učenja koja su u vezi sa spoznajom Boga i proživljenja. Mimo ovoga, ostale su nauke sredstvo a ne cilj. Znači, svaka nauka korisna je i potrebna iz razloga što je uvod i sredstvo za izvršavanje jednog djela i jedne zadaće. Sve vjerske znanosti, izuzimajući učenja o Bogu, kao što je nauka o etici, fikhu i hadisu, upravo su takve. Znači, sve su sredstva, a ne cilj. Šta tek reći za uvod u književnost i logiku koji se uobičajeno izučavaju u vjerskim školama.
Zbog svega navedenog vjerski pravnici i učenjaci kažu, u obliku jednog mota, da je obaveza usvajanja znanja uvodnog karaktera. Znači, usvajanje znanja je obavezno, jer u čovjeku proizvodi spremnost za obavljanje poslova koji su saglasni s ciljevima i namjerama islama. Čak i sāmo učenje praktičnih pitanja – tj. propisa koji su u vezi s namazom, postom, humsom, zekatom, hadždžom i obredoslovnom čistoćom – koji se obično navode u knjigama fikskih propisa, isključivo je zbog toga da bi čovjek mogao i bio spreman ispravno obaviti drugu dužnost. Naprimjer, osoba koja je stekla mogućnost da obavi hadždž mora naučiti neke propise kako bi stekla spremnost i pripremila se da ispravno obavi hadždž.
Kada smo shvatili ovo načelo, dolazi na red drugo načelo i druga tema: kakva je vjera islam, kakve ciljeve ima i kakvo društvo želi? Koliko su opsežni ciljevi islama? Zadovoljava li se islam samo s nekoliko pitanja koja se striktno tiču ibadeta i morala, ili se djelokrug naredbi ove vjere proteže i šire na sve čovjekove životne aspekte i posvećuje li islam pažnju svim životnim, društvenim, ekonomskim i političkim aspektima. Ima li u svima njima namjere i ciljeve koji se trebaju zadovoljiti? Želi li islam da zajednica muslimana bude neovisna ili uopće ne pridaje značaj tome hoće li sljedbenici islama biti podređeni i potčinjeni drugima? Jasno je da islam želi neovisno, slobodno, jako, ponosno i imućno društvo.
Treća stvar koju trebamo shvatiti i na koju treba obratiti pažnju jeste da se danas društvo okreće na kotaču znanja. Ključ kojim se otklanjaju sve potrebe su znanje i tehničke informacije. Bez znanja se ne može uspostaviti imućno, neovisno, slobodno, čvrsto i jako društvo. Dolazimo do zaključka da su u svakom vremenu – a posebno u ovom – muslimani obavezni usvojiti sva znanja koja su preduvjet i uvod stizanja do islamskih ciljeva te da u tome daju sve od sebe.
Imajući na umu ovo mjerilo, možemo sve korisne nauke smatrati vjerskim naukama. Možemo shvatiti koje je znanje vadžib-kefaji, a koje znanje vadžib-ejni[8]. Stoga, moguće je da u nekom vremenu usvajanje određenog znanja bude jedna od najvećih obaveza, a da u drugom ne bude tako. Ovo dalje ovisi o razumijevanju eksperata za islamski nauk u datom vremenu.
[1] Vidjeti govor “Obaveznost usvajanja znanja” u knjizi Bist goftār istog autora.
[2] Bihāru-l-anvār, sv. 1, str. 177.
[3] Ibid.
[4] Bihāru-l-anvār, sv. 2, str. 99.
[5] Bihāru-l-anvār, sv. 2, str. 97.
[6] Ovo su riječi drugog halife koje je izrekao pred smrt Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a prenose ih i sunije i šijje.
[7] Al-Alaq, 1-4.
[8] Vadžib-kefaji je onaj propis koji, ako ga ispuni jedna osoba ili nekoliko njih, ta obaveza se skida s ostalih članova društva; suprotno tome je propis vadžib-ejni koji je obavezan svakom pojedincu. (op. prev.)
