Scroll to top
Podijeli

Dova


Autor teksta: Morteza Motahhari
Izvor: Bist goftar

29. Novembra 2019.

 

Previdimo li naknadu i nagradu koja postoji za dovu i previdimo li učinak uslišenosti koji se javlja kod dove, prođe li dova granicu pukog verbalnog izgovora, bude li srce s jezikom usklađeno i duša čovjekova ustreptala, dova će izazvati stanje izuzetno uzvišene produhovljenosti. To stanje slično je stanju kada čovjek sebe vidi utopljenim u svjetlost. U tom trenutku osjeća plemenitost dragulja čovječnosti. Tada dobro shvata da u ostalim trenucima, kada se zanimao sitnim stvarima koje su ga uznemiravale, te su stvari bile niske, mizerne i beznačajne. Kada čovjek nešto traži od nekog mimo Boga, osjeća niskost, a kada traži od Boga, osjeća čast i dostojanstvo. Zato je dova i traženje i traženo, i sredstvo i cilj, i uvod i ishod. Božijim prijateljima nije ništa draže od dove. Sve molbe i želje svoga srca povjeravaju svom zbiljskom Voljenom. Više nego što pridaju važnost onome što traže, pridaju važnost sāmom traženju i moljenju svome. Božiji prijatelji ne osjećaju nikakvu vrstu umora i opterećenosti. Kako to Imam Ali, mir s njim, obraćajući se Kumejlu Nakhaiju kaže:

هَجَمَ بِهِمُ الْعِلْمَ عَلى حَقِيقَةِ الْبَصِيرَةِ، وَ باشَرُوا رَوْحَ الْيَقِينِ، وَ اسْتَلانُوا ما اسْتَوْعَرَهُ الْمُتْرَفُونَ وَ أنِسُوا بِما اسْتَوْحَشَ مِنْهُ الْجاهِلُونَ، وَ صَحِبُوا الدُّنْيا بِاَبْدانٍ ارْواحُها مُعَلَّقَةٌ بِالْمَحَلِّ الْأَعْلى

Znanje im nagrnu u vidu razumijevanja zbiljskog, i oćutiše povjetarac sigurnog znanja. Lahko im je ono što oni u izobilju smatraju teškim. Prisni su s onim od čega su neuki u strahu. Oni se druže sa svijetom ovim tijelima, a duše im spojene za mjesto najuzvišenije.[1]

 

Put od srca do Boga

Svako iz svog srca ima put do Boga. Vrata svih srca okrenuta su ka Bogu. Čak i najnesretnije osobe kada se nađu u teškoćama i nedaćama, kada se svi uzroci u potpunosti prekinu, dođu sebi i okrenu se ka Bogu. To je urođena i prirodna sklonost u čovjekovom biću. Zastor grijeha i nesreće ponekad ga zakloni. U teškoćama, kada se uklanja zastor, ova sklonost sama po sebi biva podstaknuta i dovodi do ushićenja.

Neki čovjek pitao je Imama Sadika, šestog imama Ehli-bejta: “Kakav dokaz postoji za postojanje Boga?ˮ

Imam reče: “Da li si se do sada nalazio na brodu?ˮ

Čovjek odgovorio: “Da.ˮ

Imam reče: “Da li se desilo da se more zatalasa i da brod bude na ivici potonuća, a tvoja nada prekinuta sa svake strane? ˮ

Čovjek reče: “Da, desila se jednom takva situacija.ˮ

Imam reče: “Da li je tvoje srce u tom trenutku bilo okrenuto nekuda, da li je tražilo izbavljenje i utočište i da li je tražilo da mu odnekle dođe spas i da te izbavi?ˮ

Čovjek reče: “Da.ˮ

Imam reče: “Upravo to je Bog.ˮ

Kao što se vidi u ovom hadisu Imam Sadik, mir s njim, Boga je predstavio čovjeku putem srca.

وَ فِي أَنفُسِكُمْ أَفَلا تُبْصِرُونَ

“a i u vama samima – zar ne vidite?”[2]

Sklonost i usredsređenost koje postoje u čovjekovoj prirodi da se u trenucima kada se pokidaju uzroci shvati nesalomljiva snaga koja nadvladava sve vanjske uzroke, dokaz su ovakve moći. Da one ne postoje, ne bi se javljala ovakva sklonost. Naravno, postoji razlika između toga da postoje sklonost  u čovjeku i toga da čovjek tu sklonost potpuno prepozna i zna njen cilj. Sklonost za mlijekom od početka postoji u djetetu. Kada dijete ogladni i kada se javi ova potreba u njegovom biću, ta sklonost biva podstaknuta i navodi ga da traga za neviđenom i nespoznatom dojkom za kojom još ne traga po navici. Upravo ta sklonost ga vodi. Ova sklonost sama po sebi je upućivač. Potiče ga da otvori usta i da traži, a ako ne nađe, da plače. Samo plakanje je traženje pomoći od majke, iste one majke koju još uvijek ne poznaje i nije obaviješten o njenom postojanju. Ni samo dijete ne zna šta je cilj ovakve želje i sklonosti. Šta je cilj ovog plača. Zbog čega se ova sklonost javila u njegovom biću. Ne zna da ima probavni sistem i da taj probavni sistem traži hranu. Tijelo traži zamjenu za ono što je istrošeno. Ono ne zna zbog čega traži i ne zna da je filozofija plača davanje znaka majci, upravo onoj nepoznatoj majci koju postepeno treba upoznati.

Naspram uzvišenih sklonosti čovječnosti, kao što je sklonost traganja za Bogom i htijenja Boga, sklonost ka dovi i traženju utočišta kod neviđenog Boga, mi smo isti kao ono novorođenče naspram neviđene i nepoznate dojke i majke.

 

Poput želje dojenčeta prema majci

Tajnu svoje želje ne može iskazati riječima.

 

Poput jake želje svakog novonastalog murida

Prema sretnom i plemenitom piru.

 

Razum ovog pojedinca odsjaj je univerzalnog uma,

Kretanje ove sjene je odsjaj cvjetne grane.

 

Njena sjenka će na kraju iščeznuti u njoj

Da bi na kraju shvatio tajnu traženja i čežnje.

 

إِنَّا لِلّهِ وَ إِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

“Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”[3]

أَلا إِلَى اللَّهِ تَصِيرُ الأمُورُ

“Allahu će se sve vratit.”[4]

 

Naravno, ako ne bude dojke i mlijeka koje je prikladno djetetovom želucu, ni instinkt ga neće usmjeravati na tu stranu. Postoji veza između ove želje i postojeće hrane. Tako je i s ostalim željama čovjekovog bića. Nijedna želja nije besmisleno postavljena u čovjekovo biće. Sve su sklonosti i želje zasnovane na potrebi i zbog otklanjanja potrebe.

Moguće je da čovjek u dva stanja priziva Boga: jednom, kada bude lišen svih sredstava i uzroka te zapadne u teškoću i uznemirenost, a drugi put kada se duša sama uzdigne i sama sebe odvaja od sredstava i uzroka. U stanju uznemirenosti i pokidanosti uzroka čovjek sam po sebi ide prema Bogu. Nema potrebe da se poziva. Naravno, ovo nije neko savršenstvo za čovjekovu dušu. Savršenstvo duše je u tome da čovjek sam sebe odvoji od uzroka i da se uzdigne.

 

Uvjeti dove

Dova ima određene uvjete. Prvi uvjet je taj da se u čovjekovom biću doista jave htijenje i traženje, da svaka čestica njegovog bića bude mjesto očitovanja tog htijenja i traženja i da ono što istinski želi iznese u obliku potrebe, molbe i želje. To je poput slučaja kad se u jednom dijelu tijela javi potreba a svi organi i udovi počinju djelovati. Čak je moguće da jedan organ umnogome smanji svoju funkciju kako bi otklonio potrebu koja se javila u nekom drugom dijelu tijela. Naprimjer, ako žeđ obuzme tijelo, i grlo i jetra i želudac i usne i jezik i usta, sve će govoriti “vodaˮ. Ako čovjek u tom stanju zaspe, sanjat će vodu. To je zato što tijelu zbilja treba voda. I s čovjekovom duhovnom potrebom, koja predstavlja samo dio stvorenog svijeta, vrijedi isto. Čovjekova duša dio je postojećeg svijeta. Ako se stvarno pojave molba i potreba u njegovom biću, ogromni sistem stvaranja neće ga ostaviti na cjedilu.

Postoji razlika između verbalnog učenja dove i zbiljske dove. Sve dok se čovjekov jezik ne uskladi sa srcem nema ni zbiljske dove. U čovjekovom srcu, ozbiljno i istinski, trebaju se pojaviti molba, traženje i potreba.

 

Sve što nikne iz potrebe je niklo

Kako bi pronašao tragalac ono što je tražio.

Ko god traži na kraju i nađe.

Motiv je bol, a korijen milost.

Gdje god bude bol i lijek tamo ide.

Gdje god bude siromaštvo i opskrba tamo ide.

Gdje god ima problem rješenje tamo ide.

Gdje god je dolina voda tamo ide.

Traži malo vode i osjeti malo žeđi

da ti voda provre i s visine i iz doline.

 

أَمَّن يُجِيبُ الْمُضْطَرَّ إِذَا دَعَاهُ وَيَكْشِفُ السُّوءَ

“Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva.”[5]

 

Vjera i uzdanje u uslišenje dove

 

Sljedeći uvjet dove je čvrsto uvjerenje, odnosno vjerovanje u beskonačnu milost Bīti Božije. Vjerovanje u to da s Njegove strane nema nikakve prepreke u izlijevanju milosti. Treba gajiti uvjerenje da se vrata Božije milosti nikad ne zatvaraju pred robom. Sve nedostatnosti i manjkavosti dolaze od roba. U jednom hadisu se kaže:

إذا دَعَوْتَ فَظُنَّ حاجَتَكَ بِالْبابِ

“Kada moliš, pretpostavi da je tvoja potreba pred vratima ispunjenja.”[6]

Ali ibn Husejn, Zejnu-l-Abidin, mir s njime, u dovi poznatoj kao Dova Ebu Hamze Somalija u kojoj nada i sigurnost uzdižu valove, a koju je on učio u praskozorjima mubarek mjeseca ramazana, ovako se obraća Gospodaru:

اَللّـهُمَّ اِنّي اَجِدُ سُبُلَ الْمَطالِبِ اِلَيْكَ مُشْرَعَةً، وَ مَناهِلَ الرَّجاءِ لَدَيْكَ مُتْرَعَةً، وَ الاْسْتِعانَةَ بِفَضْلِكَ لِمَنْ اَمَّلَكَ مُباحَةً، وَ اَبْوابَ الدُّعاءِ اِلَيْكَ لِلصّارِخينَ مَفْتُوحَةً، وَ اَعْلَمُ اَنَّكَ لِلرّاجِينَ بِمَوْضِعِ اِجابَةٍ، وَ لِلْمَلْهُوفينَ بِمَرْصَدِ اِغاثَةٍ، وَ اَنَّ فِي اللَّهْفِ اِلى جُودِكَ وَ الرِّضا بِقَضائِكَ عِوَضاً مِنْ مَنْعِ اْلباِخلينَ، وَ مَنْدُوحَةً عَمّا في اَيْدى الْمُسْتَأثِرينَ، وَ اَنَّ الرّاحِلَ اِلَيْكَ قَريبُ الْمَسافَةِ، وَ اَنَّكَ لا تَحْتَجِبُ عَنْ خَلْقِكَ إلاّ اَنْ تَحْجُبَهُمُ الْآمالُ دُونَكَ.

 

O Bože moj! Nalazim da su putevi ostvarenja potreba stvorenja ka Tebi otvoreni, da rijeke nada stvorenja za Tobom teku prostranim koritom, da je slobodan prilaz traženju milosti Tvoje za one koji gaje nadu u Tebe te da su kapije molitve za one koji Te glasno zazivaju širom otvorene. Znam sigurno da odgovaraš onima koji Te upitaju i da spašavaš one koji su ožalošćeni. Nalazim da je usrdno moljenje Tvoje darežljivosti i zadovoljstvo Tvojim sudom bolje od odbijanja tvrdica i zahvalnije od udjeljivanja sebičnjaka. Zaista, put do Tebe veoma je kratak, a Ti se ne skrivaš od Svojih stvorenja, osim ako ih njihova vlastita djela pokriju od gledanja u Tebe.

 

Nepostojanje oprečnosti između zakona stvaranja i vjerozakona

Sljedeći uvjet dove jeste to da dova ne bude oprečna poretku stvorenog svijeta i šerijatskim propisima. Dova je traženje pomoći kako bi čovjek stigao do ciljeva koje mu je stvaranje postavilo ili mu ih je odredio vjerozakon i nebeski božanski zakon koji prati stvaranje. Ako dova bude ovakva, poprimit će oblik prirodne potrebe. S obzirom na uravnoteženost koja vlada u poretku stvaranja, milost i pomoć stići će gdje god da postoji potreba. Međutim, moliti i tražiti nešto što je u suprotnosti s ciljem stvaranja ili Božijeg zakona, kao što je, naprimjer, traženje vječnog ostanka na Ovom svijetu ili traženje kidanja rodbinskih veza, uopće ne može biti uslišeno. Znači, ovakve dove nisu istinski primjer dove.

 

Usklađenost ostalih aspekata čovjekovog života s dovom

Sljedeći uvjet uslišenja dove jeste da ostale stvari u čovjekovom životu budu usklađene s dovom. Znači, da imaju usklađenost s ciljem stvaranja i Božijeg zakona. Srce treba biti čisto i iskreno. Način stjecanja opskrbe treba biti dozvoljen. Osoba koja upućuje dovu ne smije kod sebe imati teret nepravde nanesene ljudima. Prenosi se da je Imam Sadik, mir s njim, rekao:

إذا أرادَ اَحَدُكُمْ أنْ يُسْتَجابَ لَهُ فَلْيُطَيِّبْ كَسْبَهُ، وَ لْيَخْرُجْ مْنْ مَظالِمِ النَّاسِ. وَ إنَّ اللّهَ لا يُرْفَعُ إلَيْهِ دُعاءُ عَبْدٍ وَ فِى بَطْنِهِ حَرامٌ، أوْ عِنْدَهُ مَظْلَمَةٌ لِأحَدٍ مِنْ خَلْقِهِ

“Kada neko od vas bude želio da mu dova bude uslišana, neka učini svoj rad, zaradu i opskrbu čistom i neka sebe oslobodi tereta nepravde nanesene ljudima, jer dova roba koji u stomaku ima zabranjenog imetka neće se uzdići do Gospodara.”[7]

 

Predmet dove ne smije biti rezultat nekog grijeha

Sljedeći uvjet jeste da aktualno stanje koje čovjek ima i koje želi promijeniti nabolje ne bude rezultat nepažnje i neispunjavanja dužnosti, drugim riječima, da to stanje koje ima i za koje moli da se promijeni ne bude kazna i logički ishod njegovih grešaka i grijeha, jer u tom slučaju, sve dok se ne pokaje i dok ne uništi uzroke i ono što dovodi do tog stanja, to stanje se neće promijeniti.

Naprimjer, naređivanje dobra i odvraćanje od zla je vadžib. Dobrobit i nered u zajednici u potpunosti ovise o provođenju ili neprovođenju ovoga načela. Logički slijed napuštanja naređivanja dobra i odvraćanja od zla otvaranje je prostora za zle ljude zajednice. Na taj način oni će dominirati među ljudima.

Ako ljudi ne budu dali sve od sebe u izvršavanju ove dužnosti i budu zapali u kaznu i logičku posljedicu ove nemarnosti, a potom budu željeli situaciju u kojoj su se zatekli otkloniti dovom, takvo što neće biti moguće. Jedini izlaz u tome je da se pokaju i ponovo, u granicama svojih mogućnosti, naređuju dobro i odvraćaju od zla. Naravno, u tom slučaju postepeno će stići do svoga cilja i onoga što žele.

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ

“Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!”[8]

U vjerodostojnom hadisu se kaže:

لَتَأْمُرُنَّ بِالْمَعْرُوفِ وَ لَتَنْهُنَّ عَنِ الْمُنْكَرِ أوْ لَيُسَلِّطَنَّ اللّهُ عَلَيْكُمْ شِرارَكُمْ، فَيَدْعُو خِيارُكُمْ فَلا يَسْتَجابُ لَهُمْ

“Naređujte na dobro i odvraćajte od zla, jer u suprotnom Allah će dati da loši među vama ovladaju vama. Tada će dobri upućivati dove, a dova im neće biti uslišana.”[9]

Ustvari, ovakve dove u suprotnosti su sa zakonima stvaranja i vjerozakonom.

Isti je slučaj i s osobom koja ne radi već se samo posvećuje dovi. I ona radi suprotno zakonu stvaranja i vjerozakonu. Imam Ali, mir s njim, kaže:

الدّاعِى بِلا عَمَلٍ كَالرّامِى بِلا وَتَرٍ

“Molitelj bez djela je poput strijelca koji na luku nema tetive luka.”[10]

To znači da se djelo i dova međusobno upotpunjuju. Dova bez djela nema učinka.

 

Dova ne treba zauzeti mjesto djelovanju

Sljedeći uvjet jeste da dova stvarno bude očitovanje potrebe, tj. da se tiče onih slučajeva u kojima čovjek ne može doći do onoga što želi. Ali, ako je Bog ključ kojim se otklanja potreba dao u ruke sāmom čovjeku, a on poriče tu blagodat i usteže se upotrijebit taj ključ, tražeći od Boga da mu otvori vrata čiji su ključevi u rukama molitelja te da skine s njega teret korištenja tog ključa, naravno da takva dova ne može biti uslišana.

Ovakve dove, također, treba smatrati dovama koje su u suprotnosti sa zakonima stvaranja. Dova je tu da bismo njome stekli moć i sposobnost. U slučaju kad je Bog dao čovjeku moć i sposobnost da može doći do onoga što želi, dova je slična traženju onoga što je već stečeno. Zato su predvodnici vjere rekli:

خَمْسَةٌ لا يُسْتَجابُ لَهُمْ

“Pet je skupina kojima Bog neće uslišiti dove.”[11]

Jedna od njih je osoba koja ima ženu koja ga uznemirava i zbog nje se našao u teškoj situaciji, a ima mogućnosti da joj isplati mehr i da joj da razvod. Međutim, on joj ne daje razvod i stalno govori: O Bože, spasi me zla ove žene! Drugi slučaj je osoba koja ima roba koji je više puta bježao, ali opet ga zadržava i govori: O Bože, spasi me njegovog zla, a može ga prodati! Treći slučaj je osoba koja prolazi pored polusrušenog zida i vidi da će se uskoro srušiti, ali se ne udaljava već stalno upućuje dovu: Bože, čuvaj me! Četvrti slučaj je osoba koja je svoj imetak pozajmila nekome, ali nije vodila računa i nije uzela svjedoka. Novac joj je bez ikakve potvrde ostao kod te osobe koja joj ne vraća novac, a ona stalno moli i od Boga traži da joj se novac vrati. Od samog početka je on mogao da ne pozajmi novac sve dok ne uzme svjedoka i neki dokaz. Peta je osoba koja sjedi u svojoj kući, napustila je rad i neprestano govori: Bože, opskrbi me!

Jasno je da se ove grupe ne svode na samo pet nabrojanih. Oni su navedeni samo kao primjer za slučajeve kada čovjek ima priliku da putem djela i planiranja dođe do svog cilja i odredišta, ali unatoč tome ne trudi se i želi da dovom nadomjesti djelo. Ne, nije tako. Svrha dove u sistemu stvaranja nije ta da nadomjesti djelo. Svrha dove je da usavršava i upotpunjuje djelo, a ne da ga nadomještava.

 

Dova i pitanje sudbine i predodređenja

I ranije su se postavljala pitanja i vodile rasprave, a i sada se to čini, o tome je li dova oprečna vjerovanju u predodređenje i sudbinu. Kakvog učinka može imati dova ako prihvatamo vjerovanje da je svaka stvar određena sudbinom i Božijim predodređenjem?

 

Dova i dalekosežna mudrost

Je li dova u koliziji s vjerovanjem u Mudrog Gospodara Koji obavlja poslove u skladu s dobrobiti? Je li ono što postoji, a što želimo promijeniti dovom, u skladu s mudrošću Božijom i općom dobrobiti? Ako je u skladu s mudrošću, ni mi ne trebamo tražiti od Boga da učini nešto suprotno mudrosti, a ni Bog neće uslišiti takvu dovu. A ako je u suprotnosti s mudrošću, kako se može prihvatiti da se u poretku svijeta u kojem sve teče po mudroj volji Uzvišenog desi nešto što je u suprotnosti s mudrošću i dobrobiti?

 

Dova i položaj zadovoljstva

Sljedeće pitanje glasi: je li dova oprečna položaju zadovoljstva i pokornosti i tome da čovjek bude zadovoljan onim što mu dolazi od Gospodara? Ove rasprave i pitanja imaju dugu tradiciju. Čak čine dio naše književnosti. Zasad nemamo priliku da o njima ovdje raspravljamo. Sve zamjerke i pitanja javili su se zato što se mislilo da je dova izvan okvira sudbine i Božijeg predodređenja, izvan mudrosti Božije, dok je dova i uslišenje dove, također, dio Božijeg predodređenja, a ponekad sprečava sudbinu i predodređenje. Iz istog razloga dova nije u suprotnosti sa zadovoljstvom sudbinom, niti s Božijom mudrošću.

Treba slijediti predvodnike vjere i okoristiti se postojećom prilikom, tj. noćima kadra i noćima u zadnjoj desetini mubarek mjeseca ramazana te se obogatiti njima. Na početku govora sam proučio ajet:

وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِي وَلْيُؤْمِنُواْ بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.”[12]

Ovaj ajet nalazi se usred ajeta o mjesecu ramazanu, tj. ajeta o postu. Možda je ovakvo njegovo mjesto u Kur’anu zbog toga što je ovaj mjesec isključivo mjesec dove i istigfara. Velikani vjere veoma su cijenili noći kadra i noći u kojima se bdije do svitanja. Kada bi nastupila posljednja desetina mjeseca ramazana Časni Poslanik bi naređivao da se njegova postelja ne prostire do kraja mjeseca. Bio bi u itikafu u džamiji i stalno posvećen ibadetu, dovi i prisnom obraćanju Stvoritelju. Ali ibn Husejn, mir s njim, u mubarek mjesecu ramazanu nije spavao ni jednu noć. Noći je provodio ili u namazu i dovi ili u pomaganju siromašnima i slabima. U praskozorje je učio posebnu dovu koja je poznata kao Dova Ebu Hamze Somalija.

 

Slast dove i presijecanje veza sa stvorenjima

Oni koji su osjetili slast dove i presijecanje veza sa stvorenjima i uspostavljanje sa Stvoriteljem ne daju prednost ni jednom užitku nad ovim. Dova dostiže vrhunac osjećaja časti, veličine i užitka a svog vlasnika utapa u sreću onda kada onaj ko upućuje dovu vidi sa sobom posebnu milost Božiju i kad bude posmatrao tragove uslišenja dove.

وَ أَنِلْنِى حُسْنَ النَّظَرِ فِى ما شَكَوْتُ، وَ أذِقْنِى حَلاوَةَ الصُّنْعِ فِى ما سَاَلْتُ

“Bože, učini da lijepo mišljenje Tvoje obuhvati mene u onome što sam Ti se požalio i priušti mi slast Tvoga odaziva za ono što sam od Tebe tražio!”[13]

Učenjaci kažu da postoji razlika između uvjerenja utemeljenog na znanju (ilmul-jakinu), uvjerenja utemeljenog na osvjedočenju (ajnul-jakinu) i uvjerenja utemeljenog na istini (hakkul- jakinu). Za takvo što navode sljedeći primjer. Kažu, zamislite da se na jednom mjestu zapalila vatra. Vi jedanput vidite tragove vatre – na primjer dim koji se diže – i znate tek toliko da tamo postoji vatra i da se taj dim diže od vatre. Ovo je uvjerenje utemeljeno na znanju. Nekada vidite samu vatru izbliza. Ovo je uvjerenje utemeljeno na osvjedočenju i iznad je znanja. Vidljivo je. Nekada se toliko približite da toplota vatre stiže do vašeg tijela i grije vas. Vi ulazite u vatru i to je uvjerenje utemeljeno na istini (hakkul-jakinu).

Moguće je da čovjek potpuno spozna Boga i da vjeruje i priznaje Njegovu svetu Bīt, ali da u svom privatnom životu ne vidi tragove posebne milosti Božije i naklonosti koju On ponekad ukazuje Svojim robovima. Ovo je razina uvjerenja utemeljenog na znanju (ilmul-jakinu). Međutim, ponekad se dešava da praktično vidi tragove tevhida, upućuje dovu i prestaje se uzdati u sve osim u Boga. Učinak ovog oslanjanja i pouzdanja vidi u svom životu. Izravno posmatra tragove tevhida. Ovo je razina uvjerenja utemeljenog na osvjedočenju (ejnul-jakinu). U tome istinski uživa ona skupina robova koja je srcem posvećena, koja se zbilja oslanja i pouzdaje u Boga. Oni posmatraju učinke svojih dova i pouzdavanja u Boga. Doživljavaju ushićenost i veselje koje je za nas teško shvatljivo. Naravno, viša razina je ta da onaj ko upućuje dovu izravno sebe vidi u kontaktu s Božijom Bīti. Štaviše, ne vidi sebe i ne motri sebe. Djelo vidi kao Njegovo djelo, svojstvo kao Njegovo svojstvo i u svemu vidi Njega.

Kada čovjek savlada neku vještinu, usvoji neko znanje, nauči neku tehniku ili se školuje za liječnika ili inžinjera i nakon godina zalaganja i muke prvi put ugleda učinak svoga umijeća, naprimjer, izliječi bolesnika i on se osjeti bolje, projektira zgradu i ona se izgradi, utapa se u sreću, obuzima ga radost i osjeća u sebi neku dostojanstvenost. Jedan od najvećih užitaka je da čovjek vidi učinak svoga umijeća.

Kako će se čovjek osjećati kada vidi učinak umijeća svoga vjerovanja, tj. ako vidi posebnu naklonost Božiju prema sebi? Čast i dostojanstvo koji se javljaju kod čovjeka putem tevhida i radost i ushićenje koji mu se javljaju u tom stanju hiljade puta su veći, ugodniji i slađi. Da nam Bog da sreću da budemo uspješni u molitvi i šaputanju s Njim i da se okoristimo blagodatima ovog svetog i produhovljenog stanja!

 

 

[1] Staza rječitosti, izreka 147.

[2] Az-Zārijāt, 21.

[3] Al-Bakara, 156.

[4] Aš-Šūrā, 53.

[5] An-Naml, 62.

[6] Bihāru-l-anvār, sv. 93, str. 305.

[7] Bihāru-l-anvār, sv. 93. str. 321.

[8] Ar-Ra’d, 11.

[9] Usūli Kāfi, sv. 5.

[10] Bihāru-l- anvār, sv. 93, str. 312.

[11] Bihāru-l-anvār, sv. 93, str. 356.

[12] Al-Bakara, 186.

[13] Fragment iz sedme dove Sahife Sedžadije.

Post a Comment

Povezani članci