Učinci i koristi imana
Kada se razmatra pitanje vjerovanja, obično se tome prilazi iz dva ugla. Prvi se odnosi na pitanje otkud proizlazi vjerovanje, šta je njegov uzrok i koji faktori bivaju razlogom da se čovjek okrene vjeri. Je li to vanjski ili unutarnji faktor, odnosno, napaja li se iz čovjekovog urođenog fitreta ili ga niz vanjskih uzroka vode ka tome? Drugim riječima, gdje su korijen, osnova i temelj osjećaja religioznosti i koliko ovaj osjećaj u čovjeku ima utemeljenje u zbilji? Drugi aspekt odnosi se na pitanje koristi i učinaka vjere u čovjekovom životu. Svaka od ovih rasprava zanimljiva je i vrijedna pažnje.
Naša rasprava bavit će se sljedećim pitanjem: Kakve posljedice mogu imati vjera i vjerska uvjerenja u čovjekovom životu? Moguće je da čovjek živi vjerskim životom, ali i potpuno suprotno. Glavno pitanje koje se ovdje postavlja jeste: da li su iman i vjersko uvjerenje oblik kapitala koji, ako se upropasti, izgubljen je važan životni kapital, ili je vjera teret kojeg, ako se čovjek oslobodi ne samo da ništa nije izgubio već se oslobodio tog velikog tereta?
Tolstoj, veliki mislilac i pisac, na jednom mjestu je rekao: “Vjera je ono s čim čovjek živi, tj. ona je životni kapital čovjeka.” On ovim želi reći da je vjera najbolji životni kapital. Ako čovjek to izgubi, izgubio je najvažniji kapital.
Mnoge stvari treba ubrojati u životni kapital, kao što su zdravlje, sigurnost, bogatstvo, znanje i spoznaja, društvena pravda, životni saputnik, lijepa djeca, dobri prijatelji, dobar odgoj, zdravlje duha itd. Sve je ovo životni kapital. Ako ne bude jednog od njih, osjećat će se nedostatak i praznina u čovjekovom savršenstvu i sreći te će čovjek time izgubiti jedan životni kapital. Neposjedovanje bilo kojeg od njih za čovjeka predstavlja oblik nedaće.
Vjera je, također, kapital vredniji od svih navedenih kapitala.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آَمَنُوا هَلْ أَدُلُّكُمْ عَلَى تِجَارَةٍ تُنجِيكُم مِّنْ عَذَابٍ أَلِيمٍ تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَرَسُولِه
“O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte…”[1]
Kao što vidimo, Kur'an vjerovanje smatra trgovinom, drugim riječima kapitalom. Jednu stvar ovdje treba istaći, a to je da čovjek opipljive i materijalne stvari uvijek brže prepoznaje nego duhovne i nematerijalne. Sasvim je jasno zašto je to tako. Naprimjer, materijalno bogatstvo kapital je koji svi brzo prepoznaju i smatraju ga vrijednim, čak vrednijim od onoga što ono uistinu jest. Prema njemu postaju pohlepni i, u krajnjem, postaju problematični i za sebe i za zajednicu.
S druge strane, lijepa ćud, pravilan odgoj i ispravan moral također su kapital koji biva razlogom da čovjek u životu brže ostvari sreću i savršenstvo i da se brže uzdigne u visine. Štaviše, učinak i vrijednost ovakvog kapitala umnogome su veći od materijalnog. Međutim, ljudi kasno shvataju njegovu vrijednost. Čovjek treba ili po prirodi biti izuzetno pronicljiv, pametan i obdaren da shvati vrijednost lijepog morala i dobrog odgoja, ili se mora obrazovati i podučiti kako bi shvatio njegovu vrijednost. Čovjek treba čuti riječi učitelja ili velikana, kao što su riječi Imama Alija:
حُسْنُ الْخُلْقِ خَيْرُ رَفِيقٍ
“Lijepa ćud je najbolji prijatelj.“
Ili, kako kaže u drugom hadisu:
رُبَّ عَزِيزٍ أذَلَّهُ خُلْقُهُ وَ رُبَّ ذَلِيلٍ أعَزَّهُ خُلْقُهُ
“Koliko je čestitih koje je ponizila njihova ćud, a koliko je poniženih koje je učinila čestitim njihova ćud.”
Pitanje vjerovanja je isto takvo. Koliko je samo osoba koje su se okoristile ovim velikim blagom i darom od Boga i u njegovom okrilju ugodno i zadovoljno žive. Zahvalnost za zdrav tjelesni i duhovni život i za dug život oni duguju ispravnom vjerovanju koje je usađeno u njihovim srcima. Međutim, ni sami nisu toga svjesni. S druge strane, veliki je broj onih koji provedu svoj život u muci i nedoumici, strahu i previranjima, izgubivši pritom zdravlje duše i tijela te brzo stareći. Oni sami ne mogu shvatiti da je glavni razlog tome to što su otprije izgubili jedan veliki životni kapital. Ovu raspravu treba nastaviti raspravom o učincima i tragovima vjerovanja.
Prvi učinak vjerovanja jeste taj što je vjerovanje potpora moralu. Moral koji je sām jedan veliki životni kapital bez vjerovanja nema ispravnog osnova ni temelja. Ono na čemu leže sva moralna načela, štaviše, ono što predstavlja osnovu svih duhovnosti jesu vjera i vjerovanje u Boga. Plemenitost, čestitost, bogosvjesnost, čednost, povjerljivost, istinoljubivost, poštenje, požrtvovanost, dobročinstvo, lijepo ophođenje prema Božijim stvorenjima, podržavanje pravde, zalaganje za ljudska prava i, na kraju, sve one stvari koje se nazivaju ljudskim vrlinama i ono što svi ljudi i narodi drže svetim, a oni koji ih ne posjeduju pretvaraju se da ih posjeduju, temelje se na principu vjerovanja, jer su sve ove stvari u sukobu s načelom koristoljublja. Obavezivanje na svaku od ovih stvari neminovno zahtijeva i određenu materijalnu lišenost. Čovjek treba imati razlog da bi bio saglasan i zadovoljen s nekom lišenošću. Tek kada ima valjan razlog, pristaje na tu lišenost i to ne smatra lišenošću. Ovo je ostvarivo onda kada shvati vrijednost duhovnosti i okusi njenu slast. Temelj svake duhovne misli je vjera u Boga.
Najmanji učinak vjere u Pravednog i Mudrog Boga jeste taj što je običan vjernik siguran da dobro djelo i dobra osobina kod Boga ne propadaju.
إِنَّ اللّهَ لاَ يُضِيعُ أَجْرَ الْمُحْسِنِينَ
“Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro.”[2]
Čovjek zaista nema više od dva puta pred sobom: ili će biti samoobožavatelj i koristoljubiv i neće pristati ni na kakvu lišenost, ili će biti obožavatelj Boga te one lišenosti koje trpi zbog morala neće smatrati lišenošću nego će ih, u najmanju ruku, smatrati nadoknađenim. Ako čovječnost, praštanje i dobročinstvo ne budu utemeljeni na bogosvjesnosti i želji da se stekne Božije zadovoljstvo, onda se čovjek nalazi na ivici provalije.
أَفَمَنْ أَسَّسَ بُنْيَانَهُ عَلَى تَقْوَى مِنَ اللّهِ وَرِضْوَانٍ خَيْرٌ أَم مَّنْ أَسَّسَ بُنْيَانَهُ عَلَىَ شَفَا جُرُفٍ هَارٍ
“Da li je bolji onaj koji je zgradu svoju na strahu od Allaha zasnovao, i u želji da stekne zadovoljstvo Njegovo ili je pak bolji onaj koji zgradu svoju zasnovao je na rubu strane podrivene i nagnute.”[3]
Onaj čiji je moralni oslonac i oslonac njegove ličnosti nešto mimo Boga sličan je onome koji hoda po rubu nagnute strane i za kojeg svakog trena postoji mogućnost da padne.
مَثَلُ الَّذِينَ اتَّخَذُوا مِن دُونِ اللَّهِ أَوْلِيَاء كَمَثَلِ الْعَنكَبُوتِ اتَّخَذَتْ بَيْتًا وَإِنَّ أَوْهَنَ الْبُيُوتِ لَبَيْتُ الْعَنكَبُوتِ
“Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća!”[4]
Ovaj nam ajet daje do znanja da se ništa mimo Boga ne može uzeti kao oslonac za djelo. Stvari mimo Boga uzimaju se kao oslonac, ali su slabašne i nemaju čvrste temelje. Slijeđenjem, nagovorom i uspostavljanjem navike može se prisilno i privremeno odgojiti požrtvovana osoba i osoba koja je spremna na oprost. Međutim, to je vrsta obmanjivanja i prisile. Ne možete sve ljude zauvijek voditi pogrešnim putem. Mudraci su rekli da prisila ne traje dugo.
Kao što je Bog glavna i početna karika svih bića i sva bića postoje i oslanjaju se na Njegovu svetu Bīt, tako su i spoznaja i vjera u Boga glavna i početna karika svih duhovnosti i moralnih vrlina. Duhovnost bez spoznaje Boga je kao mjenica bez pokrića, što znači da je to obični papir koji ništa ne vrijedi.
أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاء تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ
“Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.”[5]
Ovaj primjer navodi se kako bi nam se dalo do znanja da, ako drvo ljudskosti uistinu želi dati plod, treba imati korijen utemeljen u vjerovanju i tevhidu. Potom Kur'an navodi drugi primjer u kojem se kaže:
وَمَثلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ
“A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.”[6]
Nadalje, Kur'an nastavlja:
يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ
“Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na Ovom i na Onom svijetu.”[7]
U vezi s nevjerstvom Kur'an u suri Ma'ūn kaže:
أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ، فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ، وَ لَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ
“Znaš li ti onoga koji Onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče i koji da se nahrani siromah ne podstiče.”[8]
Ovakav čovjek ne obraća pažnju na to hoće li siromasi biti nahranjeni i ne podstiče druge na hranjenje gladnih i bespomoćnih. Želi se reći da onaj ko je okrenuo leđa vjeri, okrenuo je leđa svim vrlinama. Onaj ko je izgubio vjerski osjećaj, a koji je temelj, osnova, podrška i logika ljudskosti, izgubio je ljudskost i ljudska osjećanja.
Stvari duhovne prirode, uopćeno, neminovno zahtijevaju podnošenje određene vrste materijalne lišenosti. Sve dok ne budu postavljeni ispravni temelji i osnova, čovjek bez razloga neće trpiti lišenost. Najprirodniji produkt materijalističkih misli je materijalistički moral, tj. moral zasnovan na samoobožavanju i koristoljublju.
كُونُواْ قَوَّامِينَ بِالْقِسْطِ شُهَدَاء لِلّهِ وَلَوْ عَلَى أَنفُسِكُمْ أَوِ الْوَالِدَيْنِ وَالأَقْرَبِينَ
“… budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka.”[9]
Ili u drugom ajetu:
كُونُواْ قَوَّامِينَ لِلّهِ شُهَدَاء بِالْقِسْطِ وَلاَ يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَى أَلاَّ تَعْدِلُواْ اعْدِلُواْ هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى
“… dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.”[10]
Ovo su sve naredbe koje samo vjera ima kompetenciju dati. Od strane vjere prihvaćene su i po njima se djelovalo. Dakle, postaje jasno da su moral, društvena pravda, društvena sigurnost i čovječnost kapitali za čije je stjecanje i očuvanje neophodan još jedan kapital koji se zove vjera.
Imam Ali, mir s njim, kaže:
مَنِ اسْتَحْكَمَتْ لِى فِيهِ خَصْلَةٌ مِنْ خِصالٍ الْخَيْرِ، احْتَمَلْتُهُ عَلَيْها، وَ اغْتَفَرْتُ فَقْدَ ما سِواها، وَلا أغْتَفِرُ فَقْدَ عَقْلٍ وَ لا دينٍ، لِأَنَّ مُفارَقَةَ الدّينِ مُفارَقَةُ الْأمْنِ، فَلا يُتَهَنَّأُ بِحَياةٍ مَعَ مَخافَةٍ، وَ فَقْدَ عَقْلِ فَقْدُ الْحَياةِ، وَ لا يُقاسُ إلّا بَالْأمْواتِ
“Ako u nekome bude samo jedna od dobrih osobina, dovoljna je da bih podnosio ostale njegove osobine i prešao preko ostalih nedostataka, ali ne bih prešao preko nedostatka razuma i vjere, jer tamo gdje nema vjere nema ni sigurnosti i nema ugodnog života sa strahom. Tamo gdje nema razuma nema ni života i to se ne može usporediti ni s čim osim s mrtvima.”[11]
Gdje nema vjere, nema ni sigurnosti. Ni u čemu se ne može osloniti i pouzdati u čovjeka koji nema vjere. Gdje nema sigurnosti i povjerenja, ni život nije prijatan. Stalno vladaju zabrinutost, strah, uznemirenost i nesmirenost. Čovjek uvijek treba paziti na sebe da ne bi bio iznevjeren baš od svojih prijatelja. Međutim, gdje nema razuma, nema ni života, tu vlada smrt. Takve ljude treba svrstati među mrtve.
Uopćeno, mi u vezi s moralnim osobinama želimo toliku bogosvjesnost i čednost da čak i u najskrivenijim kutovima budu čovjekovi čuvari. Želimo pravednost prema podređenima čak i u stanju moći i snage. Želimo hrabrost i smjelost naspram silništva. Želimo postojanost i čvrstinu. Želimo prestati oslanjati se na druge i početi se oslanjati na sebe i unutrašnjost svoje biti. Želimo iskrenost, prisnost, ljubav. Sve ove stvari pronalaze se u svjetlu vjere ili, ako prihvatimo da se mogu ostvariti mimo vjere, onda je to djelimično.
Zdravlje tijela i duše
Sljedeći učinak vjere je ostvarenje tjelesnog i duševnog zdravlja. Hazreti Ali u vezi s takvalukom kaže:
دَواءُ داءِ قُلُوبِكُمْ وَ شِفاءُ مَرَضِ أَجْسادِكُمْ
“Zaista, svijest o Bogu jest lijek za bolesti srca vaših, vid za sljepoću duša vaših.”[12]
Jasno je da vjera nije prah, kapsula ili tableta. Njen učinak u tjelesnom i duševnom zdravlju shvata se onda kada se shvati da čovjek s vjerom ima smireniju dušu, smirenije živce i zdravije srce. Vjernik nije neprestano u razmišljanjima gdje će dobit, a gdje izgubit. Ako drugi dođu do blagostanja, neće ga uhvatiti plamen zavisti. Pohlepa, tvrdičluk, gramzivost neće rasplamsati vatru u njegovoj duši. Uznemiravanje mu neće proizvesti neku bolest. Neće ga pretjerivanje u odavanju strastima učiniti slabim i nemoćnim. Njegov život bit će duži.
Zdravlje tijela i duše uveliko ovise o vjeri. Povećan broj duševnih bolesti i duševnih bolesnika koji pune bolnice i čiji se broj neprestano povećava ubrajaju se u jedno od društvenih pitanja današnjice. Statistika pokazuje da su sve ove bolesti, ili veliki broj njih, raširene među onom populacijom koja se nije okoristila vjerovanjem u Boga i čistim uvjerenjem u Uzvišeni Izvor. Izvor duševnih bolesti jeste osjećaj društvenih lišenosti i nepravde. Vjera ima propis preventivnog lijeka. Naravno, ne želi se reći da vjera od čovjeka nužno zahtijeva da se prepusti svim lišenostima. Ustvari, želi se reći da čovjeka s vjerom lišenost neće oboriti s nogu. Vjera čuva čovjekovu ravnotežu.
Sljedeći učinak vjere je da uspostavlja ravnotežu i sklad između pojedinca i zajednice. Postoji princip u biologiji koji kaže da je uvjet nastavka života jednog živog bića to da su sredina i životni uvjeti u skladu i da se podudaraju s njegovom posebnom građom. Međutim, ako su oprečni, postoje dvije mogućnosti. Ako to živo biće mogne sebe promijeniti, tako da postepeno dođe do usklađenosti i podudarnost između njega i okoline, to živo biće može nastaviti život. Ali, ako se potrebne promjene ne jave u njegovom biću i ne dođe do usklađenosti između njega i okoline, to biće osuđeno je na nestanak, jer je ono dio, dok su faktori koji na njega utječu i sredina koja ga okružuje cjelina. Biće je okruženo, a sredina je ta koja ga okružuje. Dio uvijek prati i slijedi cjelinu, a okruženi onoga ko ga okružuje.
Čovjek je u pogledu prirodnog okruženja, znači s prirodne tačke života, isti takav. Ako se nađe u neprikladnom okruženju, s jedne strane, unutarnji organi njegovog tijela sami od sebe će djelovati kako bi ga uskladili i učinili saglasnim sa sredinom, a, s druge strane, trudit će se da se snagom inovacije bori s uvjetima okoline i prirode nastojeći ih prilagoditi sebi.
Čovjek pored prirodne sredine ima i društvenu sredinu s kojom, također, mora biti usklađen. Društvene faktore čine ostali članovi društva s osobinama i stanjima koje posjeduju i djelima koja čine te zakoni, pravila, običaji i kultura koji vladaju tim društvom. Uvjeti čovjekovog privatnog života u društvenom okruženju sastoje se od naklonosti, želja i ličnih potreba. Ove dvije stvari trebaju se prilagoditi jedna drugoj. Potrebna je fleksibilnost, prilagodljivost društva i prilagodljivost pojedinca. Prilagodljivost društva ogleda se kroz to da društvo bude pravedno i da čuva interese skupine ljudi. Da se uspostavi na osovini kolektivnih, a ne ličnih dobrobiti. Prilagodljivost pojedinca ogleda se kroz zadovoljavanje i pokoravanje kolektivnim dobrobitima i prelazak preko ličnih želja i prohtjeva. Na prvoj razini, po prirodi stvari, ne postoji nikakva usklađenost između pojedinca i društva, jer je društvo sačinjeno od različitih pojedinaca i svaki od njih ima odabir, uvjerenje, želje i sklonosti koji su u suprotnosti sa sklonostima, uvjerenjima i željama drugih. Između njih postoji oprečnost i nesklad. Treba postojati prilagodljivost s obje strane kako bi došlo do usklađenosti i saglasnosti. Prilagodljivost se ogleda u tome da se društvo uspostavi na osovini kolektivne dobrobiti, a da se pojedinac pomiri s tim da svoje sklonosti i želje potčini željama i ciljevima društva. Vjera je glavni faktor ove usklađenosti, jer je vjera ta koja daje društvu pravednost, a pojedincu zadovoljstvo i predanost.
Pojam zadovoljstva i predanosti
Kad smo spomenuli pojam zadovoljstva, moguće je da neki odmah pomisle kako zadovoljavanje onim što nam društvo daje nije dobro, jer uzrokuje stagnaciju, povinovanje i mrtvilo, za razliku od nezadovoljstva koje je razlogom pokretljivosti i gibanja.
Reći ću da se zadovoljstvo dijeli na dva dijela. Jedna vrsta zadovoljstva je poželjna i ona se odnosi na to da čovjek bude zadovoljan svojim udjelom, jer, na kraju krajeva, svako ima određeno pravo i određeni udio. Niko ne treba misliti da sve treba pripadati njemu. Treba biti zadovoljan onim što mu pripada.
وَ تَجْعَلَنِي بِقَسْمِكَ رَاضِيًا قَانِعًا
“… učini da budem zadovoljan i suzdržljiv u Tvojoj odredbi.”[13]
Drugi dio odnosi se na zadovoljavanje činjenjem nepravde i gaženjem tuđih prava. Ovdje pobuna i nezadovoljstvo predstavljaju savršenstvo. S gledišta vjere biti zadovoljan u ovakvim situacijama ne samo da nije poželjno već se ubraja u grijeh.
Potčinjavanje duše
Sljedeća karakteristika imana je potpuno potčinjavanje duše. Ne treba smatrati da je dominacija nad nefsom vjerski pojam, ogranak pri vjeri tako da, ako ne bi bilo vjere, ne bi bilo govora ni o potčinjavanju duše. Ovo je neispravno razmišljanje. Potčinjavanje dušom je poput moralnih pojmova kao što su postojanost, ustrajnost i pravda. Pod pretpostavkom da neko ne vjeruje u Boga, on ne može poreći ovaj niz kategorija. One nisu neki ogranci u vjeri i nije ih vjera dovela u postojanje, već vjera bolje osigurava njihovu provedbu.
Jedno od životnih poprišta za koje se može pretpostaviti uspostava čovjekove dominacije jeste poprište njegovog bića. Jedan poznati mislilac kaže: Čovjek ima tri neprijatelja naspram sebe i na tri polja vodi bitku. Na polju prirode, s drugim ljudima i unutar sebe, odnosno sa svojom dušom. Na prvom polju je u velikoj mjeri pobijedio, donekle je ovladao uzrocima hladnoće i toplote, uzrocima bolesti i nedaća, iako još uvijek postoje nedaće, kao što je zemljotres, i bolesti, kao što je tumor, koje čovjek nije uspio savladati. Borba s drugim ljudima trajala je i još uvijek traje. Najvažnija od svih je borba sa samim sobom, tj. dušom. Svaki je čovjek u nekom obliku sukoba sa samim sobom. U poznatom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže:
مَرْحَباً بِقَوْمٍ قَضَوُا الْجْهادَ الاصْغَرَ وَ بَقِىَ عَلَيْهِمُ الْجِهادُ الاكْبَرُ
“Želim iskazati dobrodošlicu skupini koja je obavila mali džihad, a preostao im je veliki.”
Ovaj nam hadis ukazuje na to značenje. Ono što omogućava čovjeku da ovlada svojom prirodom i da je ukroti je vjera ili iman. Kako to, opisujući ovaj Poslanikov hadis, Rumi kaže:
Razum i svijest ubiti ih ne mogu;
Unutrašnji lav ima snagu ogromnu.
Njega nećeš lahko savladati,
Ko što se zec neće uz stijenu lahko popeti.
Drugi pjesnik, Sa‘di Širazi, kaže: Pitao sam jednog velikana o značenju ovog hadisa:
أعْدَى عَدُوَّكَ نَفْسُكَ الَّتِى بَيْنَ جَنْبَيْكَ
“Najveći ti je neprijatelj onaj koji ti se nalazi između tvoje dvije strane”[14], u odgovoru mi je rekao da svakome kome učiniš dobročinstvo postat će ti prijatelj, osim duše koja, koliko god joj ugađaš, ona se suprotstavlja.
Sa malo jela čovjek sličan meleku postaje,
Kad jede kao životinja na nivou mrtve prirode ostaje.
Čiju god želju ispuniš pokoran će ti biti,
Osim duše koja će ti naređivati ako ćeš joj želju ispuniti.
Znanje i vještina
Svakako postoji još jedna stvar na koju treba obratiti pažnju, a ona glasi: Tačno je da je vjera najveći kapital, ali za korištenje ovog kapitala, kao i svih ostalih, potrebni su znanje i vještina. Moguće je da se ponekad ne ostvari potpuna korist koja bi trebala da se ostvari ili je sam čovjek nesvjesno zloupotrijebi ili neko drugi zloupotrijebi nečiji vjerski osjećaj. Ovo je jedna pozamašna tema u koju nećemo sada ulaziti zbog toga što nam je vrijeme isteklo.
[1] As-Saff, 10.
[2] At-Tawba, 120.
[3] At-Tawba, 109.
[4] Al-‘Ankabūt, 41.
[5] Ibrāhīm, 24-25.
[6] Ibrāhīm, 26.
[7] Ibrāhīm, 27.
[8] Mā'ūn, 1-3.
[9] An-Nisā’, 135.
[10] Al-Mā’ida, 8.
[11] Usūli Kāfi, sv. 1, str. 27.
[12] Staza rječitosti, govor 197.
[13] Fragment iz Kumejlove dove.
[14] Muhadžetu-l-bejda, sv. 5, str. 6.
