Božije skrbništvo

Kad dojenčetu zubi izbiše,

Ocu tada misli navališe:

“Otkud da mu ja hljeb nabavim,

A neljudski je da ga sad ostavim?”

Kad te misli žena mu nasluti,

odvažne mu riječi tad uputi:

“Ne nasjedaj na Iblisa varke,

Ne upadaj u njegove zamke.

Ko je moćan zube dati,

Taj će njemu hljeba slati.

On je moćan sve nas opskrbiti,

I nemoj se zbog toga brinuti.

Onaj Ko mu sudbinu u stomaku propisa,

Isti Taj mu život i opskrbu u knjigu upisa.”

 

Uplitanje u Božiji posao

Moguće je da se kod nekih javi nedoumica: Mi smo monoteisti i Boga smatramo Stvoriteljem i Skrbnikom. Naša nebeska knjiga, časni Kur'an, jasno kaže da je Skrbnik i Onaj Ko je preuzeo na sebe obavezu našeg izdržavanja Bog.[1] On je i Stvoritelj i Darivatelj opskrbe. Ne postoji ni jedno živo biće a da se Bog nije obavezao na njegovu opskrbu. S druge strane, opskrba koju je Bog preuzeo na Sebe i koju je zajamčio jeste upravo onaj udio koji treba doći do stvorenja kako bi mogao nastaviti svoje postojanje. Prava ljudi, također, uključujući sve vrste prava, na koncu su povezana s tim udjelima koja im trebaju pripasti. Zato nema potrebe da mi razmišljamo o pitanjima koja su u vezi s opskrbom i udjelima ljudi i koja se na koncu tiču Boga. Nema potrebe da mi određujemo šta je čija zadaća. Štaviše, nemamo pravo o tome uopće razmišljati. To je uplitanje u Božiji posao i oprečno je načelu tevhida. Božiji posao treba prepustiti Bogu. Naše je da se oslonimo i pouzdamo u Božije skrbništvo, a Božije je da stvori i dostavi opskrbu.

U odgovoru na ovu nedoumicu ćemo reći: Ako mi spoznamo Boga onako kako dostoji Njegovoj moći i veličini, shvatimo Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva u veličini kojoj smo mi to moćni i ne budemo Ga opisivali onako kako opisujemo stvorenja i nemoćna bića kao što smo mi, tada ćemo shvatiti da se Njegovo skrbništvo i obaveza na brigu o opskrbi stvorenja ne kosi s tim da mi uzmemo sebi u obavezu da razmišljamo o svojim pravima i dužnostima, o pravdi i svemu onome što ona iziskuje. To se ne kosi s time da imamo dužnosti i da nam bude obavezno da se zalažemo kako bismo ostvarili svoja prava. Prva razina zalaganja je nastojanje da se shvati značenje istine i pravde. Da se kojim slučajem kosi sam časni Kur'an koji Boga opisuje kao Skrbnika, ne bi propisao obaveznim trud, rad i zalaganje. Božiji prijatelji koji su učili iz Kur'ana i koje je Kur'an odgojio, ne bi riskirali svoje živote i žrtvovali se za ostvarenje svojih prava. Da se kojim slučajem kosi u vjerskim zakonima i propisima, ne bi postojali propisi o pravima ljudi i obaveze za ostvarenje tih prava. Da se kojim slučajem kosi, ne bi došla naredba o udjeljivanju. Zar smisao udjeljivanja i sadake nije to da se ljudima pomogne? Da li je ovo učestvovanje u skrbništvu Božijem i pomaganje Bogu u onome što je On preuzeo na sebe?!

Čovjeku je u prirodi da stvari poredi sa sobom. Pretpostavlja da njegove osobine i stanja, na isti način na koji postoje u njemu, postoje i u drugima. Djeca u prvim godinama života misle da svi osjećaji koji postoje u njima postoje i u drugim stvorenjima, bilo da su ona niža ili viša od njih. Djeca misle da njihove igračke imaju osjećaje kao i oni sami. Zato bivaju ganuti kada ih neko udara. Ponekad, kada se razljute, sami ih udaraju. Tako se ponašaju i u odnosu na veće od sebe. Oni daju svoju veličinu i onima koji se nalaze ispod njih i onima iznad njih.

Jedan od stubova tevhida je tenzih[2]. Tenzih znači negiranje sličnog.

لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ

“Ništa i niko nije kao On!”[3]

Treba imati na umu da, ako Boga opisujemo svojstvima kao što su znanje, život, snaga, ako za Njega kažemo da čuje, vidi, posjeduje volju, skrbi, ne trebamo Ga zamišljati poput stvorenja kao što smo mi. Ako posjeduje znanje, to se razlikuje od našeg posjedovanja znanja i tu nema nikakve sličnosti. Isto je i sa snagom, životom, voljom i ostalim Njegovim svojstvima. Svojstvo skrbništva je također takvo.

Trebamo shvatiti činjenicu da obavezivanje i jamstvo Božije te skrbništvo koje pripisujemo svetoj Bīti Božijoj nisu isti kao i obavezivanje, jamstvo i preuzimanje na sebe obaveza koje su svojstvene ljudima. Ako se neko obaveže da će se brinuti za nečiju opskrbu i preuzme na sebe odgovornost troškova, to će se obavljati na jedan način. Međutim, kada se Bog obaveže na isto, to se obavlja na drugi način i to onako kako dostoji savršenoj Bīti Njegovoj. Kada u Kur'anu čitamo:

وَ مَا مِن دَآبَّةٍ فِي الأَرْضِ إِلاَّ عَلَى اللّهِ رِزْقُهَا

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani”[4],

treba imati na umu da Onaj ko se na to obavezao jeste Allah, a ne neko stvorenje. To je, dakle, Onaj Koji je stvorio ovaj poredak i stvorenja. Prema tome, Njegovo obavezivanje razlikuje se od obavezivanja jednog stvorenja koje je samo djelić ovog poretka i koje je pod utjecajem bića koja bivstvuju u njemu i koja djeluju u okviru njega. Razlika je između načina djelovanja onoga ko se nalazi unutar ovoga poretka, ko je njegov dio, ko mu je potčinjen i slijedi ga i djela i volje Onoga Ko je Stvoritelj tog poretka. Njegovo djelo zasigurno nije izvan okvira tog poretka. Stoga moramo vidjeti na kojim je osnovama utemeljen cjelokupni poredak u svijetu i kakav je on. Spoznaja Božijeg djela i Njegovog skrbništva je spoznaja poretka stvorenoga svijeta.

Mi sami dio smo ovoga svijeta i dio ovoga poretka. Kao i ostali njegovi dijelovi, imamo svoju obavezu. Obaveze koje mi imamo u svijetu u vezi s opskrbom i pravima i na čije nas je izvršavanje obavezao zakon stvaranja ili vjerozakon jedan je oblik Božijeg skrbništva. Snaga kojom se biljke, životinje i ljudi hrane, sklonosti i instinkti koji postoje u živim bićima i koji ih vuku prema hrani također su oblici i primjeri očitovanja Božijeg skrbništva. Bog je Taj Koji je stvorio ta živa bića. Podario im je sve što im je potrebno na tako zadivljujući način i to u različitim dijelovima njihovih bića kako bi mogli koristiti zrak, vodu i hranjive sastojke iz ovoga svijeta. Bog je svako živo biće potčinio Sebi putem sklonosti i težnji kako bi išli za onim što im je potrebno i kako bi se stalno trudili da zadovolje svoje želje, bez svijesti zašto imaju potrebu prema tome i kakva se tajna u tome krije. Čovjekov razum, volja, osjećaj da on sam treba čuvati svoje pravo, obaveze koje mu je vjerozakon propisao u vezi s poštivanjem i čuvanjem svojih i tuđih prava, zalaganja koja čovjek čini zbog ostvarenja svojih prava i koristi, istrajnost koju pokazuje naspram onih koji nastoje pogaziti njegova prava, razmišljanja u vezi s pravima, knjige koje na tu temu piše, umni napori koje ulaže i obrazloženja koja iznosi, oblici su i očitovanja Božijeg skrbništva. Oni su primjer i manifestacija ajeta koji kaže:

وَ مَا مِن دَآبَّةٍ فِي الأَرْضِ إِلاَّ عَلَى اللّهِ رِزْقُهَا

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.”

Da nije ove zbilje o kojoj ajet govori, da nije ovog obavezivanja i jamčenja, ne bi postojali ni želja ni nagon, ne bi postojala ni snaga privlačnosti niti odbojnosti, ne bi postojala snaga probave, ne bi postojao osjećaj užitka i ugodnosti niti gorčine, ne bi biljke imale korijenje u zemlji niti bi životinje i ljudi imali probavni sistem, ne bi mogli apsorbirati i izbacivati hranu, ne bi čovjek imao želje za očuvanjem svojih prava, ne bi vjera o tome obznanjivala nikakve naredbe, ne bi čovjek o ovome razmišljao, pisao knjige i iznosio obrazloženja. Sva ova vreva, živost, sve ove aktivnosti, sva ova gibanja nastala su od imena Mudabbir (Koji upravlja) i Razzāq (Koji obilno opskrbljuje), Onoga Koji je ovaj poredak stvorio u ovom obliku i na ovaj način. Da nije Božijeg skrbništva, ništa od navedenog ne bi postojalo. Na koncu, ne bi postojale biljke, životinje, čovjek, štaviše ne bi postojalo ni jedno stvorenje, jer opskrba u širem značenju te riječi nije ništa drugo do međusobno traženje pomoći bića koje okončava traženjem pomoći svih od Boga. Svako stvorenje na kojem god položaju da se nalazilo iz trena u tren ima potrebu za pružanjem pomoći.

Stoga ne treba reći: S obzirom na to da se Bog obavezao i preuzeo na Sebe opskrbu, mi ne trebamo razmišljati o tome, jer uz objašnjenja koja smo dali jasno je da su naša razmišljanja i zalaganja uzrokovana Božijim skrbništvom. Njegovo skrbništvo je to koje je opskrbu i opskrbljenog učinilo zaljubljenim jedno u drugo i podstaklo ih da hrle jedno prema drugome. Ne treba reći da je razmišljanje o ovim temama uplitanje u Božiji posao, jer se mi možemo uplitati u Božiji posao tek kada mognemo umjesto Njega biti stvoritelji ovoga poretka i ovoga svijeta, ili kada mognemo sami poremetiti postojeći poredak i namjesto njega uspostaviti druge zakone, tj. ono što je neostvarivo i racionalno nemoguće. Međutim, u nama, koji smo, zahvaljujući Njegovom skrbništvu stvoreni na takav način da žudimo za opskrbom, po Njegovoj naredbi je stvoreno sve što je neophodno za primanje opskrbe, po Njegovoj naredbi su se u nama pojavili razum i misli, po naredbi Njegove vjere nama je obavezno da čuvamo svoja i poštujemo tuđa prava, ne samo da se ne uplićemo u Njegov posao već smo izvršioci Njegove volje i njoj se pokoravamo. Ako ne budemo razmišljali i zalagali se, ako se prepustimo stagnaciji, mirovanju i mrtvilu, više ćemo se udaljiti od pokoravanja Božijoj naredbi.

Svevišnji Gospodar je i Stvoritelj i Skrbnik, tj. On je stvorenja doveo u postojanje. Da nije bilo Njegove volje, ništa ne bi bilo stvoreno. Skrbnik znači da je stvorio bića na takav način da imaju potrebu za opskrbom i daje im je. Bića koja imaju potrebu za opskrbom su ona bića koja su stvorena tako da se trebaju hraniti nekim drugim bićem kako bi opstala. To znači da to drugo biće u nekom obliku i na neki način treba učiniti dijelom svoga bića i u sebi ga apsorbirati. Nadalje, moguće je da neko drugo biće u drugom obliku i na drugi način učini svojom opskrbom to opskrbljeno biće i da ga u sebi apsorbira. Opskrba i opskrbljeni nisu odvojeni. Svako opskrbljeno biće je na svom mjestu opskrba nekom drugom biću. Ono što je u odnosu na neko biće onaj ko jede, u odnosu na drugo biće je ono što se jede.

 

Božija je milost zemlji grlo podarila

Kako bi vodu pila i stotinu bilja izrodila.

Životinji grlo i usta je podarila

Kako bi bilje kada želi pojela.

Kada životinja bilje pojede, debela postane,

zalogaj čovjeku postane i tako nestane.

Ponovo zemlja čovjeka pojede

Kada se duša i tijelo odvoje.

Vidio sam mnoštvo čestica otvorenih usta

Koje kada jedu sve veće postaju.

Lišće ima svoje postojanje od Njegove blagodarnosti,

Dojilje imaju svoju opskrbu iz Njegove opće milosti.

I opskrbama On opskrbu daje,

Jer ni pšenica ne može živjeti bez svoje hrane.

Cijeli svijet smatraj kao ono što jede i ono što se jede.

Ostale smatraj onima koji prihvataju i ono što se prihvata

On podari usta i duši i tijelu.

On podari svakom organu usta posebna.

I ono što jede i ono što se jede imaju usta i jednjak.

I pobjednik i poraženi – svaki ima svoj razum i stav.

Pa od ribe do mjeseca nema ni jedno stvorenje

da nema usta kojima hranu privlači.

 

Usklađenost između opskrbe i opskrbljenog

Iz drugog ugla gledano, stvaranjem je utkana usklađenost između opskrbe i opskrbljenog. U nekom od prethodnih izlaganja, kada sam govorio o ovoj temi, odnosno o tome šta je uzročnik prava i kako neko može ostvariti pravo na nešto, rekao sam da je jedan od uzročnika prava to da je u samom stvaranju nešto dovedeno u postojanje za nešto drugo i zbog nečeg drugog. Naprimjer, ponekad vi sebe smatrate vlasnikom neke kuće zbog toga što ste je sami sagradili, a nekad smatrate da pripada vama jer je onaj ko ju je sagradio to učinio za vas i s namjerom da bude vaša. Kada dođe do spora oko nje, kažete da ta kuća pripada vama jer je taj i taj sagradio za vas.

Posmatranje i proučavanje stvorenog svijeta s tako zadivljujućom uređenošću, poretkom, usklađenošću pokazuje da su u samom stvaranju neka bića zbilja stvorena za neka druga. Novorođenče i organi koji stvaraju mlijeko kojim majka doji dijete su dvije različite i nepovezane stvari. Međutim, pažljivim posmatranjem tih organa, djetetovih potreba, neobičnog i nadasve izvanrednog načina stvaranja mlijeka, dojenja i njihove međusobne usklađenosti i podudarnosti, tj. potpune srodnosti prikladnosti između majčinog mlijeka i probavnog sistema dojenčeta, uviđamo da su oni u samom stvaranju međusobno povezani. Taj veoma kompleksan sistem stvoren je za proizvodnju mlijeka, a mlijeko za dojenče. Ne može se nikako pretpostaviti da nije bilo nikakvog cilja u stvaranju dojki i nastanku mlijeka i sasvim je izvjesno da je to mlijeko stvoreno upravo za to dojenče. U samom stvaranju postoji jedna posebna povezanost između dijelova ovoga svijeta koja stvara podudarnost i usklađenost među njima. Sve dok je dojenče dojenče i dok nije u stanju osigurati sebi opskrbu, njegova opskrba je spremna pored njega, tj. nalazi se u grudima majke. Kako dijete postepeno jača, kako mu se razvijaju ruke i noge kojima hoda, kako jača razum i moć raspoznavanja stvari, tako da uz malo radoznalosti i dosjetljivosti može osigurati svoju opskrbu, njegova opskrba više nije ista kao što je bila na početku. Kao da mu je uzeta i stavljena na neko udaljeno mjesto kako bi išao, pronašao je i koristio. Generalno gledano, postoji srodnost između spremnosti opskrbe, veličine moći i sposobnosti prihvatanja onoga ko je koristi i veličine upute kojom je on vođen do svoje opskrbe. Postoji oblik povezanosti i privlačnosti između njih dvoje, tj. između opskrbe i opskrbljenog. Ponekad je opskrba zadužena da hita prema onome ko će je koristiti, kao što je kiša zadužena da nošena oblacima ide prema suhim predjelima.

وَ هُوَ الَّذِي يُرْسِلُ الرِّيَاحَ بُشْرًا بَيْنَ يَدَيْ رَحْمَتِهِ حَتَّى إِذَا أَقَلَّتْ سَحَابًا ثِقَالاً سُقْنَاهُ لِبَلَدٍ مَّيِّتٍ فَأَنزَلْنَا بِهِ الْمَاء فَأَخْرَجْنَا بِهِ مِن كُلِّ الثَّمَرَاتِ كَذَلِكَ نُخْرِجُ الْموْتَى لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ

“On je Taj koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; isto ćemo tako mrtve oživjeti, opametite se!”[1]

 

Pošto zemlja noge ne imaše,

Plemenitost Njegova oblake ka njoj pokretaše.

Pošto dojenče noge ne imaše,

Majka za njega poslove obavljaše.

 

Na nekim mjestima onaj ko koristi opskrbu dužan je da se kreće prema opskrbi i sam dođe do nje. Biljke koriste opskrbu iz zemlje i mogu koristiti samo osnovne tvari, tj. vodu, zemlju, svjetlost i zrak i u toj mjeri data su im sredstva kojima se koriste i kojima traže opskrbu. Biljke su toliko upućene da mogu same doći do svoje opskrbe, koristiti zrak, zemlju, svjetlost i vlažnost. To znači da je u prirodi njima na teret stavljena obaveza kretanja ka hranjivim sastojcima i shodno potrebi data su im sredstva i upute.

Životinje su stvorene na drugi način. Njima nisu dovoljne zemljine osnovne tvari koji se svuda nalaze. Životinjama su data sredstva premještanja s jednog mjesta na drugo. One prelaze s jednog mjesta na drugo. Nisu poput biljaka statične i ukorijenjene u zemlji. Njihova sredstva upute su snažnija. Podarena su im osjetila, sklonosti i želje. Vođene osjetilima i podstaknute prohtjevima i sklonostima premještaju se s mjesta na mjesto kako bi došle do sekundarnih tvari koje se ne mogu svugdje naći. Pod sekundarnim tvarima misli se na biljke ili druge životinje. Voda koja im je potrebna ne nalazi se u vlažnosti zemlje. Životinje trebaju pitku vodu koja se ne nalazi svugdje. Moraju ići s jednog mjesta na drugo kako bi je našli. Ne mogu, poput biljaka, izdržati hladnoću i vrućinu. Imaju potrebu za staništem i gnijezdom. U skladu s ovim potrebama dato im je čulo vida, sluha, njuha i dodira. Dati su im nagoni i zapanjujuće instinktivno usmjeravanje. To je naročito izraženo kod nekih insekata, poput mrava, koji su izuzetni u pogledu instinktivnih radnji. Hazreti Ali, mir s njim, u vezi s mravima kaže:

انْظُرُوا إِلَى الَّنمْلَةِ فِي صِغَرِ جُثَّتِهَا وَ لَطَافَةِ هَيْئَتِهَا، لا تَكادُ تُنَالُ بِلَحْظِ الْبَصَرِ، وَ لاَ بِمُسْتَدْرَكِ الْفِكَرِ، كَيْفَ دَبَّتْ عَلَى أَرْضِهَا وَ صُبَّتْ عَلَى رِزْقِهَا، تَنْقُلُ الْحَبَّةَ إِلَى جُحْرِهَا، وَ تُعِدُّهَا فِي مُسْتَقَرِّهَا. تَجْمَعُ فِي حَرِّهَا لِبَرْدِهَا، وَ فِي وِرْدِهَا لِصَدَرِهَا.

“Pogledajte mrava sa sićušnim tijelom njegovim i oblikom nježnim! Teško vidljiv i pred okom samim i jedva dohvatan zamišljanju, kreće se po zemlji i žuri za opskrbom svojom. Nosi zrno mravinjaku svome i polaže ga u stanište svoje. Skuplja tokom ljeta za zimu, a dok je snažan za razdoblje slabosti svoje. Životna opskrba njegova jest osigurana, te se hrani prema sposobnosti. Dobrostivi ga ne zaboravlja i Darovatelj ga ne obespravljuje, makar on bio na kamenu suhom ili stijenju tvrdom.”

وَ لَوْ فَكَّرْتَ فِي مَجَارِي أَكْلِهَا فِي عُلْوِهَا وَ سُفْلِهَا وَ مَا فِي الْجَوْفِ مِنَ شَرَاسِيفِ بَطْنِهَا وَ مَا فِي الرَّأْسِ مِنْ عَيْنِهَا وَ أُذُنِهَا – لَقَضَيْتَ مِنْ خَلْقِهَا عَجَباً.

“Razmisliš li o probavnom sustavu njegovu, o višim i nižim dijelovima njegovim, o oklopu trbuha njegova, o očima njegovim i ušima na glavi, bit ćeš začuđen stvaranjem njegovim.”[2]

Ovo je bio primjer životinja u pogledu stjecanja opskrbe.

 

Čovjek i njegova opskrba

Što se tiče čovjeka, on je uzvišeno i napredno biće. Za njegov život nije dovoljno ono što je dovoljno za život životinje. Stjecanje opskrbe za čovjeka ima drugačiji status. Ovdje je veća udaljenost i rastojanje između opskrbe i onoga ko je koristi, zato mu je više sredstava stavljeno na raspolaganje. Sklop upućivanja u čovjekovom biću je osnažen. Dati su mu um, znanje i razmišljanje. U pomoć su mu pritekli Objava i poslanstvo i naspram njih mu je propisana obaveza. Sve ovo su oblici Božijeg skrbništva. Stoga, nije netačno to što je rečeno:

Ko je moćan zube dati

Taj će njemu hljeba slati.

Ovo je sasvim ispravno, ali to ne znači da je dovoljno posjedovanje zuba kako bi se spreman i pečen hljeb našao na stolu, već to znači da u stvorenom svijetu postoji veza između hljeba i zuba. Da nije bilo hljeba, ne bi bilo zuba, a da nije bilo zuba i njihovog posjednika, ne bi bilo hljeba. Između opskrbe, onoga ko je koristi, sredstava stjecanja opskrbe, organa kojima se ona koristi, organa kojima se vrši probava i sredstava koji upućuju i usmjeravaju prema opskrbi postoji povezanost u srži stvaranja. Onaj Ko je stvorio čovjeka u prirodi podario mu je hljeb. Kada kažemo da mu je dao hljeb, znači da je stvorio upotrebljive sirovine u prirodi. On je stvorio misao i moć promišljanja, snagu djelovanja i stjecanja, kao i osjećaj izvršavanja obaveze. Prema tome, to što je Bog dao i hljeb i zube i što je On Skrbnik, ne podrazumijeva da se čovjek ne treba zalagati, djelovati, stjecati, da se ne treba koristiti razmišljanjem kako bi pronašao bolji put stjecanja opskrbe i da ne treba braniti prava, jer su hljeb, zubi, snaga stjecanja i djelovanja, snaga promišljanja, vjerske i racionalne obaveze i dužnosti za stjecanje opskrbe dio jednog sklopa. Svi oni zajedno su očitovanje Božijeg skrbništva. Stoga je nama neophodno da se, nakon što smo shvatili odnos opskrbe i opskrbljenog, nakon što smo shvatili da su stvorena sredstva putem kojih oni koji trebaju opskrbu dolaze do nje i nakon što smo shvatili da se na nas odnosi obaveza njenog stjecanja, potrudimo vidjeti koji je najbolji i najsigurniji put stizanja do nje, da u tu svrhu upotrijebimo svoje snage i da se na tom putu oslonimo na Boga Koji je Stvoritelj tog puta.

 

Tevekul – oslanjanje na Boga

Šta znači tevekul? Tevekul nije pojam koji stoji nasuprot zalaganju i trudu da bismo se mogli zapitati da li da se zalažemo i trudimo ili da se oslanjamo. Tevekul znači da se čovjek uvijek zalaže za ono što istina iziskuje i da se na tom putu oslanja na Boga, jer je Bog Pomagač i podržava one koji pomažu i podržavaju istinu. Tevekul je Božija garancija onima koji uvijek podržavaju istinu. Navest ću jedan primjer: Vi idete u prodavnicu i kupujete neku robu. Vlasnik prodavnice jamči vam kvalitet te robe. Nudi vam sigurnost i vjerujete njegovim riječima. To znači da bivate sigurni da je ta roba toliko kvalitetna koliko je on rekao. Put istine je onaj put koji su nam poslanici donijeli od Boga. Oni su nam s Njegove strane dali garanciju da će svako ko bude išao ovim putem ostvariti željeni rezultat. Bog je stvorio Ovaj svijet takvim da On stalno pomaže one koji pomažu istinu. Istina sa sobom stalno nosi duhovnu potvrdu.

Poslanici nam kažu: Oslonite se na Boga i zalažite se na Njegovom putu. Pouzdajte se u Njega. U potrazi za opskrbom nemojte zastraniti s ispravnog i zakonom odobrenog puta. To znači da, ako budete išli Božijim putem, okoristit ćete se jednom vrstom Božije podrške.

Smisao tevekula nije u tome da ništa ne radimo, da obustavimo sve snage u našim bićima, da sjedimo na jednom mjestu i da se oslanjamo na Allaha koji će umjesto nas uraditi sve što treba. Za nerad i mirovanje ne treba nikakva garancija. Stagnacija i stajanje ne trebaju nikakvu potvrdu. Stagnacija, stajanje i nekorištenje snaga nije nešto što ima svoj učinak koji bi bio vrijedan garancije od strane Boga ili nekog drugog.

Ako proučite časni Kur'an, vidjet ćete da se tevekul spominje u ovom značenju. Kur'an nam kaže da se ne plašimo prelaska puta istine i da se oslonimo na Boga. Ne trebamo se plašiti snaga neistine. Kao primjer navest ćemo iz časnog Kur'ana dva ajeta u vezi s ovom temom:

Jedan od njih su riječi svih poslanika koji su došli poslije Nuha, a.s. Ljudima koji su im se suprotstavljali i koji su im se ispriječili na putu govorili su:

وَ مَا لَنَا أَلاَّ نَتَوَكَّلَ عَلَى اللّهِ وَ قَدْ هَدَانَا سُبُلَنَا وَ لَنَصْبِرَنَّ عَلَى مَا آذَيْتُمُونَا وَ عَلَى اللّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُتَوَكِّلُونَ

“Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!”[3]

Ovaj ajet sasvim jasno spominje tevekul kao nešto što je afirmativne naravi. Postoji put, postoji prelazak preko njega, postoje muke i teškoće na putu prelaska koje slabe volju i uništavaju odlučnost. Poslanici kažu: Mi se nećemo plašiti sile koja je na neispravnom putu, već ćemo se osloniti na Boga i ići ćemo putem istine. Sljedeći ajet u vezi je s ličnošću časnog Poslanika i sasvim jasno spominje tevekul kao afirmativan pojam.

فَإِذَا عَزَمْتَ فَتَوَكَّلْ عَلَى اللّهِ

“A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha.”[4]

U ovom ajetu se ne kaže sjedi, sveži ruke i osloni se na Boga, već se kaže radi i osloni se na Boga. To je smisao oslanjanja na Boga, a ono što smo prethodno rekli je smisao Božijeg skrbništva.

 

 

[1] Al-A'rāf, 57.

[2] Staza rječitosti, govor 184.

[3] Ibrāhīm, 12.

[4] Āli ‘Imrān, 159.

[1] “Doista, Allah je Opskrbitelj, Posjednik Moći Velike!” – Az-Zārijāt, 57.

[2] Načelo po kojem se Bog drži čistim od svega.

[3] Aš-Šūrā, 11.

[4] Hūd, 6.