Ibadet i dova (2)

Molitva zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! – a Allah zna šta radite.[1] (Kur'an 29:44)

U islamu, pored toga što je obožavanje i robovanje Boga izvorno, ono se ubraja i u vaspitni program. Kada se kaže da robovanje Bogu poseduje izvornost, bez obzira o kom pravcu i životnim pitanjima čovječanstva se radi, to znači da je sam ibadet jedan od ciljeva stvaranja.

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.[2]

Ibadet je sredstvo za približavanje Bogu i stvoren je za stvarnu evoluciju čovjeka. Ono što je sam izraz evolucije čovječanstva i što je cilj sam po sebi, nema potrebe da bude uvod i sredstvo za nešto drugo. Ali, pored toga, što je robovanje Bogu autentično, istovremeno je uvod u nešto drugo, znači, kao što sam rekao, to je vaspitni program islama. To znači da je islam, koji želi da vaspita ljude u pogledu etike i društvenog morala, izabrao jedno od sredstava koje je efikasnije od svakog drugog sredstva, i ima više uticaja na duh i moral čovjeka, a to sredstvo je ibadet.

Sada ću objasniti ovo pitanje. Osnovna etička pitanja su požrtvovanje, samožrtvovanje i odricanje od sopstvenih interesa. Kao što u pogledu zdravlja tijela postoji jedan princip koji je početak i izvor svih dobara – a to je odricanje od proždrljivosti – u etici postoji jedan princip koji je osnov za sva etička pitanja, a to je samoodricanje i odricanje od sebičnosti.

U društvenim pitanjima, taj princip, koji je majka svih principa, jeste pravda. Pravda znači poštovanje prava drugih ljudi. Problem koji čovjek ima i u vezi sa etikom, i sa društvom, jeste izvršavanje tih principa. Znači, ne postoji neko ko ne poznaje etiku, ili ne zna koliko je pravda nužna. Problem je u etapi izvršavanja. Kada čovjek hoće da poštuje jedan etički princip tada shvata da su njegovi interesi sa jedne strane, a etika sa druge strane. Vidi da se istinoljublje nalazi sa jedne, a profit i interes sa druge strane. Ili mora da laže i izdaje da bi imao korist, ili mora da kaže istinu i čuva amanet, i da se odrekne koristi. Ovdje vidimo da čovjek, koji se pretvara da je moralan i pravedan, kada dođe vrijeme akcije postupa suprotno moralu. Ono što je garancija morala i pravde, ukoliko se javi u čovjeku, tako da on može lahko da ide putem etike i pravde i da se odriče koristi, jeste vjerovanje. Kakvo vjerovanje? Vjerovanje u pravdu i vjerovanje u etiku. Kada čovjek stiče vjerovanje u etiku i pravdu, kao jednu svetu radnju? Tada kada vjeruje u Boga, kad Ga obožava. Zato je čovjek, praktično, onoliko privržen etici koliko ima vjerovanja u Boga. Ovo je problem našeg doba. Ljudi su mislili da je nauka dovoljna. Ako upoznamo pravdu i etiku, i savladamo ih, to je dovoljno da budemo moralni i pravedni. Ali, praksa je pokazala da, ako se nauka odvoji od vjerovanja, to ne samo da nije korisno za etiku i pravdu, već je štetno. Onda će biti kao što kaže Sanai: “Ako lopov sa lampom uđe u kuću, lakše će odnositi stvari.”

Ali, ako postoji vjerovanje, učvrstit će se i etika i pravda. Etika i pravda bez vjerskog ubjeđenja slična je štampanju novca bez pokrića. Kada se pojave vjerska ubjeđenja, doći će i etika i pravda. Tako vidimo da u islamu pitanje obožavanja Boga nije odvojeno od etike i ibadeta. Znači, kada islam zapovjeda ibadet, za njegov začin određuje etiku i pravdu, ili, kažemo, kada kroji pravdu i etiku za njihov začin daje ibadet, zato što drugačije nije moguće.
Ovdje dajem jedan primjer. U kojem učenju na svijetu ste vidjeli da osuđenik sam svojim nogama dolazi na egzekuciju? Kriminalac uvijek bježi od kazne. Jedina sila koja kriminalca može natjerati da na svojim nogama i voljno dođe na egzekuciju je sila vjerovanja, i nijedna druga. Kada posmatramo ranu epohu islama, u vezi ovoga imamo mnoge primjere. Zapravo, kad kažemo na početku islama, to ne znači da takvih primjera nije bilo u drugim vremenima, njih je bilo i u drugim epohama, srazmjerno stupnju vjerovanja te epohe. Islam je za prestupnika odredio kaznu. Naprimjer, odredio je kaznu za pijanicu, preljubnika i lopova. Sa druge strane, u islamu postoji jedan princip a to je: granica se može pomjeriti u slučaju slabe sumnje. Islam nikada ne obavezuje jednog sudiju, ili vladara da istražuje da bi našao prestupnika, već u srce prestupnika usađuje silu koja ga tjera da on sam dođe po svoju kaznu.

U vrijeme uzvišenog Poslanika, s.a.v.a,, i u vrijeme Imama Alija koliko puta se desilo da je osoba sama došla Poslaniki ili Imamima i rekla: “Poslaniče” (ili Zapovjedniče vjernih) počinio sam taj grijeh, kazni me, ukaljan sam, očisti me!”

Jedna osoba je došla i pred Poslanikom rekla: “O Poslaniče Božiji, učinio sam preljubu, kazni me!”

Kako u ovakvim situacijama osoba mora ukupno četiri puta da prizna svoju krivicu, jer jedanput nije dovoljno, Poslanik je rekao: “Možda si je samo poljubio, a kažeš da si učinio preljubu”, stavljajući time riječi oslobađanja u njegova usta.

Ako bi on rekao: “Da, poljubio sam je, sada sam htio da pitam da li je ljubljenje kao preljuba?”, problem bi bio riješen.

Međutim on je rekao: “Ne, Poslaniče. Počinio sam preljubu!”

“Možda si je pipnuo?” (da bi on možda rekao: “Da, ali ništa više od toga.”)

Odgovorio je: “Ne, Poslaniče, počinio sam preljubu!”

“Možda si bio suviše blizu preljube, ali opet možda nije bila prava preljuba?”

Rekao je: “Ne, Poslaniče, ja sam okaljan. Došao sam da mi sudiš i da me kazniš na ovom svijetu, jer neću da kazna ostane za drugi svijet.”

Hadis koji ću navesti je iz knjige “Usuli Kafi”.[1]

Jedna žena je došla kod Zapovjednika vjernih i rekla: “O Zapovjedniče vjernih! Ja sam udata žena i u odsustvu muža sam učinila preljubu i ostala trudna. Okaljana sam, pročisti me.”

Imam Ali je rekao: “Jedno piznanje nije dovoljno, to moraš da priznaš četiri puta.” (U islamu nije običaj da sudija sam istražuje, ili da lukavstvom iznuđuje priznanja, već kada se jedna osoba dobrovoljno prijavljuje, on je sa nekim izgovorom odbija) i ako jedna udata žena učini preljubu, mora da bude kamenovana. Ako te kamenujemo, šta će onda biti sa djetetom koje nosiš u utrobi? Mi ne možemo da kamenujemo dijete. Idi sada i dođi kada se porodiš, jer tebe ne možemo da kamenujemo.”

Poslije nekoliko mjeseci, vidjeli su kako dolazi noseći dijete u naručju. Rekla je: “O Zapovjedniče vjernih! Očisti me!” To je bilo drugo priznanje.

Imam Ali je rekao: “Ako te kamenujemo, šta je dijete krivo? Njemu je potrebna majka. Djetetu treba mlijeko i njega. Idi sada, potrebna si mu.”

Ona se uznemirena vratila. Poslije godinu, dvije, došla je opet, sada sa djetetom. “O Zapovjedniče vjernih! Dijete više ne pije mleko, i poraslo je. Očisti me!”

On je rekao: “Ne, ovom djetetu je još uvek potrebna majka. Idi!”

Ovoga puta, dok je lijući suze uzimala dijete za ruke, ona reče: ”O, Bože! Ovo je već treći put da dolazim tvom Imamu, halifi muslimana, da me očisti, a on me svaki put odbija s nekim izgovorom. O Bože, ne želim ovu nečistoću. Došla sam da me kamenuje i da na takav način budem očišćena.”

Slučajno je Amr ibn Hurajs, licemjer, vidjeo tu ženu koja ovako govori i odlazi. Reče joj: “Šta je bilo? O čemu se radi?” “Imam jedan problem”, odgovori ona. “Dođi! Ja ću to da riješim. Daj mi dijete, ja ću se starati o njemu”, ne znajući da Imam Ali ne želi da od nje dobije četvrto priznanje. Odjednom su vidjeli da se ta žena vraća sa djetetom i Amr ibn Hurajsom.
“O Zapovjedniče vjernih! Učinila sam preljubu, a problem djeteta je riješen. Ovaj čovjek se prihvatio starateljstva nad njim. Sada me očisti!” Zapovjednik vjernih Ali je bio jako uznemiren što je do toga moralo da dođe.

Ovo su sile vjerovanja i vjere koje dopiru u čovjekovu svijest i predaju ga pravdi i moralu. Ibadet je zato da bi se obnovio vjerski život čovjeka, da bi dobio svježinu, silu i moć. Što više čovjek vjeruje, toliko se više sjeća Boga, i toliko će manje činiti grijeh. Griješenje, odnosno uzdržavanje od grijeha ne pripada domenu znanja, već domenu nemara i zaborava. Što je čovjek nemarniji prema Bogu, više će činiti grijeh, i što se više prisjeća Boga, to će manje činiti grijeh.

Čuli ste da su poslanici i imami bezgriješni. Pitaju vas, šta to znači da su imami i Poslanici bezgriješni? Kažu da oni nikada ne čine grijeh. Tačno je da to znači to, ali poslije vas pitaju, zašto oni ne čine grijeh. Na ovo “zašto” može se odgovoriti na dva načina. Prvi način je, da su Poslanici i imami čisti i bezgriješni u tom smislu da ih Bog svojom moći namjerno spriječava da čine grijeh. Znači, kada hoće da učine grijeh, Bog ih spriječava. Ako je ovo značenje bezgriješnosti, onda ne postoji savršenstvo i vrlina. Ako je tako, kada vi i ja hoćemo da činimo grijeh, a jedna spoljna sila nas u tome spriječava, i staje između nas i grijeha, prirodno da nećemo griješiti. Onda, koju vrlinu oni imaju više od nas? U tom slučaju, jedina razlika na njihovoj strani jeste da su oni robovi u vezi kojih je Bog napravio izuzetak. Kada oni hoće da čine grijeh, spriječava ih, ali, kada mi hoćemo da griješimo, ne spriječava nas. Ne, mišljenje na ovaj način je pogrešno! To što su oni bezgrješni ne znači da oni hoće da čine grijeh, a da ih Bog spriječava. Onda, u čemu je stvar?

[1] Ankabut, 44.

[2] Darijat, 56.