Muhammed, s.a.v.a., pod starateljstvom Ebu Taliba, r.a.
Muhammed, s.a.v.a., pod starateljstvom Ebu Taliba, r.a.
Abdulmuttalibovo starateljstvo nad njegovim unukom Muhammedom trajalo je do vremena kada je on za to zadužio svog sina, Ebu Taliba, znajući da će on najbolje brinuti o svom bratiću. Ebu Talib nije posjedovao veliko bogatstvo, ali je među svojom braćom bio najdostojanstveniji, a među Kurejšijama je uživao visok položaj i bio je poštovan. Pored toga, on je Abdullahu, Muhammedovom ocu, bio rođeni brat, što je povećalo njegovu ljubav i pažnju prema Muhammedu.
Ebu Talib je ponosan i počašćen prihvatio ovu odgovornost, a u tome ga je podržala i njegova čestita supruga, Fatima bint Esed[1]. Njih dvoje su Muhammedu davali prednost u hrani i odjeći nad sobom i svojom djecom. Časni Poslanik, s.a.v.a., je ukazao na to prilikom ukopa Fatime bint Esed, rekavši: “Danas sam izgubio svoju majku.” Tu časnu ženu on je umotao u svoju košulju, a prije stavljanja u kabur prvo je on legao u njen mezar.
Od trenutka preseljenja Abdulmuttaliba započela je teška Ebu Talibova obaveza čuvanja i brige o Muhammedu. On je svojim životom, imetkom i položajem koje je uživao od Muhammedovog ranog djetinjstva pazio na njega i tokom cijelog svog života i rukama i riječima ga branio, sve dok Muhammed nije sazrio i postigao položaj poslanstva te javno proglasio svoju misiju.[2]
[1] Fatima bint Esad ibn Hašim ibn Abdimenaf, majka Imama Alija ibn Ebu Taliba, a.s., Ebu Talibova supruga, rođena je oko 55. godine prije hidžre, a preselila je na Ahiret 4. godine po hidžri. Ona je jedanaesta osoba koja je primila islam i, poslije hazreti Hatidže, s.a., prva žena koja je dala prisegu Poslaniku, s.a.v.a., u Mekki. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se prema njoj ophodio kao prema svojoj majci i iskazivao joj veliko poštovanje i ljubav zbog njene brige, pažnje i ljubavi tokom njegovog boravka u njenoj kući. Na dan njenog preseljenja na Ahiret, Poslanik, s.a.v.a., je rekao Imamu Aliju: „Ako je ona tebi bila majka, doista, i meni je bila majka!“
[2] Menakibu ali Ebu Talib, sv. 1, str. 35; Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 2, str. 14.
