Dova je suština ibadeta

Dova je suština ibadeta

Dova je suština ibadeta i njegov duh, jer svrha stvaranja čovjeka jeste ibadet, a svrha ibadeta jeste povezivanje s Allahom, dok je dova ta koja ostvaruje ovu vezu i povezanost u najširem obliku i s najjačim sredstvom.

Bilježi se od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Dova je srž ibadeta, niko s dovom nije propao!”[1]

Također se prenosi da je rekao: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama, i kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti, Njemu skrušeno zavapite i od Njega molite, jer dova je srž ibadeta. Nema tog vjernika koji će Allaha zamoliti, a da mu neće biti uslišano, pa, ili će Allah to ubrzati i odmah mu dati na Dunjaluku ili će, pak, to odgoditi za Ahiret, ili će mu oprostiti grijehe u mjeri koliko je učio dove – sve ukoliko nije tražio nešto što je grijeh!”[2]

Ovaj hadis skoro da nam čini očevidnim put kretanja čovjeka ka Bogu u dovi i obraćanju Allahu.

Obratite pažnju: “Obratite se Allahu sa svojim potrebama!”, “Kod Njega se sklanjajte od onoga što vas tišti!”, i: “Njemu skrušeno zavapite!”

U jednoj drugoj predaji od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Dova je oružje vjernikovo i stub je vjere!”[3]

Dova je “stup vjere”, jer smisao vjere počiva na kretanju prema Allahu, a dova predstavlja obraćanje Allahu. Budući da je to bit dove, ona je Allahu nešto najdraže i najvrjednije.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenose se i ove riječi: “Kod Allaha Uzvišenog nema ničeg vrjednijeg od dove!”[4]

Hannan ibn Sudejr prenosi sljedeće riječi svoga oca: “Upitao sam Bakira, a.s., koji je ibadet najbolji. Rekao mi je: ‘Allahu nema ništa draže od tog da se od Njega išće i traži ono čega ima kod Njega, i Allahu nema nikog mržeg od onoga koji iz oholosti neće da Mu ibadet čini i koji ništa ne išće od Njega!’”[5]

Vođa pravovjernih Ali ibn Ebi Talib, a.s., u dovi je učio: “Hvala Allahu Čije je zadovoljstvo u traženju od Njega, i u iskanju onog što je kod Njega, a Čije je nezadovoljstvo u odustajanju od upornog moljenja od Njega!”[6]

U Kumejlovoj dovi nalazimo sljedeće: “Ta, Ti si Svojim robovima propisao da Ti ibadet čine, naredio si im da Ti se obraćaju dovom i zajamčio im da ćeš im se odazvati. Gospodaru moj, Tebi lice svoje upravljam i Tebi, Gospodaru moj, pružam ruku svoju…”

[1] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 300.

[2] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 302.

[3] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 288.

[4] Mekarimu-l-ahlak, str. 311.

[5] Mekarimu-l-ahlak, 311. Isto se može naći i u Berkijevom Mehasinu (292).

[6] Dova srijedom.