Dvije vrijednosti uslišenja dove

Dvije vrijednosti uslišenja dove

Uslišenje dove od strane Allaha ima dvije vrijednosti, a ne jednu. Jedna od njih veća je od one druge.

Što se manje koristi tiče, to je ispunjenje onoga što je čovjek tražio i iskao od Allaha za sebe zarad Ovog svijeta ili Budućeg ili, pak, zarad oba zajedno.

Druga vrijednost jeste sam Božiji odaziv čovjeku, jer svaki odaziv zapravo je Božije – neka je Uzvišen – obraćanje čovjeku, baš kao što je i svaka dova čovjekovo predano obraćanje Bogu.

Stoga, kolika god bila mjera, vrijednost i cijena neke stvari, nema te mjere niti cijene za vrijednost Božijeg obraćanja čovjeku.

Istovremeno, nema ni granice čovjekovoj sreći kad postane predmetom Božije pažnje i brige te posebnog Božijeg obzira. To je sreća iznad koje nema sreće – naime, da Allah odlikuje Svog roba, pa da se baš njemu obrati! I sluša njegov govor, i odazove mu se, te mu dadne da osjeti uslišenje, kakvu god vrijednost imalo to što je tražio i iskao od Allaha.

Bilježi se da je Imam Sadik, a.s., rekao: “Činio sam Allahu dovu jednom prilikom i On mi se odazvao, a ja sam potrebu bio zaboravio. To je zato što je Njegov odaziv – kad se obrati čovjeku prilikom njegove dove – veći i uzvišeniji od onog što je čovjek od Njega želio, makar ta želja bila i sami Džennet i njegovi vječni užici. Ali, to mogu shvatiti samo učeni, zaljubljeni, pokorni, oni koji su spoznali Allaha, Allahovi odabranici i posebni robovi Njegovi!”[1]

Prema tome, dova i odgovor na nju – to je uzajamna veza između Allaha i čovjeka, najbolja i najčasnija veza. Koja je to još veza između Allaha Uzvišenog i ljudi bolja od tog da se čovjek obrati Allahu s potrebom, s traženjem i molbom, a Allah se obrati čovjeku odazivom i time mu posveti posebnu pažnju?!

Zaista, ushićenost i uživanje u ovoj vezi s Allahom i u pažnji i pomoći koju Uzvišeni Allah pruža Svom robu postoji tamo gdje ga On odabire za šaputanja sa Sobom, za zikr i dovu, i gdje ga časti dovom, susretom s Njim, blizinom i uslišenjem…

Slast ove veze s Allahom i Allahove pažnje prema čovjeku obuzima cijelog čovjeka i ima za posljedicu to da on na kraju i zaboravi svoju potrebu zbog koje Mu se obraćao.

Pa koja se to slast može usporediti s ovom?

Koji se to užitak može usporediti s užitkom stajanja pred Allahom, susreta s Allahom, šaputanja s Allahom, spominjanja Njega, posvećenosti gledanju u Njegovu uzvišenost i ljepotu; a stajanje pred Allahom zbog dove jeste vid prisutnosti pred Allahom i vid susreta s Njim, šaputanja s Njim i spominjanja Njega! Jedan od onih koji spoznaše Allaha (arif) kaže: “Ono što čovjeka čini odurnim jeste da u Božijem prisustvu išće od Njega mimo Njega, da se u Njegovoj prisutnosti zanima nečim drugim mimo Njegove veličine i ljepote!”

U hadisu kudsi kaže se: “Koga spominjanje Mene zabavi od iskanja, dat ću mu najbolje od onog što dajem onima koji traže!”[2]

Od Imama Sadika, a.s., prenose se sljedeće riječi: “Uistinu, rob ima potrebu kod Allaha, pa počne hvaljenje Allaha i donošenje salavata na Muhammeda i na njegovu čeljad, pa u tom zaboravi na svoju potrebu, pa mu je On ispuni, a da je on i ne zatraži od Njega!”[3]

U Šaputanju zaljubljenih od Imama Zejnul-Abidina, a.s., stoji: “Učini nas od onih čija si srca opčinio ka Svojoj volji, koje si odabrao za gledanje u Tebe, čija si lica učinio okrenutim samo Tebi i čija si srca ispraznio za ljubav prema Tebi, kojima si dao žudnju za onim kod Tebe (…) i od onih kojima si prekinuo vezu sa svim što im prekida vezu s Tobom!”[4]

[1] Misbahu-š-šeri‘a, str. 14-15; Biharu-l-envar, sv. 93, str. 223.

[2] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 323.

[3] Biharu-l-envar, sv. 93, str. 312.

[4] Munadžatu-l-muhibbin, jedan od petnaest munadžata.