Neophodnost spoznaje Boga

Neophodnost spoznaje Boga

Temelj vjere predstavlja vjerovanje u Božije postojanje. Ujedno osnovna razlika između teističkog i materijalističkog svjetonazora jeste upravo u postojanju i nepostojanju ovoga vjerovanja.

Dakle, prva stvar koja se rješava kod tražitelja istine i na što prije svega ostalog treba dati ispravan odgovor jeste pitanje: da li Bog postoji ili ne postoji?

Da bi se dobio odgovor na ovo pitanje mora se koristiti razumom kako bi se stiglo do sigurnog odgovora, bez obzira bio on potvrdan ili odričan.

Ukoliko je odgovor pozitivan, u tom slučaju slijede koraci za ispitivanje činjenica koje se granaju iz dokazane načelne istine a to su naprimjer: jednoća, pravda i ostali atributi Božiji. S druge strane, pod pretpostavkom da je rezultat istraživanja negativan, u tom se slučaju potvrđuje ispravnost materijalističkog svjetonazora tako da nema potrebe za istraživanjem ostalih pitanja vezanih za din.

Diskurzivna i intuitivna spoznaja

U vezi s Uzvišenim Bogom moguće je pretpostaviti dvije spoznajne metode: jedna, bi bila intuitivna, druga, diskurzivna, (metoda korištenja misaonog zaključivanja.)

Kada kažemo intuitivna spoznaja, misli se na to da čovjek bez posredovanja umnih pojmova, putem neke vrste unutarnjeg srčanog osvjedočenja spozna Boga.

Očito je da ukoliko neko bude imao svjesno i razgovjetno osvjedočenje u vezi s Bogom – onako kako to tvrde arifi na visokoj razini – u tom slučaju nema potrebe za racionalnim argumentima i dokazima. Međutim, kao što je već ranije naglašeno, ova vrsta intuitivne svijesti, običnim je ljudima dostupna tek nakon određenog perioda provedenog u samoizgradnji i nakon istrajnog pješačenja putem duhovnih irfanskih usavršavanja.[1] Što se pak tiče nižih razina ove svijesti, ma koliko da je prisutna i kod običnih ljudi, usljed toga što njeno prisustvo nije svjesno, nije dovoljna za postizanje svjesnog svjetonazora.

Kada kažemo diskurzivna metoda spoznaje Boga, misli se na to da čovjek pomoću univerzalnih pojmova, poput: stvoritelj, bespotreban, sveznajući, svemoćan…, ostvari jednu vrstu odsutne predstave o Bogu, te stekne vjerovanje da postoji jedno takvo biće, “Biće koje je stvorilo Svijet…,” a zatim da tome priključi drugi niz diskurzivnih spoznaja, da bi na taj način uspio ostvariti jedan usklađen sistem vjerovanja, odnosno svjetonazor.

Ono do čega se direktno stiže pomoću racionalnog istraživanja i filozofskih dokaza jeste upravo ova diskurzivna spoznaja, međutim, kada ona već bude postignuta, čovjek se može naći i na tragu postizanja svjesne intuitivne spoznaje (da ima Boga).

Prirodna spoznaja

U velikom broju predaja prenesenih od predvodnika islama, te arifskih i filozofskih izkaza, možemo naići na izraz da je spoznaja Boga (fitretna) prirodna stvar, ili pak da je prirodno (fitretski) spoznati Boga. Da bismo na ispravan način razumjeli ove izraze, potrebno je da objasnimo pojam fitret.

Fitret, je arapska riječ u značenju oblika ili načina stvaranja, a neke se stvari mogu smatrati fitretskim ukoliko ih način stvorenosti nekog bića iziskuje, sa tog aspekta u obzir se mogu uzeti tri svojstva prirodnih fitretnih osobina:

• Prirodne osobine koje svake vrste nalaze se u jedinkama tih vrsta, iako se njihove kakvoće razlikuju u pogledju jačine.
• Prirodne osobine su uvijek kroz povijest postojane, što znači da fitret nekog bića nije takve naravi da će u jednom povjesnom trenutku iziskivati jednu, a u drugom neku drugu stvar. U časnom Kur'anu, u vezi s ovom činjenicom u 30. ajetu sure Rum čitamo: to je fitret (način stvaranja) prema kojem je Allah ljude stvorio, nema promjene u stvaranju Allahovom.

فِطْرَتَ اللَّـهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّـهِ

• Prirodne osobine, otuda što jesu prirodne, jer iziskuje ih način stvaranja nekog bića, nemaju potrebe da budu sticane učenjem, iako je za njihovo jačanje ili usmjeravanje potrebno poučavanje.

Čovjekove prirodne spoznaje možemo podijeliti na dvije kategorije:

• Prirodne spoznaje koje svaki čovjek posjeduje bez potrebe da ih nauči.
• Prirodne sklonosti i težnje koje iziskuje način stvorenosti svakog pojedinca.

U skladu s ovim ukoliko je jedna vrsta spoznaje Boga prisutna kao postojan činilac u svakom pojedincu a takva je da je ne treba usvojiti učenjem, možemo je nazvati: prirodnom spoznajom Boga. Ako se u svakom čovjeku može naći jedna vrsta sklonosti prema Bogu i obožavanju Boga, u tom slučaju možemo je nazvati: prirodnim obožavanjem Boga.

Već smo rekli da veliki broj svjetskih istaknutih znanstvenika, tvrdi da je sklonost prema religiji prirodna sklonost čovjekove psihe, pa je nazivaju čulo pobožnosti ili osjećaj religioznosti. Dodat ćemo još i to da se spoznaja Boga također prihvata kao nešto što iziskuje sam način na koji je čovjek stvoren.

Međutim, isto kao što osjećaj obožavanja Boga nije svjesna spoznaja, tako i priroda spoznaje Boga nije svjesna spoznaja, da bi obične ljude učinila neovisnim o racionalnim naporima u postizanju te spoznaje.

Svakako, ne treba izgubiti iz vida jednu činjenicu. Naima, budući da svaki čovjek posjeduje – u najmanju ruku – jedan mali stepen intuitivne, prirodne spoznaje Boga, moguće je da uz neznatno razmišljanje i argumentiranje prihvati Božije postojanje, da bi postepeno ojačao spoznaju Boga duhovnim osvjedočenjem kojeg nije ni svjestan i da bi je na taj način podigao na stepen svjesnosti.

Prema tome, prirodna spoznaja Boga znači da je čovjekovo srce upoznato s Bogom te da u dubinama njegove duše postoji zaliha za svjesnu spoznaju Boga, koju je moguće uvećati i razviti. Ipak, ova prirodna zaliha, kod običnih ljudi nije prisutna u tolikoj mjeri da bi oni bili u potpunosti oslobođeni potrebe za razmišljanjem i racionalnim argumentiranjem.[2]

Izvor – Amuzeše akaid, Muhamed Teki Misbah Jazdi

 

[1] Svakako, ne možemo poricati postojanje izuzetnih pojedinaca koji imaju ovakvo svjesno duhovno osvjedočenje, kao što vjerujemo da su poslanici i bezgrješni Imami i u djetinjstvu imali udjela u ovakvom duhovnom osvjedočenju, a neki su čak i u utrobama svojih majki posjedovali ovakvu spoznaju.

[2] Nekoliko ajeta za razmišljanje:

I kada je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali” (A'raf, 172)

Ti podsjećaj – zaista ti si onaj koji podsjeća. (Gašije, 21)

I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi bezbožnici. (Hašr, 19)

Svaka blagodat u vas, pa ona je od Allaha, zatim čim vas nevolja zadesi, kad ono Njega dozivate u pomoć. (Nahl, 53)

Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju. (Ankebut, 65)

I tako Smo pokazali Ibrahimu Božanski svijet nebesa i Zemlje i da bi bio od čvrsto uvjerenih. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze!” A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj!” A pošto zađe, on reče: “Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, bit ću sigurno jedan od onih koji su zalutali.” A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!” – A pošto zađe, on reče: “Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (En'am, 76-80)