Najniži i najviši nivo dove

Najniži i najviši nivo dove

Mnoge dove imaju svoje dno i svoj vrh. Što se dna tiče, ono se ogleda u stanju čovjeka koji je opterećen grijesima i ružnim djelima, dok se vrhunac ogleda u njegovim visokim stremljenjima i nadi u Allaha Čija plemenitost, darežljivost i riznice milosti nemaju granica.

U dovi Eshar Zejnul-Abidin, a.s., spominje ovaj duševni razmak između dna i vrha te kaže:

“Kad vidim grijehe svoje, Gospodaru, prestravim se, ali kad ugledam Tvoju plemenitost, u meni se žudnja javi!”[1]

U istoj dovi kaže:

“Velika je, o moj Gospodaru, moja nada, a djela moja loša su, pa mi daj od Svog oprosta u mjeri nade moje, a ne kažnjavaj me po mojim najgorim djelima!”

U dovi koju je prenio Imam Ali, predvodnik pravovjernih, a.s., Kumejlu ibn Zijadu dova otpočinje najnižim vlastitim dijelom, u kojem se kaže:

“Allahu moj, oprosti mi grijehe koji skrnave čednost, Allahu moj, oprosti mi grijehe koji spuštaju kaznu, Allahu moj, oprosti mi grijehe koji odnose blagodati, Allahu moj, oprosti mi grijehe koji sputavaju dovu (…) Allahu moj, ne nalazim za grijehe svoje onog koji prašta, niti za svoja djela ružna prekrivatelja, niti ikog ko bi mi išta od ružnog djela u lijepo preinačio osim Tebe… Slavljen i Hvaljen neka si, ja sam prema sebi nasilje učinio i u neznanju svom sam se osmjelio, i pouzdao se u Tvoju pređašnju pažnju i milost prema meni… Moj Allahu, velika postade nevolja moja, i moje loše stanje me je dograbilo, i skučiše me djela moja, okovi me moji sputaše, i spriječi me da sebi korist pribavim daljina nadanja mog. Dunjaluk me je prevario svojom varkom, a moja vlastita duša svojim prijestupima i odgađanjem pokajanja… Zato Te molim, tako ti Tvoje silne moći, da moju dovu ne zastru od Tebe moji loši postupci i djela. I nemoj me osramotiti onim skrivenim grijesima za koje si saznao od mojih tajni (…)!”[2]

Ovo dno jeste poniznost robovanja i ono što ga od ružnih djela okružuje, a zatim se, na kraju dove, uspinje ka vrhuncu stremljenja koja otjelovljuju nadu i veliko čovjekovo očekivanje sveobuhvatne Božije milosti. Tako kaže:

“I podari mi ozbiljnost u strahopoštovanju prema Tebi, i ustrajnost u neprekidnom služenju Tebi, kako bih Tebi požurio na mejdanu prethodnika, i kako bih Tebi požurio među istaknutima, i kako bih čeznuo za Tobom u društvu onih koji čeznu, i kako bih Tebi blizak bio bliskošću onih iskrenih… I učini me jednim od tvojih robova kojima je zapao najljepši dio kod Tebe, i koji su stepenom najbliži Tebi, i koji su najodabraniji da Ti budu u blizini, jer to se može zadobiti samo Tvojom dobrotom (…)!”[3]

I u dovi koju bilježi Ebu Hamza Sumali od Zejnul-Abidina, a.s., a to je sehur-dova mubarek mjeseca ramazana, također nalazimo isti veliki razmak između dna i vrhunca. Na početku polazi od dna pa kaže:

“Ko sam ja, Gospodaru, kakav ja značaj imam?! Daruj me dobrotom Svojom, i oprost Svoj mi udijeli! Gospodaru, pokrij me Svojim zastorom, i odustani od korenja mene plemenitošću lica Svog!”[4]

“Nemoj me spaliti Vatrom kad si Ti mjesto moje nade. Nemoj me nastaniti u džehennemskoj provaliji kad si Ti radost mojih očiju. (…) Smiluj se na Ovom svijetu mom stranstvu, kod nastupa smrti mojoj nedaći, u kaburu mojoj samoći, i u zemlji mojoj bojazni i beznačajnosti mog položaja kad radi obračuna budem proživljen pred Tobom! I smiluj mi se na postelji položenom, dok me moji najmiliji budu prevrtali, i budi dobrostiv prema meni ispruženom na praoniku[5], dok me bude prevrtao moj dobri komšija, i blag budi prema meni nošenom, dok moji bližnji budu oko mog tijela, i budi darežljiv prema meni prinesenom, dok Ti budem sam spuštan u raku svoju!”[6]

Zatim, nakon toga, on, a.s., u dijelu visokog stremljenja i vrhunca dove kaže:

“Moj Allahu, ja od Tebe molim da mi podariš najbolje od onog za što su Te molili Tvoji dobri robovi. O Najbolji od Kojeg se traži i Najdarežljiviji od onih Koji daju, ispuni moje molbe vezane za mene, za moju porodicu i za moju djecu. Učini izobilnim život moj, i učini vidljivim čovječnost moju, popravi svako moje stanje. Učini me jednim od onih kojima si život produljio, i čija si djela lijepim učinio, i prema kojima si blagodati Svoje upotpunio, i kojima si zadovoljan, i kojima si lijep život dao… Moj Allahu, odlikuj me spominjanjem Tebe (…) i učini me jednim od onih Tvojih robova kojima najbolji dio pripada kod Tebe u svakom dobru koje si spustio ili koje ćeš spustiti!”[7]

Ovo bi bila putanja od dna pa do vrha. Ona, zapravo, izražava kretanje čovjeka ka Allahu. To je putovanje nade, očekivanja i želja. Kad nade čovjekove te njegova očekivanja i visoka stremljenja budu vezani za Allaha, onda cilj ovog putovanja neće imati granica.

Imam Zejnul-Abidin, a.s., koristi na ovom putovanju tri sredstva kako bi se približio Gospodaru. Uzvišeni Allah naredio nam je da iznalazimo puteve približavanja Njemu. Tako kaže:

O vjernici, Allaha se bojte i tražite sredstvo da Mu se približite! [8]

Oni kojima se oni mole sami traže način kako će se što više Gospodaru svom približiti! [9]

Sredstva kojima se Imam umiljava i približava Allahu na ovom putovanju jesu njegova “potreba”, “traženje” i “ljubav”. Divan li je on učitelj dove – znao je šta će tražiti od Allaha, kako će tražiti i gdje su mjesta spuštanja Božije milosti.

[1] Mefatihu-l-džinan, Dova Ebu Hamze Sumalija.

[2] Mefatihu-l-džinan, Kumejlova dova.

[3] Isto.

[4] Mefatihu-l-džinan, Dova Ebu Hamze Sumalija.

[5] Misli se na kamen na kojem se vrši obredno kupanje umrlog prije obavljanja ukopa.

[6] Ibid.

[7] Ibid.

[8] El-Ma'ide, 35.

[9] El-Isra’, 57.