Logika suza (prvi dio)

Share

 

Logika suza (prvi dio)

Mnogima se nameće pitanje zašto pitanje suza i pitanje plača ima toliki značaj u našoj vjeri i u našem učenju. Jasno je da nije svaki plač pohvalan i nije svaka suza vrijedna. Često vidimo da djeca plaču radi nekih gluposti, a nerijetko i odrasli. Ali kada se razmotri pitanje iskrenih i čistih suza vidi se da one imaju jako veliku vrijednost, do te mjere da se kaže da onog trenutka kada se čovjek osjeti toliko poniznim pred Gospodarom da i iz njegovih očiju poteku suze taj trenutak je trenutak uslišenja dove! Imam Reza, a.s. kaže: “Okreni se prema Allahu cijelim srcem.” Koliko je čovjekovo veliko i prostrano možemo vidjeti iz predaje kada je Musa, a.s. upitao Gospodara: “Gdje je Tvoje mjesto?” Gospodar je odgovorio: “Ja nemam mjesto.” Božiji položaj je uzvišeniji od toga da bi bio obuhvaćen mjestom. Musa, a.s. je odgovorio: “Znam da nemaš, ali ako ja hoću da Te zamislim negdje gdje Te mogu zamisliti?” U tom časnom hadisu Gospodar kaže: “Ne obuhvata me Moja Zemlja ni Moje nebo, ali me obuhvata srce vjernika.” Mi znamo koliko je nebo prostrano. Kakvo se onda prostranstvo krije u našim grudima?! Naše biće je jako obimno i prostrano. Cijeli ovaj svijet može stati u jedan kutak našeg srca. Srce je Allahov Arš (prijestolje). To nije mala stvar. Oni koji nemaju povezanost sa suzama ne znaju koliko je srce veliko i važno. Koliko je skrivenih i međusobno isprepletenih slojeva skriveno u srcu! Ako neko shvati dubinu i veličinu srca shvatit će zašto se toliko potencira pitanje suza. Ako neko iz dubine svoga srca bude razgovarao sa Gospodarom sigurno će mu poteći suze koje izviru iz dubine srca, suze koje su čiste i izuzetno vrijedne. Ukazat ćemo na jednu važnu stvar i ako to shvatimo i mi ćemo poput Božijih evlija i dobrih robova voditi brigu i paziti da nam ne bi, ne daj Bože, presušilo vrelo suza. Imam Sadik, a.s. kaže: “Vjernik ima znakove, a jedan od tih znakova je da je njegov plač poput plača majke koja je izgubila dijete.” Majka ima posebnu vezu sa svojim djetetom i ta veza je usađena u dubini duše. Zato su te suze tako bolne ali i iskrene. Mi moramo dati značaj suzama koje se izlijevaju iz dubine naših srca. Zašto je taj trenutak, po riječima Imama Reze, trenutak prihvatanja dove? Svi mi znamo da je jedna od osobina koja postoji u dubini naših duša oholost – kibur. Posebno trebamo voditi računa da se ova osobina ne raširi i ne razvije u našim srcima. Pet dnevnih namaza je propisano upravo zbog toga. Nije nam naređeno da klanjamo jedanput, dvaput ili triput već pet puta i to ne nekolika dana u sedmici već svaki dan! Hazreti Zehra, s.a. kaže da je filozofija namaza istjeravanje oholosti iz srca. Šta je ta oholost i šta radi u našim srcima da se ne može uništiti sa jednom sedždom ili jednim rukuom? Oholost poput korova stalno raste i izvlači svoje nove mladice. Ako u srcu bude oholosti čovjek neće moći plakati. Sigurno smo čuli hadis koji kaže da je Bog uz slomljena srca. Kakvo je to slomljeno srce ili šta se to u srcu slomilo? To “lomljenje” ili “slamanje” se odnosi na oholost. Nju treba slomiti. Lomi se egoizam, gordost i čovjekova umišljenost da je veliki. Kada se oholost slomi na dnu srca i u dubini duše, čovjek počinje da plače. Zašto nam se preporučuje da Kur'an učimo tužnim glasom? Sam Kur'an kaže: “Da Mi ovaj Kur'an brdu nekom objavimo, ti bi vidio kako je ono skrušenošću ispunjeno, i kako bi se pred strahom od Allaha raspalo! A to su primjeri, ljudima ih navodimo Mi – da bi oni razmislili!”[1] Znači, ako se Kur'an unese i ako uđe u naša srca on će slomiti našu oholost. Planina oholosti će se raspasti, a kad se raspadne provret će bistra vrela suza. Svaki put kada vidimo da nam suze ne mogu poteći preispitajmo se jer se vjerovatno u nama stvrdnuo kamen oholosti. Kada plačemo trebamo provjeriti motiv suza. Vrijedne su one suze koje se izliju zbog slamanja oholosti. Suze mogu da poteku zbog nekih banalnih i površnih razloga. Suze su poput zlata imaju svoj karat. Oni koji tokom dana ne učine ni jedan čin protkan ohološću njihova srca postaju mehka. Slomljeno srce Allah uzima. Ne može se tvrditi da ko god ne zaplače sigurno je ohol, ali su se Božije evlije plašile suhih očiju upravo zbog oholosti. Isto tako oni koji plaču trebaju vagati karat svojih suza, da li plaču zbog nekih površnih razloga ili imaju dublje razloge za to. Ako svoju oholost ne slomijemo spoznajom, ako je ne slomijemo pažnjom prema Gospodaru svjetova, Njegovoj milostivosti naša oholost će se slomiti putem nedaća. Bogu je toliko važna naša poniznost i skrušenost da On u Kur'anu kaže: “I prije tebe Mi smo narodima poslanike slali, i siromaštvom ih i bolešću kažnjavali, ne bi li ponizni postali. A trebalo je da ponizni budu kad im dođe Naša kazna! Ali, srca njihova tad bi otvrdnula, a šejtan bi im ono što radiše lijepim prikazao.”[2] Ako želimo da izbjegnemo nedaće okrenimo se poniznosti pred Božijim vratima pa ćemo vidjeti kakva će vrela provreti iz naših srca. Ne zaboravimo da slamanje oholosti nije lahak posao, ne uspjeva se iz prvog ili drugog pokušaja. Namaz sa tom veličinom koji je toliko naglašen je propisan da uništi oholost.

[1] Hašr, 21.

[2] An’am, 42-43.

  • 6 Maja, 2020