Logika suza (osmi dio)

Čovjek u sebi ima različite želje i sklonosti i treba nastojati da ojača dobre, koje su skrivene u dubini srca, a oslabi površne koje su utemeljene u životinjskoj prirodi.

To je jedna od zadaća i dužnosti koju mi imamo u životu. Prolazne nefsanske želje, pored toga što za sobom povlače negativne posljedice, pokuđene su i zato što čovjeku nude neznatan užitak i ne mogu da ga ispune i zadovolje u dubini duše. Kada se u čovjekovom srcu jave niske dunjalučke želje one zaokupe čovjeka bezvrijednim razmišljanjima i radnjama od kojih on nema trajne koristi, dok duboke iskonske želje i sklonosti čovjeku nude trajnu korist, veći užitak, i oživljavaju njegovo biće.

Budući da su one skrivene trebamo tragati za njima i nastojati da im otvorimo put za očitovanje. Različiti su putevi kojima možemo jačati svoje iskonske želje i otvarati im put očitovanja.

One se zasigurno jačaju djelom, razmišljanjem, obaviještenošću. Međutim, ni jedna od ovih metoda nije učinkovita kao plač. Plač je puno brži i kraći put stizanja do tog cilja. On je prečica koju mi nažalost nemamo priliku često koristiti. Put suza je brži, lakši, sigurniji i čvršći za jačanje dobrih sklonosti i želja koje se kriju u dubini čovjekovog bića.

Ako neko nije u stanju da zaplače neka sjedne i uči šapućuća moljenja – munadžate. Nažalost većina ljudi ne pridaje značaj ovoj metodi i ne praktikuje je. U dovi Ebu Hamze Sumalija učimo:

Šta je meni pa ne plačem a ne znam kakav će mi svršetak biti, a vidim kako me duša moja nastoji prevariti, i dani me moji obmanjuju, a krila mi smrti iznad glave lepršaju. Šta je meni pa ne plačem? Zbog ispuštanja duše plačem. Zbog tame kabura svoga plačem. Zbog skučenosti groba svog plačem. Zbog pitanja Munkira i Nekira plačem. Plačem jer ću iz mezara obnažen i ponižen izaći, breme svoje na leđima svojim noseći, desno pa lijevo pogledajući, kad ljudi nečim drugim budu obuzeti.[1]

[1] Fragment iz dove Ebu Hamze Sumalija.