Logika suza (sedmi dio)

Suze su vrijedne i dragocjene zato što izviru iz dubine ljudskih duša, a dubine ljudskih duša su prepune vrijednog blaga. Čovjek  u dubini svoje duše gaji ljubav prema svome Gospodaru i ljubav prema obožavanju, a mi smo po svojoj iskonskoj prirodi stvoreni takvima da tragamo za Gospodarom i želimo da Ga obožavamo. Te želje su skrivene u dubinama duše. Ako neko uspije doprijeti do čistih suza znači da je uspio otkriti to blago. Međutim, postoje  prepreke koje spriječavaju njihov izlazak. Oholost je zasigurno jedna od najvećih. Zatim slijede dunjalučke brige. Bespotrebne bezvezne i bezvrijedne brige mogu izazvati suze kod čovjeka, ali to nisu one vrijedne, čiste i iskonske suze. Zapravo, bezvrijedne brige izazivaju bezvrijedne suze. Te suze su potekle iz srca, ali one su poput one vode do koje čovjek dolazi kopanjem, a koja je slana, i samim tim neiskoristiva. Onoliko koliko je ružno ne liti suze toliko je ružo liti ružne suze. Stoga se čovjek mora strogo čuvati takvih suza, odnosno plača za dunjalukom.

Sljedeća stvar koja spriječava izlijevanje suza su bespotrebna i neosnovana radovanja.

Kao što bespotrebne brige spriječavaju izlijevanje dobrih, vrijednih i pohvalnih suza, tako bezrazložne i bespotrebne radosti spriječavaju izlijevanje tih istih suza. Osobe koje su pretjerano vesele, koje se glasno smiju i bez razloga su raduju obično su zaokupljene dunjalučkim ugodnostima. Na njihovim licima je osmijeh, a u srcima tuga. Njihovo zadovoljstvo je površno i prividno. Oni se ne osjećaju duboko ispunjeni i zadovoljni u duši. Najčešće im srca postaju tvrda i okorjela, dok su vjernici zadovoljni u dubini  duše i uvijek blago nasmijani, čak skloni šali i humoru. Dakle, ni bezvrijedna tugovanja ni bezvrijedna radovanja ne mogu čovjeka potaknuti na zdrave suze.

Osobe koje su sklone dunjalučkim uživanjima nezadovoljne su svojim dunjalukom bez obzira što spolja pokazuju da su radosni.

U jednoj izuzetno vrijednoj predaji Imam Ali, a.s., kaže:

“Srca onih koji se naslađuju dunjalučkim užicma plaču čak i ako su radosni. Oni su jako nezadovoljni svojim stanjem makar ljudi žudili za nekim njihovim dunjalučkim blagodatima.”[1]

Oni koji se odaju dunjalučkim ugodnostim i užicima i koji sebe pokazuju sretnim i veselim u dubini duše su nezadovoljni i depresivni. Oni nikada ne mogu biti zadovoljni sobom.

Neumjesna razdraganost ima korijen u tuzi.

Bespotrebna i neumjesna tugovanja su prepreka za prava, istinska i lijepa tugovanja. Dunjalučka tugovanja onemogućavaju izlijevanje lijepih suza. Zato srce treba osloboditi od dvije stvari: neumjesnih tugovanja i neumjesnih radovanja.

Postoje još neke stvari kojih se čovjek u srcu treba rasteretiti da bi došao do čistih suza. Treba se osloboditi prolaznih želja, beskorisnih maštarenja, žaljenja za onim blagodatima koje je Gospodar podario drugima.  Ako se ovi hidžabi uklone ukazat će se čista vrela suza skrivena u dubini srca. Takvi ljudi dolaze do stanja kada mogu srcem učiti dovu Iftitah i plakati zbog odsustva Poslanika ili Imama, a.s. Mogu iskreno reći:

“Bože, zaista Ti se žalimo na nedostatak Vjerovjesnika našeg, neka su blagoslovi Tvoji na njega i njegovu porodicu, na skrivenost našeg zaštitnika…”

Malo ljudi može shvatiti takve ljude ali te njihove suze su plod duboke ljubavi koja je oživljena u njihovom srcu i oni ne mogu obuzdati svoje suze.

[1] Mizanu-l-hikme, sv. 4, str. 84.