Iskonsko vjerovanje

Iskonsko vjerovanje

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ فِطْرَتَ اللَّـهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا ۚ لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّـهِ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَـٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi prema kojoj On ljude stvori! Nema promjene u Allahovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.^[1]

Zurare je upitao Imama Bakir, a.s.,: “Šta je to dine hanif?”

On je odgovorio:

هي الفِطْرةُ الَّتي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيها … فَطَرَهم على مَعرِفتهِ

“To je iskonska priroda koju je Uzvišeni položio u nutarnju bit svih ljudi… Uzvišeni Bog je čovjeka stvorio sa spoznajom Sebe.” ^[2]

Imam Sadik, a.s., je u tumačenju ajeta o iskonskoj prirodi kazao:

فَطَرَهُمْ على التَّوحيدِ

“Bog je stvorio ljude sa iskonskom prirodom vjerovanja u jednog Boga.”^[3]

Časni Poslanik je rekao:

كُلُّ مولودٍ يُولَدُ على الفِطْرَةِ حَتَّى يكونَ أبواه يُهَوِّدانِه و يُنَصِّرانِهِ

“Svako dijete se rodi sa iskonskom prirodom pravog vjerovanja, a onda njegovi roditelji od njega načine jevreja ili kršćanina.”^[4]

Smisao gornjeg hadisa je da prvotna osnova prijemčivosti za čistu vjeru postoji u iskonskoj prirodi sve djece, iz cijelog ljudskog roda. Roditelji kao prvotni učitelji djece koriste ovaj iskonski potencijal koji je položen u djecu te ih usmjeravaju u pravcu vjere koju oni sami žele i na put koji se njima sviđa. Da u iskonskoj biti svakog čovjeka nije postojala sklonost ka vjerovanju, ljudska priroda ga ne bi ni tražila te bi nuđenje raznolikih vjerskih usmjerenja od strane roditelja bilo nesvrsishodno. Da nije imao unutarnji poticaj za to, čovjek nikada ne bi prihvatio bilo kakvo vjerovanje niti bi ga slijedio.

Imam Sadik, a.s., je kazao:

سِتَّةُ أشياءَ ليسَ للْعِبادِ فيها صُنْعٌ: المَعْرِفةُ و الجهْلُ و الرِّضا و الغَضَبُ و النَّومُ و اليَقَظةُ

“Šest je stvari unutar čovjeka na čiju izgradnju čovjek nema uticaja: spoznaja, neznanje, zadovoljstvo, srdžba, spavanje i budnost.”^[5]

Da bi se shvatio ovaj hadis, potrebno je dati određena objašnjenja. Naime, kada se dijete rodi, ploča njegova znanja je potpuno bijela i prazna:

وَاللَّـهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لَا تَعْلَمُونَ شَيْئً

Allah vas iz utroba vaših majki izvodi i vi ništa ne znate.^[6]

Međutim, Uzvišeni je radi omogućavanja normalnog života i opstanka čovječanstva stvorio u djetetu nagone poput strasti, srdžbe, spavanja i budnosti. U ovoj predaji Imama Sadika, a.s., – s obzirom na činjenicu da se dijete rađa bez ikakvog znanja i podataka – daje se do znanja da je dijete ipak Božijom blagodaću opremljeno iskonskom spoznajom Boga.

Imam kazuje: Upravo kao što neznanje novorođenčeta nije proizvod njegove volje, i kao što usvajanje nagona nije proizvod njegove volje, tako i iskonska spoznaja nije u okviru ljudskog izbora. Uzvišeni Bog je spoznaju učinio jednim od ljudskih nagona.

Muhammed ibn Hakim je pitao Imama Sadika, a.s.: “Spoznaja je usađena u čovjekovu nutrinu – ko je to učinio?” Imam je odgovorio:

مِنْ صُنْعِ اللهِ ليسَ لِلعِبادِ فيها صُنْعٌ

“To je djelo Božijeg stvaranja i u tome ljudske ruke nemaju udjela.”^[7]

Ebi Rebiha je kazao da je Imam Ali, a.s., upitan: “Kako si spoznao svoga Gospodara?” On odgovori:

بِما عَرَّفَني نَفْسَهُ

“Tako što mi se Gospodar predstavio.”^[8]

Ebu Basir je prenio da su Imama Sadika, a.s., neki ljudi pitali: “Da li je put spoznaje uzvišenog Boga nešto što se stiče?” Odgovorio je: “Ne.” Oni su ponovo upitali: “Da li je ta spoznaja proizvod Božijeg davanja i Božijeg stvaranja?” On je odgovorio: “Da, Božiji robovi nemaju u tome vlastitog udjela.”^[9]

Iz navedenih hadisa, kao i drugih predaja izrečenih o ovom pitanju, nedvojbeno se zaključuje da islam smatra da je spoznaja Uzvišenog Gospodara iskonska i da je dio njegove prirode, te da je, poput svih ljudskih nagona, usađena u dubinu njegova bitka.

Božiji poslanici po pitanju spoznaje Boga nemaju ulogu učitelja, već imaju ulogu onih koji podsjećaju. Njihova dužnost je da podsjećaju ljude te da skidaju zastore sa njihove nutrine i njihove iskonske prirode. Božiji poslanici su dolazili sa zadatkom da probude iskonsku prirodu spoznaje koja se nalazi u ljudskoj nutrini, da upute ljude da sami posredstvom promišljanja i uzimanja pouke iz kur'anskih ajeta općenitu iskonsku spoznaju podignu na visok stepen dubokog vjerovanja utemeljenog na logičkom i racionalnom promišljanju, kao i da putem izučavanja Božijih ajeta i obraćanja pažnje na precizne proračune i razmjere svijeta čovjek počne vjerovati u Mudrog i Sveznajućeg Gospodara, te da, nakon spoznaje istine, počne robovati i postane poslušan Njegovim zapovijedima.

Iskonsku spoznaju je moguće dvojako objasniti.

• Svaki čovjek, iz svakog društvenog sloja, iz bilo koje rase i u bilo kojem vremenu, po iskonskoj savjesti i bez učitelja, spoznaje i osjeća neograničenu Moć koja apsolutno upravlja cijelim Univerzumom. Svaki čovjek vidi da je ta Sila i Moć neopisiva i neobjašnjiva po svojoj suštini, da je ona postojana i nepromjenjiva, da nadilazi sve druge sile i moći te da je to sila kojoj se svi ljudi – u slučaju beznadežnosti i nemogućnosti korištenja prirodnih sredstava – obraćaju tražeći pomoć. Kada se zatvore sva vrata nade pred čovjekom, on vidi otvorenim ta vrata i od te Neograničene Moći traži pomoć. Preko svoje iskonske savjesti on shvata da ukoliko ta Nespoznatljiva bit, ta Nepoznata Istina i ta Neograničena moć samo poželi, njegova poteškoća će se riješiti i zatvorena vrata će se otvoriti. Ovo shvatanje ne proističe iz razuma i argumentacije, nego je ono shvatanje iz iskonske prirode i savjesti. Ovo opažanje je stvoreno u nutrini svakoga i predstavlja sastavni dio svačijeg bića. Ovakvo iskonsko shvatanje predstavlja prvi vjerski temelj i glavnu osnovu vjere te su Božiji poslanici ovu nespoznatu zbilju imenovali Bogom.

Neki čovjek je rekao Imamu Sadiku, a.s.:

“O sine Poslanikov, ukaži mi dokazom na Allaha, šta je On, jer je mnogo onih koji se prepiru sa mnom i doveli su me u stanje sumnje.” Imam mu reče: “O Božiji robe, da li si ikada plovio lađom?” Reče: “Jesam.” “Da li si doživio brodolom u kojem si postao zatočenik morskih talasa, i u svojoj blizini nisi imao druge lađe koja bi ti pomogla, niti plivača koji bi te spasio.” On odgovori: “Jesam.” “A da li je u tom trenutku u tvom srcu zaiskrila nada da postoji nešto što te može izbaviti od utapanja?” Reče: “Jeste.” Reče Imam Sadik, a.s.: “E ta Stvar, to je Allah, On je moćan da izbavi kada nema izbavioca i da spasi kada nema spasioca.”^[10]

Drugim riječima: Kada lađa na moru doživi brodolom i davljenik u svojoj blizini nema nikakve druge lađe koja bi mu pomogla, niti plivača koji bi ga izbavio, kada sva vrata nađe zatvorenim i ne nada se pomoći ni od koga, u trenutku dok uranja u vodu, u tom osjetljivom trenutku, u tom opasnom trenu, u stanju očaja i beznađa – pojavljuje mu se samo jedna nada, iskonska nada, jedini oslonac unutar sebe – iskonska savjest. Iz dubine srca i s rubova njegove savjesti i nutrine pojavljuje se svjetlosni jezičak nade. Njegovo srce svu pažnju počinje usmjeravati ka jednoj moćnoj i neograničenoj Sili, od nje traži pomoć, jer mu jedino ta Sila može pomoći i izbaviti ga iz bezdana. Ta Istina, Ta Moć, i Taj Oslonac nade i ono u šta srce molećivo gleda jeste Bog.

Imam Sadik, a.s., je iznio ovih nekoliko korisnih savjeta u vidu nekoliko rečenica čovjeku koji je pitao za način spoznavanja Istine.

Naučnici širom svijeta su, također, različitim izrazima ovu zbilju nazivali i imenovali. Naprimjer:

Maks Miler veli: “Osjećaj beskonačnosti uzrokuje rađanje uvjerenja i vjere čovjeka.”^[11]

Einstein je rekao: “Moja vjera se sastoji iz nedostatnog i nedostojnog slavljenja jednog neograničenog transcendentalnog Duha.”^[12]

Jean-Jack Rousseau je kazao: “Put spoznaje Boga ne svodi se samo na razum, skepticizam i fantaziranje, već je u pitanju iskonska svijest koja daje najbolji putokaz za potvrdu ove činjenice.”^[13]

Oni koji su upoznati sa mišljenjima Freuda i stavovima njegovih istomišljenika znaju da oni istrajavaju na poricanju vjerske i moralne iskonske prirode te vjeru smatraju ljudskom fantazijom i maštom. Međutim, frojdovci su po pitanju iskonske spoznaje upali u slijepu ulicu te su i sami pod pritiskom činjenica odustali od tvrdokorne odbrane Freudovih postavki pa su mekšim tonom govorili o iskonskoj spoznaji.

Ne može se poreći da neke osobe kažu da imaju osjećaje koji se ne mogu opisati. Ove osobe govore o osjećajima povezanim sa vječnošću.

Ova predstava svijesti o jednom osjećaju vječnosti, koja se očituje kod velikih gnostika i indijskih asketa, moguće je da stvori korijene i osnovu vjerskog osjećanja čije su manifestacije različite vjere.

Freud po ovom pitanju iznosi sumnju te priznaje da svojom psihoanalizom nikada nije mogao pronaći tragove ovakvih osjećaja u svom biću. No, ubrzo potpuno iskreno dodaje da mu to ne daje za pravo da porekne postojanje takvog iskonskog osjećaja kod drugih ljudi.^[14]

• Drugo tumačenje iskonske spoznaje svodi se na tvrdnju da čovjek posredstvom svoje iskonske savjesti, bez učitelja i odgajatelja, shvata da posljedica ne može biti bez uzroka, kao da ni učinci ne mogu postojati bez onoga koji ih je načinio. Izgrađeno traži graditelja, zgrada traži onoga koji je sagradio. Iskonska savjest je u takvoj vezi sa učinkom i činiteljem da dijete, čim progovori, majku pita za uzroke događaja. Ova pitanja nisu racionalno utemeljena jer dijete još uvijek nije sposobno promišljati racionalno. Čak i izrazito divlja plemena posjeduju iskonsku savjest. Sejjid Razi, r.a., o ovome, u objašnjenju hadisa o iskonskoj prirodi, kaže: “Čovjek je putem iskonskog nadahnuća od Boga naučio da, bez ikakve sumnje, svaka posljedica ukazuje na onoga koji ju je izazvao.”^[15]

Koliko li je samo vjernika koji su se okoristili blagom iskonske spoznaje i koji su kroz promišljanje i pažljivo analiziranje jednog ili više božanskih znakova uzvjerovali u Uzvišenoga Gospodara te su dospjeli do položaja robovanja Svetoj Biti Božijoj. S druge strane, mnogo je ljudi koji nisu spoznali istinu i koji su zanemarili i zapostavili unutarnji zov svoje iskonske prirode. U toku cijelog života oni čak ni jedan dan nisu spoznali istinu i nisu robovali Uzvišenom Gospodaru. Isto tako, mnogo je ljudi koji su pokušali oživiti svoju iskonsku spoznaju, ali su, nažalost, izgubili Pravi put, otisnuli su se u bespuće, i umjesto robovanja Bogu, pronašli su predmete obožavanja u mineralima, bilju, životinjama, Suncu, Mjesecu i zvijezdama.

 

[1] Er-Rum, 30.

[2] Biharu-l-envar, sv. 2., str. 87-88.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Isbatu-l-hudat, sv. 1., str. 85.

[6] En-Nahl, 78.

[7] Kafi, sv. 1., str. 163.

[8] Kafi, sv. 1., str. 85.

[9] Kafi, sv. 1., str. 93.

[10] Me‘ani-l-ahbar, str. 4.

[11] Ertebate ensan ve džehan, sv. 1., str. 69.

[12] Ibid.

[13] Ertebate ensan ve džehan, sv. 3., str. 175.

[14] Andišehaje Frojd, str. 89.

[15] Isbatu-l-hudat, sv. 1., str 103.