Hrabrost

Hrabrost

 

Doista čovjek ostane nemoćan u opisu i govoru kada proučava stranice hrabrosti u ličnosti imama Husejna, jer je on hrabrost bio naslijedio od svojih očeva, odgojen je i odrastao s njom, pa je i sam postao izvor hrabrosti i njen korijen. On je bio hrabar u izricanju i smion u odbrani istine, što je naslijedio od svog velikog djeda, Muhammeda, s.a.v.a., koji je stao pred najuobraženije mušričke snage sve dok ih nije pobijedio s ubjeđenjem, vjerom i džihadom na Božijem putu.

Imam Husejn, a.s., je stao uz svog oca, Zapovjednika vjernih, u borbi za vraćanje islama na vlast i usmjeravanje ummeta na put istinskog islama, boreći se protiv snaga zablude i zastranjenosti, i to riječima, djelom i snagom oružja, kako bi vratili istinu na zasluženo mjesto.

Stao je uz svog brata Hasana kao požrtvovani junak da bi očuvali ummet i spasili odabrane vjernike koji su držali do puta islamske poslanice. Ostao je ustrajan i čvrst kada je masa muslimana u pomaganju svoje vjere oklijevala pred Muavijinom silom i zabludom, njegovim zločincima i strujom koju je vodio da unakazi postojanu vjeru.

Nije se bojao nikakve prijetnje, niti onoga što se naziralo kao tragičan kraj njegovog ustanka koji je podignut da bi se stanje ummeta popravilo, proživila poslanica njegovog djeda Poslanika i da bi se stalo na put nepravdi i pokvarenosti. On se pobunio predan Božijoj zapovijedi i uložio sve svoje napore tražeći Njegovo zadovoljstvo. To je onaj koji je Hurru ibn Zijadu er-Rijahiju, kada mu je ovaj rekao: „Podsjećam te na Allaha u vezi s tvojom dušom jer ako posegneš za sabljom, zasigurno ćeš biti ubijen!“, uzvratio:

أَ فَبِالْمَوْتِ تُخَوِّفُنِي؟ وَ هَلْ يَعْدُو بِكُمُ الْخَطْبُ أَنْ تَقْتُلُونِي؟ وَ سَأَقُولُ كَمَا قَالَ أَخُو الْأَوْسِ لِابْنِ عَمِّهِ:

„Zastrašuješ li me to smrću? Zar vi možete išta više učiniti osim da me ubijete? Ja ću ti u odgovoru ponoviti stihove koje je moj brat iz plemena Avs, kada je išao pomagati Poslaniku, rekao svom amidžiću:

سَأَمْضِي وَ مَا بِالْمَوْتِ عَارٌ عَلَى الْفَتَى    إِذَا مَا نَوَى حَقّاً وَ جَاهَدَ مُسْلِماً

وَ آسَى الرِّجَالَ الصَّالِحِينَ بِنَفْسِهِ    وَ فَارَقَ مَثْبُوراً وَ وَدَّعَ مُجْرِماً

فَإِنْ عِشْتُ لَمْ أَنْدَمْ وَ إِنْ مِتُّ لَمْ أُلَمْ    كَفَى بِكَ ذُلًّا أَنْ تَعِيشَ وَ تُرْغَمَا

Ja ću otići ka smrti jer smrt za odvažnog nije sramota onda kada je njegov cilj Istina, kada se bori kao musliman, potpomaže svojom dušom ljude dobrostive, suprotstavlja se prokletniku i rastavi se od griješnika. Ako ostanem živ, neću se kajati, a i ako umrem, neću biti uznemiren, ali tebi je dovoljno to što živiš takav sramotan život.“[1]

Na dan Taffa zauzeo je stav kojim je zapanjio i zbunio i one najpametnije i nije se slomio pred najvećom nedaćom čak ni kada je ostao sam, već je stajao poput visoke planine kojoj se neprijatelj nije mogao približiti od strahopoštovanja i bojazni, uprkos mnogim ranama na tijelu, o čemu je čak i neprijatelj svjedočio. Humejd ibn Muslim je rekao: „Tako mi Boga, nikada nisam vidio čovjeka slomljenih krila kao što je on, kome su pobijena sva djeca, članovi porodice i prijatelji, a da je hrabriji, da vlada sobom i da je u ratu neustrašiviji. Tako mi Boga, niti prije niti poslije njega nisam vidio nikoga sličnog, da su neprijateljski vojnici s desne i lijeve strane od straha od njega, poput koza kada ih napadnu vukovi, bježali na sve strane.“[2]