Gospodar koplja i sablje

Gospodar koplja i sablje

 

Prošlo je više od jednog sahata otkako je Sunce izašlo na istoku i posmatralo bojno polje. Ono je željelo da vidi pobjedu dobra nad zlom, baš kao i prethodnih dana.

Još uvijek je bilo hladno i blagi povjetarac je pozivao zastave ratnika na ples smrti. Duge orlovske peruške, koje su igrale na šljemovima vojnika, pratile su šarene bajrake koji su se nalazili svuda uokolo.

Više od hiljadu vojnika stalo je na desnu i lijevu stranu bojnog polja. Pješadija je bila brojna, ali ni konjanika nije bilo manje. Vrsni konjanici su sjedili na svojim moćnim arapskim konjima.

Na čelu vojske koja se nalazila na desnoj strani bio je najpoznatiji ratnik na cijelom Arapskom poluotoku. Isticao se na moćnom konju i sa isukanom sabljom predvodio je svoje vojne jedinice.

Svi su ga poznavali, čak i kada bi bio udaljen na bojnom polju. To je bio Ali ibn Ebu Talib, mir s njim. Poznavali su ga po njegovoj žutoj mahrami koju bi pred bitku vezao oko glave. Zbog toga bi ga svi iz neprijateljskog tabora pokušavali izbjeći. Oko njega je bilo mnogo velikih boraca. Neki od njih su bili njegova djeca, a neki potomci njegovog brata.

U središtu vojske na lijevoj strani se nalazio veliki otmjeni crveni šator, a ispred njega je bio bajrak i veliko prijestolje, koje su krasili crveni jastuci i crvena plahta. Muavija je ležao u svome prijestolju, i dok je jeo crvenu jabuku, lijeno je posmatrao bojno polje pred sobom.

 

*  *  *

Najzanimljiviji dio bitke bio je njen početak – borba između najjačih i najiskusnijih boraca sa obje strane. Tišina je vladala poprištem. Nije bilo nikakvog zvuka, osim hrzanja ponekog konja i plesa zastava oko vojnika. Puhao je blag povjetarac, a Sunce se popelo da bi imalo bolji pregled zbivanja. Svako je želio znati koji će se poznati ratnik pojaviti i ko će prvi izaći na poprište. Iz kojeg tabora će on biti?

Iznenada, iz Alijeve vojske istupi naprijed stasit konjanik sa bijelom mahramom, koja je prekrivala njegovo lice da ga niko ne bi mogao prepoznati. Njegov konj je nestrpljivo čekao da potrči bojnim poljem i napadne. Nepoznati konjanik je glasno povikao: “O Muavija, pošalji jednog od svojih najboljih vojnika da se bori protiv mene!”

Niko ga nije poznavao i niko ga nije vidio u prethodnim bitkama. Njegov glas je otkrivao njegovu mladost. Bio je veoma mlad i vjerovatno neiskusan. Zašto je onda Ali poslao baš njega da se bori protiv velikih poznatih prvaka?

Povikao je još jednom i ponovio svoju želju da se bori protiv nekoga, ali niko mu nije izašao ususret. Samo su ga vjetar i prašina nijemo pozdravili.

Jedući svoju jabuku, Muavija se pomjeri i reče jednom od svojih starih, snažnih stražara: “Ibn Ebu Ša‘sa! Zašto se niko ne želi boriti protiv ovog mladića?”

“Moj gospodaru! Strašna je svakome i pomisao da se bori protiv nepoznatog ratnika.”

“A šta je s tobom? Je li i tebi zastrašujuće boriti se s njim? Čak i nekome poput tebe?! Zašto ti ne odeš na poprište? Naš ugled i položaj su u opasnosti! Moj ugled je doveden u pitanje!”

Ibn Ebu Ša‘sa ustade, nakloni se Muaviji i reče: “O moj gospodaru, on nije važan, niti je dovoljno poznat da bih se ja borio s njim. On nema ni djelić ugleda, ni iskustva, ni dostojanstva koje ja imam. Zašto me moj zapovjednik želi poslati u borbu s mladim nepoznatim vojnikom, a stanovnici Šama vjeruju da je moja snaga ravna snazi deset hiljada naoružanih ljudi?!”

Muavija, ne pomjerivši se, otvori usta i tužno mu reče: “Nažalost, nemamo drugog izbora. Ovaj mladić ruši naš ugled.”

Ibn Ebu Ša‘sa mu uzvrati, nastojeći da mu vrati pouzdanje: “Imam sedam sinova i ja sam ih lično podučio svim borbenim taktikama. Svi su oni hrabri i poznati ratnici! Daj da pošaljem jednog od njih da brzo okonča život ovog mladog vojnika!”

“Dobro, onda. Pošalji jednog od svojih sinova!”

Jedan ratnik pojuri s vrha brda prema bojnom polju. Bio je spreman i veoma željan borbe, ali se suzdržavao i povukao je uzde svoga konja. Mnogo prašine se diglo na obje strane bojnog polja nakon susreta dviju vojski. Svi vojnici su se stišali. Iznenada, jedan mladi ratnik se pojavi i glasno povika: “Ja sam najstariji sin najvećeg ratnika Šama, Ibn Ebu Ša‘sa. A šta je s tobom? Predstavi se! Želim znati ime čovjeka kojeg ću uskoro ubiti.”

“Nije važno. Sve što moraš uraditi je da se boriš.”

Dvojica boraca isukaše svoje sablje. Glasno povikaše kako bi potjerali svoje konje i prođoše jedan pored drugog jako brzo. Svuda je bilo mnogo prašine. Moglo se čuti samo sudaranje željeza.

Nekoliko minuta kasnije prašine je nestalo, a borac sa velom preko lica još uvijek je bio na svome konju i mahao krvavom sabljom.

Na drugoj strani je bio raščupan konj koji je trčao prema Muavijinom taboru, noseći krvavo tijelo sasječeno u komade.

Odjednom se iz Alijevog tabora začuo glasan poklik: “Allahu ekber!” Mladi ratnik je bio na konju, koji je kasao po bojnom polju. Uzvikivao je: “Pošalji mi drugog borca!”

Samo što je izgovorio te riječi, drugi borac, bijesan, priđe mu i reče: “Sada ću osvetiti krv moga brata koju si prolio.”

Mladi ratnik vrati svoju sablju u korice i uze koplje. Ponovo se zrak oko njih promijenio i svuda je odjekivao zvuk sudaranja željeza. Nakon nekoliko minuta, jedan od njih dvojice bolno jauknu: “Aaaj!”

Najednom krvavi konj sa prevrnutim sedlom pobježe prema Muavijinom taboru.

Opet se među Alijevim vojnicima začuo glasan poklik: “Allahu ekber!”, a mladi ratnik je ponosno nastavio jahati…

 

 

*  *  *

 

Kada je konačno i sedmi ratnik bio sasječen snažnim udarcima mladićeve sablje, ljutita i oštra vika ispunila je poprište borbe: “Vrlo si odvažan i hrabar! Slomio si moje srce i dušu ubivši svih mojih sedam sinova! Sada ću ja slomiti srce tvoga oca. Sasjeći ću te na komadiće!”

Stari ratnik je napao mladića isukanom sabljom. Vojnici oko njih mogli su samo čuti zvuke sudara mačeva i štitova, jer se digla velika prašina.

Iznenada je bolni uzvik potresao obje vojske. I ponovo je konj sa okrenutim sedlom potrčao prema Muavijinim ljudima. Kada se prašina slegla, svi vojnici su vidjeli beživotno tijelo starog vojnika. Bio je sasječen u komade, a mladić je nepomično sjedio na svome konju. Njegovo sječivo je bilo obojeno krvlju.

Svi vojnici na Alijevoj strani bili su presretni. Glasno su uzvikivali: “Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber!”

Poznat glas začuo se iz tabora koji se nalazio na desnoj strani. To je bio Ali koji je govorio: “Sine moj! Dođi! Dosta je. Bojim se da ti se šta loše ne dogodi.”

Mladić je skinuo veo s lica. Svi su zurili u njegovo lice ukrašeno prelijepim crnim očima. Bio je mokar od znoja. Bio je tako mlad da mu još uvijek ni brada nije porasla. Izgledalo je da nema više od četrnaest ili petnaest godina. Njegovo lice je bilo zaista čarobno i lijepo, poput punog Mjeseca na nebu. Da, bio je zaista “Puni Mjesec plemena Beni Hašim.” Njegovo ime je bilo Abbas, a bio je poznat i kao Ebu-l-Fadl.