Noć uzleta ka voljenima
Noć uzleta ka voljenima
Teška sjena noći rasprostirala se svuda po pustinji, a Mjesec je te desete noći posmatrao šatore ispod sebe. Blagi hladni povjetarac ohrabrivao je zastave da se brže vihore. Konji i kamile su drijemali, dok je mnogo vojnika čuvalo logor i sa svojih stražarskih položaja posmatralo one koji su se nalazili unutar njega. Oko šatora je tu i tamo bila poneka vatra. Na drugoj strani, u neprijateljskom taboru, bilo je mnogo buke, poput glasnog smijeha pijanih ljudi, a čuli su se i zvukovi raznovrsnih muzičkih instrumenata i nježan zvuk valova Eufrata.
S druge strane mogli su se čuti drugačiji zvuci, poput plača beba i djece, koji su tražili vodu, i majki, koje su pokušavale da ih uspavaju i smire lagahnim uspavankama.
Među svim šatorima nalazio se veliki šator napravljen od vune u kojem je bilo stotinu ratnika. Slušali su riječi Imama Husejna. Možda čak nisu ni disali kako bi se mogli usredsrediti na ono šta njihov voljeni zaštitnik, Imam Husejn, govori.
Tu je bio i jedan mali bijeli šator koji je pripadao sinu Imama Husejna, Imamu Zejnu-l-Abidinu, koji je imao jaku groznicu. Žeđ ga je strašno mučila u najteže vrijeme njegove bolesti. Njegova dražesna tetka, hazreti Zejneb, mir s njom, činila je sve što je mogla za bratića. S vremena na vrijeme nježno bi mu dodirnula čelo i hladila bi ga majčinskom brigom. Iznenada su oboje začuli glas njihovog zaštitnika, Imama Husejna, mir s njim.
Govorio je svojim sljedbenicima: “Ovi ljudi žele ubiti mene i moju porodicu, a ne vas! Ako neko ostane uz mene, sutra će mu biti posljednji dan života i umrijet će kao hrabar čovjek. S druge strane, ako neko želi nastaviti putovanje i pobjeći na sigurno mjesto, nastavit će živjeti i niko mu neće učiniti ništa nažao. Stoga, ja povlačim zakletvu na vjernost koju ste mi dali, o moji istinski sljedbenici, moji najdraži prijatelji i pratioci! Slobodni ste da idete! Imamo nekoliko kamila i konja. Možete ih uzeti i otići u tami noći i svako od vas može pomoći nekom članu moje porodice i odvesti ga na sigurno.”
Gledali su jedni druge. Nastala je velika buka i svako je nešto šaptao svome prijatelju. Neki vojnici Imama Husejna su tiho ustali, izabravši ovozemaljski život umjesto spasa i pobjegli su. Malo kasnije, Imam Husejn, mir s njim, i njegova mala skupina čuli su zvuke konjskih kopita kako se udaljavaju. Potpuna tišina je opet zavladala. Sada je samo sedamdeset i dvoje ljudi ostalo da služi svoga voljenog zaštitnika i predvodnika sa odanošću i ljubavlju.
* * *
Sukejna, kćerka Imama Husejna, bila je svjedok svega ovoga. Vidjela je malu skupinu ravnodušnih i strašljivih ljudi kako odlaze pod okriljem noći. Počela je plakati i otrčala je u zagrljaj svoje tetke Zejnebe. Bolno je rekla: “Tetka! Jesi li vidjela njihovu izdaju?! Ostavili su mog voljenog oca ispred hiljadu prljavih i zlih ljudi! Kako su mogli?! Odabrali su radije da sačuvaju svoje živote nego da budu uz mog oca. Jesi li čula riječi moga oca? Sutra će on i svi koji su s njim postati šehidi. Teško ovima koji su otišli! Teško!”
Imam Sedžad, mir s njim, i njegova tetka Zejneb, mir s njom, zagrlili su jedno drugo i nastavili svoj tihi plač. Njihove gorke suze su se slijevale niz njihova umorna lica. Imam Sedžad je pokušao da ustane i da hoda. Podigao je svoju lijevu ruku i rekao: “Tetka! Sestro! Smirite se! Ne plačite! Predajte se Allahovoj volji i odredbi! Od sada ćete morati plakati dugo vremena.”
Kraj Imama Husejna, mir s njim, ustao je Ebu-l-Fadl El-Abbas, mir s njim, i jasnim i milozvučnim glasom rekao je: “Moj zaštitniče! Šta si to upravo rekao? Pobjeći i spasiti naše živote, a tebe ostaviti okruženog zabludjelim neprijateljem koji ne vjeruje ni u šta?! Kako da učinimo tako nešto?! Ni u kom slučaju! Teško nama na Dan Sudnji ako uradimo nešto tako!”
* * *
Svako je bio nečim zaokupljen. Jedni su glasno učili Kur'an lijepim glasom, a drugi su se molili Bogu. Jedna skupina ljudi je plakala i razgovarala sa svojim Stvoriteljem, podignutih ruku ka nebu, a iz unutrašnjosti nekih šatora je dopirao žalostan plač žedne djece. Željeli su samo malo vode, ali je nije bilo u vreloj suhoj pustinji.
Abdullah, Džafer i Osman su bili Abbasova braća od iste majke (poznate kao Ummu-l-Benin zbog njenih hrabrih i požrtvovanih sinova). Sjedili su na koljenima ispred svoga najstarijeg brata, Imama Husejna, pokazujući mu potpunu odanost.
Probijajući se kroz šator, blaga mjesečina je milovala Abbasovo lice. On reče svojoj braći: “Draga moja braćo, Abdullah, Džafere i Osmane, pozvao sam vas ovdje da vam kažem da je istina da smo mi također sinovi Zapovjednika vjernih, Alija ibn Ebu Taliba, ali Husejn je naš trenutni zaštitnik i vođa, unuk našeg voljenog Poslanika, mir i blagoslovi Božiji s njim i njegovim, i što je najvažnije, on je sin naše voljene Fatime ez-Zehre, mir s njom. Mi smo Husejnova braća, iako nemamo istu majku! Naša je dužnost da pomognemo i branimo našeg zaštitnika do posljednjeg daha. Bilo bi sramotno za nas da mu ne pomognemo i da gledamo kako mu drugi pomažu u ovim opasnim trenucima. Mi treba da rado žrtvujemo svoje živote za Zehrinog sina prije svih.”
Sva trojica braće su istovremeno pokazali prihvatanje i pokornost svome najstarijem bratu, Abbasu, i pognuli su glave u znak poštovanja i naklonosti.
“Da dragi brate! Povinovat ćemo se tvojoj naredbi do posljednjeg daha.”
Svi su izašli iz šatora i tog trenutka su začuli zvukove konjanika koji su im prilazili. Željeli su doći do šatora Imama Husejna. Jedan od stražara je rekao Imamu Husejnu: “Neki konjanici idu u našem pravcu, zaštitniče moj.”
Abbas je brzo uzjahao svoga konja i isukao sablju. Njegova braća i neki ljudi su priskočili da ga zaštite. Imam Husejn, mir s njim, izašao je iz šatora i krenuo im ususret. Kada su se približili, stražar je povikao: “Ko ste vi i šta želite?”
Čovjek, čiji je glas bio grub i odbojan, odgovori: “Ja sam Šimr ibn Zu-l-Dževšan iz plemena Beni Kilab. Ummu-l-Benin, Abbasova majka, iz našeg je plemena. Imam važnu poruku za djecu naše sestre. Abbase, Džafere, Abdullah i Osmane, poslušajte me! Gdje su djeca naše sestre?”
Svuda je vladala tišina. Niko mu nije odgovarao. Još jednom je glasnije ponovio svoje pitanje. “Pitao sam: Gdje su djeca naše sestre? Mislim na Abbasa i njegovu braću. Imam jako važnu poruku za njih.”
Tišina mu je bila jedini odgovor. Ebu-l-Fadl je s gađenjem i prezirom okrenuo lice od njega. Imam Husejn, mir s njim, pogledao je svog brata i prijazno mu rekao: “Brate moj, Ebu-l-Fadle! Istina je da Šimr nije ništa drugo nego obični plaćenik, ali mu svakako odgovori. Dopusti mu da ti dostavi svoju poruku!”
Ebu-l-Fadl se polahko pomjerio ka njemu i rekao: “Ja sam Abbas sin Alijev. Šta želiš od mene?”
Šimr reče: “Sine naše sestre, Abbase! Nudim zaštitu od Ubejdullaha ibn Zijada, upravitelja Basre i Kufe, za tebe i tvoja tri brata. Ako napustiš Husejna ibn Alija i pridružiš se našoj vojsci, tvoj život i tvoja imovina će biti sigurni, a Ubejdullah će te postaviti kao zapovjednika velike vojske. Trebamo tvoju stručnost u svemu! A ako se ne pridružiš našim redovima, možeš napustiti Husejna i otići negdje drugo. Niko ti neće nauditi, i možeš…”
Ebu-l-Fadl ga prekinu i ljutito reče: “Neka je Allahovo prokletstvo na tebe i tvoju zaštitu! Da li mi ti to nudiš zaštitu, a da je sin Allahova Poslanika nema? Da mi moj zaštitnik dozvoljava, sada bih te ubio! Bježi mi s puta! Odlazi od mene dok te nisam ubio golim rukama!”
Imam Husejn reče blago: “Ebu-l-Fadle, brate moj! Žrtvovao bih se za tebe! Ne čini ništa! Nemoj ga ozlijediti! Pusti ga neka ide!”
Šimr hitro okrenu svoga konja i nestade u tmini noći vrativši se svojim zlim drugovima plaćenicima. Konačno su zvuci konjskih kopita nekako utihnuli u pustinji.
* * *
Mjesec je zašao. Sva neprijatna i suluda buka pijanih ljudi je nestala. Pustinjom je zavladala tišina i opet se mogao čuti samo blagi žubor rijeke u tamnoj i hladnoj noći. U drugom logoru svi su se molili Bogu. Mogli su se, također, čuti i drugačiji zvuci. Glasovi izmučenih malih djevojčica koje su molile svoje majke za samo jedan gutljaj vode: “Majko! Želim samo malo vode! Tako sam žedna! Molim te, daj mi malo vode!”
“Draga moja tetka! Tako sam žedna. Žeđ me ubija. Moram popiti malo vode… Samo jedan gutljaj… Jedan gutljaj će mi biti dovoljan… Vode… Vode… Vode!”
Žene su samilosno grlile svoju djecu, ljubile ih i svojim slabašnim rukama brisale njihova lica od gorkih suza. Govorile su svojoj djeci: “Mili moji! Budite jaki! Pokušajte malo odspavati! Večeras nemamo nimalo vode.”
Djeca su povisila glasove. Jedno od njih reče: “Da! Mi imamo vode! Mogu čuti žubor vode! Majko, molim te poslušaj! Ako ovo nije žubor vode, šta je onda?”
Jedna od majki odgovori djetetu: “Da, to jeste šum vode, ali…”
“Ako je to šum vode, zašto smo onda žedni?”
“Zato… Zato što su nam ovi zli ljudi zatvorili put do nje.”
“Zašto onda naši ratnici ne oslobode pristup vodi od tih pokvarenih i zlih ljudi?”
“Ne, moji mili, ne, moji voljeni. Oni su postavili četiri hiljade mačevalaca i strijelaca ispred rijeke tako da joj se mi ne možemo približiti.”
“Da li to znači da čak ni naš amidža Ebu-l-Fadl ne može ništa učiniti za nas? On je zaista snažan i hrabar! Zar ne? Njegove ruke su tako snažne! Niko nije tako snažan da bi se borio s njim!”
U tom trenutku Ebu-l-Fadl je bio na svom konju i tiho je posmatrao šatore. Zvuk kretanja njegovog konja je bio izvor utjehe za žene i djecu.
Neko je izašao iz šatora i krenuo prema Ebu-l-Fadlu. Ebu-l-Fadl je čuo korake i okrenuo svog konja prema njemu. Konj se zaustavio ispred čovjeka. Čovjek nježno reče: “Ebu-l-Fadle, brate moj! Dragi moj Abbase!”
Bio je to glas Imama Husejna, mir s njim.
Ebu-l-Fadl brzo skoči sa svoga konja i spustivši noge na zemlju reče: “Na usluzi sam ti, zaštitniče moj.”
“Abbase, brate moj. Zašto me ne zoveš ‘brate’? Ti si moj brat. Ti si sin moga oca. Ne moraš me uvijek zvati ‘imam’ ili zaštitnik.”
Abbas, pognuvši glavu i gledajući svoja stopala, reče: “Ti si naš zaštitnik i predvodnik. Ti si naš veliki Imam. Ti si sin Fatime ez-Zehre. Ti si sin Allahova Poslanika. Mi nismo dostojni da te zovemo ‘bratom’. Molim te, zaštitniče moj, reci mi šta treba da učinim?”
Imam Husejn, mir s njim, desnu ruku je stavio ispod Ebu-l-Fadlove brade i podigao je njegovo lice prema sebi, a lijevom rukom je nježno dodirnuo rame svoga brata. Onda je poljubio Abbasovu obrvu i rekao: “Djeca umiru od žeđi. Ne mogu zaspati dok ne popiju barem malo vode. U našoj posljednjoj noći na Zemlji mi također trebamo malo vode kako bismo obavili naše posljednje molitve i kako bismo se propisno očistili prije smrti. Mi smo također žedni. Neka ti Allah daruje Svoju milost! Hoćeš li nam, molim te, donijeti malo vode kako bismo ugasili ovu strašnu žeđ?”
* * *
Ebu-l-Fadl je sa trideset konjanika i dvadeset vojnika išao ka Eufratu. Svi su se kretali polahko i tiho, da neprijatelj ne bi čuo njihove korake. Željeli su da ih neprijatelj ne primijeti dok budu uzimali vodu iz rijeke pod okriljem noći koja je obuhvatala sve i svakoga.
Bili su veoma blizu rijeke. Mogli su vidjeti obrise stražara na drugoj strani rijeke. Neki od njih su šetali, a neki su stajali. Blagi hladni noćni povjetarac je milovao površinu rijeke, a oni koji su bili užasno žedni mogli su osjetiti miris svježih hurmi i hladne vode koji je dopirao do njih.
Iznenada, neko je oštrim glasom povikao: “Stoj! Ostanite gdje ste! Ko ste vi i šta želite?”
Ebu-l-Fadl je zastao, a i njegovi vojnici za njim. Svojim muževnim glasom je rekao: “Ja sam Abbas sin Alijev! Sin Allahovog lava koji je ubio najpoznatije prvake i junake arapskih plemena! Ne želim se boriti s tobom. Samo želim uzeti malo vode za svog zaštitnika i predvodnika, Husejna ibn Alija, sina kćerke vašeg Poslanika. On želi vodu za žednu djecu i za abdest kako bismo mogli obaviti molitve.”
“A ja sam Amr ibn el-Hadžadž ez-Zubejdi, poznati junak i borac kojeg je Omer ibn Sa‘d postavio za zapovjednika ovih četiri hiljade vojnika kojima je zadatak spriječiti bilo koga iz tvog tabora da dođe do vode. Mi se borimo protiv tvog zaštitnika, Husejna ibn Alija. Ne prilazi bliže ili će te moji strijelci smjesta ubiti na moju naredbu!”
“Amre, nevjerovatno je da se želiš boriti protiv sina kćerke tvoga Poslanika! Zašto to činiš? Čuješ li glasove djece koja govore: ‘Žedni smo! Žedni smo!’ Zar si već sve zaboravio? Prije samo nekoliko dana hiljadu tvojih vojnika je stupalo kroz vrelu pustinju tražeći vodu, a Husejn je velikodušno dao vodu njima i njihovim konjima! A sada vas je trideset hiljada, dok je sa Husejnom samo sedamdeset ljudi. Zašto si zapriječio put tako da ne možemo doći do rijeke?”
“To me se ne tiče! Ja imam naredbu da vas ne puštam blizu rijeke!”
Svi su utihnuli i čuo sa samo žubor rijeke. Tada je Ebu-l-Fadl isukao svoju sablju i glasno povikao: “Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber!” Nasrnuli su jedni na druge. U toj tamnoj noći digla se velika prašina. Srditi poklič Ebu-l-Fadla prestravio je njegove neprijatelje. Ubio je svakoga ko se borio protiv njega.
Neki vojnici su uzvikivali: “Nemoguće je boriti se protiv Abbasa! Ako želite izvršiti samoubistvo, onda se borite s njim! Ako niste ludi, bježite! Bježite, sklonite mu se s puta! Ne ubijajte se napadajući ga! On je sin Allahovog lava!”
Ebu-l-Fadl je snažno napadao sa svoga konja i razbijao neprijatelje svuda oko sebe. Svaki vojnik je pokušavao da se sakrije i izbjegne Ebu-l-Fadlov smrtonosni napad. Znali su da će sigurno biti ubijeni ako stanu protiv njega.
Mir i tišina su zavladali oko šatora. Djeca su nakon strašne potrebe da ugase žeđ konačno zaspala, a onda im je Ebu-l-Fadl donio malo vode. Proveo je svoga konja oko šatora kako bi probudio žene i djecu i donio im dobre vijesti. Bili su presretni što imaju velikog hrabrog čuvara kao što je on. Nakon što su popili malo vode i ugasili žeđ, otišli su na spavanje.