Ali ibn Ebu Talib, primjer savršenog čovjeka

Ali ibn Ebu Talib, primjer savršenog čovjeka

 

Najbolji primjer jednog savršenog čovjeka, čovjeka sa potpunim imanom, jeste primjer Alija ibn Ebi Taliba, a.s. To je ličnost bez premca, majka historijskih kretanja više nikad neće biti u stanju da odgoji sina kakav je bio on.

On je čovjek čije ime silno kretanje svijeta nije uspjelo izbrisati sa stranica historije tokom dugog niza stoljeća niti njegovu ličnost potisnuti u zaborav. Ali ibn Ebi Talib jedna je od najsvjetlijih zvijezda na nebu ljudskosti. Historija života ovoga velikog predvodnika puna je primjera bogobojaznosti, ljudskih vrlina, pravičnosti, hrabrosti, požrtvovanosti i velikodušnosti, ustrajnosti i izdržljivosti. U najkraćem, on predstavlja zbir svih moralnih ljudskih odlika i vrlina. Ali ibn Ebi Talib, a.s., je u okrilju stvarnog i zbiljskog imana uspio preći sve stepenice savršenstva i postići sve vrste ljudskog ponosa i vrijednosti.

Veliki učitelj Alija ibn Ebi Taliba bio je istinski predvodnik i prvak, poslanik Muhammed, s.a.v.a. Hazreti Ali je od početka svog djetinjstva bio pod stalnim Muhammedovim nadzorom i odgajan je u njegovom krilu, punom milosti. Sve ono što je potrebno pravilnom odgoju tijela i duše jednog djeteta hazreti Ali je dobio od Muhammeda, s.a.v.a., koji ga je učinio dostojnim i vrijednim u svakom pogledu.

Hazreti Ali je imao 10 godina kada je Muhammed, s.a.v.a., od strane Uzvišenog poslan kao Vjerovjesnik. Poslanik tada tom malom i inteligentnom dječaku od deset godina predstavlja islam i poziva ga da prihvati ovo nebesko učenje. Pametni dječak tada srčano prima islam te se zajedno sa Poslanikovom vrijednom ženom Hatidžom, koja je također primila islam, zasniva islamski trojac koji predstavlja jezgro islama.

U vrijeme kada glas islama još uvijek nije bio stigao do ušiju ljudi i dok ljudi još uvijek nisu imali vijesti o Muhammedovoj nebeskoj vjeri, oni su viđali jednog mladog čovjeka kako, obraćajući se svome Gospodaru, obavlja namaz. Uz Poslanika su viđali dječaka, a straga jednu ženu kako svi zajedno obavljaju namaz. Zajedno su stajali na rukuu, zajedno su padali na sedždu. Kajs, koji je bio jedan od arapskih prvaka, čudio se ovome te je tada Abbasu ibn Abdul-Mutallibu, koji se tu našao, rekao:

“Neka velika stvar!” A i Abbas reče: “Da, velika stvar!”

“A znaš li ti ko je onaj mladi čovjek?”, upita Kajs. “Pa to je Muhammed ibn Abdullah ibn Abdul- Mutallib, sin moga brata.” “A ko je onaj dječak s njim?” Abbas reče: “To je Ali ibn Ebi Talib, sin moga brata.” “A znaš li ko je ona žena?” “Ona je Hatidža bint Huvejlid. Pričao mi je moj bratić (Muhammed) da mu je njegov Gospodar, Gospodar Nebesa i Zemlje, naredio da slijedi ovu vjeru u kojoj je sada. Kunem se Bogom da na Zemlji nema nikoga u ovoj vjeri osim ovo troje.”[1]

Pokretač Alija ibn Ebi Taliba u to vrijeme bila je vjera u Boga. Vrela ljubav prema Bogu obuzimala je sve djeliće Alijevog tijela. On je čvrsto vjerovao da je Muhammed, s.a.v.a., Božiji Izaslanik, i branio je njega i njegovu vjeru radi Boga. U toj otrovnoj i opasnoj sredini Poslaniku je svakog trenutka prijetila opasnost od tih divljih i neobuzdanih ljudi i hazreti Ali je koristio svu svoju snagu da zaštiti Poslanika. Kako je vremenom rastao broj muslimana, tako je zloba idolopoklonika bila jača i bili su odlučniji u namjeri da ubiju Poslanika i unište tragove islama. Poslanik je bio primoran iseliti se u Medinu. Hazreti Ali se također uputio ka Medini. U teškoćama prije Hidžre i u svim bitkama poslije Hidžre on je bio uz Poslanika i svom je snagom branio njega i vjeru islam.

“Tako mi Allaha, od djetinjstva pa do starosti udarao sam sabljom.”[2]

Alijeva požrtvovanost i nesebičnost bile su objedinjene sa hrabrošću i odvažnošću te postojanošću i ustrajnošću.

“Nikada nisam izrazio slabost i nemoć i nikada se nisam uplašio.”[3]

Onaj ko je od najranijeg doba oblikovan kao vjernik, koji je svoju bit povezao sa neograničenom moći Uzvišenog, ničega se ne boji i ni od čega ne strepi.

U vrijeme kada se kao halifa nalazio u Kufi, kada su zapuhali zli vjetrovi smutnje – oličeni u ratobornoj haridžijskoj sekti koja je odlučila da ga ubije – Ali bi krajem noći odlazio u osamu i posvetio se šaputanju sa svojim Gospodarom. Kanber, Alijev vrli sluga, tajno je sa sabljom pratio Imama Alija.

Jedne noći Ali, a.s., ga je ugledao, te ga upita:

“O Kanbere, šta je s tobom?” Reče: “Kao što znaš, Vladaru pravovjernih, stanje je opasno, strahujem za tvoj život pa sam izašao da te štitim.”

Ali mu reče: “Stanovnici Zemlje ne mogu mi ništa učiniti bez dozvole Uzvišenog Allaha, zato se ti vrati.” I on se vrati.[4]

Ali ibn Ebi Talib čvrsto je vjerovao u Boga i oslanjao se na Bit svoga Gospodara. A onome ko vjeruje u Boga i oslanja se na Njega, srce postaje sigurno i duša smirena. Briga, strepnja i stres nemaju pristupa takvom srcu. Ali ibn Ebi Talib se svake noći osamljivao sa svojim Gospodarom.

Nalazio se u Medini ili Mekki, u Kufi ili Basri, u gradu ili pustinji – nije pravio razliku. Svake noći u praskozorje osamljivao bi se stanovito vrijeme u obraćanju i održavanju veze sa Allahom. Skrušenošću i smjernošću, sa ljubavlju i čežnjom, pristupao bi svome Gospodaru. Iz dubine svog bića obraćao se Bogu i od Njega primao milost. Prosvijetljeno srce njegovo bi postajalo još prosvjetljenije i čisto nutarnje biće bivalo bi mu još spokojnije.

Unutrašnja ushićenja i duhovne revolucije koje bi Ali, a.s., preživljavao u toku svojih obraćanja i šaputanja, ne mogu se racionalno shvatiti niti jezikom opisati. Neki pojedinci su imali priliku da slučajno zavire u taj Alijev usamljenički kutak, da ga vide u tim neobičnim stanjima skrušenosti, dove i munadžata, i premda je to neopisivo, ipak su ponešto prenijeli. Jedan od njih prenosi sljedeće:

“Pred kraj noći vidio sam Alija kako je ruke ispružio na zid. Izgledao je poput bespomoćnog bića, učeći Kur’an i lijući suze.”[5]

Drugi je pak kazao:

“Toliko je pred Gospodarom izgledao skrušen i nemoćan da bi se, učeći o Božijoj kazni, onesvijestio i pao na zemlju. Prišao sam mu, a on nepokretan poput oborenog stabla. Pomjerio sam ga, a on se ne mrda. Tada rekoh: ‘Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo.’ Potom kazah u sebi: ‘Boga mi je umro Ali ibn Ebu Talib.’”[6]

O blagoslovljena noćna ptico, što melodično Božiju pjesmu pjevaš,

iz noćnih munadžata do Kabe dopire ti glas.

Zemzem izvor uživa i čisti se suzama tvojih očiju,

budi oličenje Ptice radosti gdje god da si.

Sjena Feniksova uklanja sjenu suncobrana tvog,

ti si onaj čvrsti oslonac iz kojeg izbija čvrsti iman.

Pošto u harem Kabe uđe prvi put na plećima posljednjeg Poslanika,

u veličanju tvoga prašnjavog puta malo je sve što kažem.

Iako je Sunce oko na horizontu i svjetiljka svijeta,

svjetlo njegovo spram svjetla tvog tek je pod tvojim nogama prašina.

Upravo je vjera u Boga bila ono veliko blago koje je Alija ibn Ebi Taliba iz djetinjstva vinulo do vrhunca ljudskosti. Priuštiti sebi Božije zadovoljstvo i pokoriti se Božijim zapovijedima otpočetka je bio njegov cilj. Sva njegova kretanja i stanke bili su usklađeni sa ovim ciljem. Sva njegova osjećanja proisticala su iz snažnog vjerovanja. Ljubav prema imetku i položaju, naklonost prema bratu i sestri, samilost prema kćerki i sinu, ljubav prema životu, ukratko – ljubav prema svemu i svakome kod njega je bila u okvirima granica Božijeg zadovoljstva.

Kada je bio izabran za halifu i postao prvi čovjek islamske države, njegov cilj ne bijaše slast položaja upraviteljstva, ili slast hrane i odjeće, niti užitak u posjedovanju dobre jahalice – jedini njegov užitak i uzvišeni cilj koji je prožimao cijeli njegov upraviteljski položaj bio je zadobijanje Božijeg zadovoljstva posredstvom davanja prava njegovom vlasniku i uspostavljanjem pravde.

Abdullah ibn Abbas je rekao: “U vrijeme kad je Ali, a.s., išao na ratište kod Basre, na odmorištu Zikar došao sam kod njega i vidio kako šije poderanu sandalu. Upita me: ‘Šta misliš koliko vrijedi ova sandala?’ Odgovorih: ‘Ne vrijedi ništa.’ On mi na to reče: ‘Tako mi Allaha, ova sandala mi je draža od upravljanja vama, osim ukoliko u upravljanju uspijem da provedem istinu i pravdu te da spriječim neistinu i krivdu.’”

Da, uspostavljanje pravde je pokornost Božijim odredbama i ta sveta obaveza dužnost je svakog vjernika. Ali ibn Ebi Talib u svim teškim i mučnim događajima stajao je uspravno kao planina. Bio je strpljiv i ustrajan pred svim životnim nevoljama i nedaćama, ali su na njega djelovali i činili ga potištenim nedjela nasilnika i plač potlačenih. Kada su ga obavijestili da je Muavijna vojska prodrla u granični irački grad Enbar, da su ubili Hasana ibn Hasana Bekrija te da su poskidali nakit muslimanskih i nemuslimanskih žena koje su bile pod zaštitom muslimana, jako se ražalostio pa je tim povodom kazao:

“I ukoliko bi nakon ovog nasilničkog čina neki musliman iz tuge i žalosti umro, ne treba ga koriti, jer je za mene smrt u odnosu na ovakav zločin dostojan čin.”[7]

Otrovana sablja teško je ranila Imama Alija, a.s., i učinila ga je nemoćnim u smrtnoj postelji. Njegove svijetle oči sve manje su sjajile, a njegov prodorni glas sve se manje čuo, ali je njegov snažni duh i dalje raskošno sijao. Ovo je bilo vrijeme kada je on svojoj djeci davao oporuku (vasijet).

Svaka rečenica ovog velikana bila je svim muslimanima poduka od životnog značaja. Jedna njegova rečenica ticala se uspostave pravde i zaštite nemoćnih. Tako je svojoj djeci kazao:

“Budite neprijatelji nasilniku, a pomagači onome kojem se čini nasilje.”[8]

I prijatelj i neprijatelj priznali su duhovne i ljudske vrline Imamu Aliju, a.s. Historija ovog čovjeka puna je vrlina i predmet je ponosa. Slijeđenje ovog savršenog čovjeka i ličnosti predstavlja ponos i čast za naš narod i zemlju. Nadati se da će ova čast i ponos vječno trajati za naš narod.

 

[1] Mufid: Iršad, str. 13.

[2] Isto, str. 136.

[3] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 102.

[4] Biharu-l-envar, sv. 9., str. 508.

[5] Isto, str. 510.

[6] Isto.

[7] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 86.

[8] Isto, str. 968.