Islam i moralna savjest
Islam i moralna savjest
S obzirom na činjenicu da mišljenja i stavovi učenjaka u svijetu nisu lišeni omaški i pogrešaka, da bismo ustanovili da li je neki učenjak krenuo ispravnom stazom i da li izražava ispravne stavove i misli, ili je pak zastranio s Pravog puta, njegov govor treba usporediti sa časnim Kur'anom i ispravnim hadisima, prenesenim od bezgrješnih ljudi. Ukoliko se njegov govor bude vidno razlikovao od rečenih vjerodostojnih izvora, onda treba kazati da dotični učenjak neispravno rasuđuje i da nije krenuo ispravnom stazom.
Da bi pitanje moralne savjesti bilo jasnije, prvo ću navesti nekoliko ajeta i hadisa u vezi sa ovim, a onda ćemo obratiti pažnju na druge govore o istom pitanju, kako bismo ustanovili njihovu ispravnost:
Islam moralnu savjest – tu nutarnju snagu kojom čovjek razaznaje i raščlanjuje dobro i zlo – smatra sastavnim dijelom ljudskog bića. Iako ovu nutarnju snagu Kur'an i hadis ne nazivaju moralnom savješću, ona je istaknuta kao iskonski potencijal:
لَا أُقْسِمُ بِيَوْمِ الْقِيَامَةِ وَلَا أُقْسِمُ بِالنَّفْسِ اللَّوَّامَةِ
Ne! Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori![1]
Ali ibn Ibrahim u svom tefsiru prenosi od Imama Alija, a.s., da nefs levvame (duša koja sebe zbog griješenja kori), jeste zapravo čovjekova duša koja je postala nepokorna i predmet je ukora.[2]
Čovjek koji učini grijeh iz svoje nutrine čuje glas koji ga kori i taj ga glas muči i proganja. Učenjaci su ovu snagu korenja nazvali moralnom savješću, dok ju je Kur'an nazvao nefs levvame. Sama upotreba riječi nefs ukazuje na snagu onoga koji kori – a to je čovjekov duh – koji je sastavni dio njegovog bića. Također se potvrđuje da se ova snaga nalazi u čovjeku od početka njegova postojanja.
وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا
I duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta joj je zlo, a šta dobro je.[3]
Imam Sadik, a.s., je u tumačenju ovog ajeta (pa je nadahnu da znade šta joj je zlo, a šta dobro je) istakao:
بَيَّنَ لَها ما تأتي و ما تتْرُكُ
“Uzvišeni Bog je čovjeku učinio jasnim šta treba činiti, a šta treba napustiti.”[4]
Iz riječi nadahnuće, koja se koristi u vezi sa stvaranjem čovjekove duše, može se shvatiti da je moć koja percipira dobro i zlo Božiji dar, usađen u samo stvaranje čovjeka i dio njegove građe.
وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ
I nadahnuli ga da dobro i zlo znade![5]
Imam Sadik, a.s., tumačeći riječ nedždejn iz ovog kur'anskog ajeta kaže: “Misli se na dobro i zlo.[6]
Iz činjenice da je Uzvišeni Gospodar sistem raspoznavanja dobra i zla ugradio u samu tjelesnu konstituciju čovjeka – i što to napominje nakon navođenja čovjeku datih blagodati poput oka, jezika i usana – može se zaključiti da je shvatanje i raščlanjivanje dobra i zla čovjekova iskonska sposobnost.
أَلَمْ نَجْعَل لَّهُ عَيْنَيْنِ وَلِسَانًا وَشَفَتَيْنِ وَهَدَيْنَاهُ النَّجْدَيْنِ
Zar mu nismo podarili oka dva, i jezik i usne dvije, i nadahnuli ga da dobro i zlo znade.[7]
Iz nekoliko prethodno navedenih, a i drugih ajeta i hadisa, razumijeva se da islam smatra i priznaje da čovjek posjeduje iskonsku snagu raspoznavanja i raščlanjivanja dobra i zla, koja je u njega položena činom njegova stvaranja. Međutim, ovdje moramo istaknuti da se opažanje svakog dobra i zla ne može smatrati ljudskom iskonskom prirodom, jer da je tako, onda slanje Božijih poslanika ne bi bilo neophodno. Stoga treba kazati: Iskonskom prirodom se razaznaju samo osnovno zlo i osnovno dobro; ili, drugim riječima, raspoznaju se majka dobra i majka zla. U svakom slučaju, mnoštvo je zala i dobara koja čovjek ne može shvatiti ni pojmiti iskonskom prirodom. Stoga čovjek ima potrebu za dodatnim učiteljem.
Jasnije rečeno, stanovit broj djela su obavezna djela, i to su ona djela koja čovjeku osiguravaju sreću, a nasuprot njima je i određen broj štetnih i zabranjenih djela koja čovjeku osiguravaju nesreću. Prvu skupinu nazivamo dobro, a drugu zlo.
Potrebno je da čovjek upozna ta dobra, kako bi ih primijenio u životu i okoristio se njihovim dobrim učincima, kao što je nužno i da upozna ključna zla, kako bi ih izbjegavao i sačuvao se od njihove štetnosti.
Čovjek, dakle, na dva načina može upoznati dobro i zlo oko sebe:
- putem iskonske prirode,
- podučavanjem i odgojem.
[1] El-Kijame, 1-2.
[2] Tefsir Burhan, str. 1160.
[3] Eš-Šems, 7-8.
[4] Kafi, sv. 1., str. 163.
[5] El-Beled, 10.
[6] Kafi, sv. 1., str. 163.
[7] El-Beled, 8-10.
