Skrivanje kompleksa

Skrivanje kompleksa 

Osobe koje pate od niskosti i kompleksa niže vrijednosti nastoje da laskanjem i ulizivanjem prekriju i zatome svoju unutarnju slabost i svoj kompleks niže vrijednosti.

Ova vrsta skromnosti, koja nastaje od kompleksa niže vrijednosti, nema ni najmanju odgojnu niti moralnu vrijednost, već je dokaz niskosti i podlosti.

Ovakvo ponižavanje ličnosti sa stanovišta vjere i nauke su nemoralnost u odori vrline i niskost i zastranjenje u formi savršenog ljudskog morala.

Islam jako cijeni skromnost i skrušenost kao izrazito moralne osobine, i osobama koje ih posjeduju iskazuje poštovanje, ali zato one koji u odjeći ovih vrlina, skromnosti i učtivosti, zapravo ispoljavaju svoju sklonost ka udvorništvu i povlađivanju – ne bi li prikrili svoj kompleks niže vrijednosti – žestoko osuđuje.

Osnovni uvjet za skrušenost i skromnost jeste duhovna stabilnost i duševna neovisnost.

 

Imam Ali, a.s., to naročito naglašava: “A njihova duša je od kamena čvršća. U odnosu sa ljudima oni su skromniji i skrušeniji od robova.”[1]

Skrušeni i usrdni su oni ljudi koji bez straha i pohlepe, samo s ciljem vršenja svoje dužnosti, prema ljudima ispoljavaju vrlinu skromnosti. Osim toga, skroman je onaj čovjek čija učtivost i skrušenost proizlaze iz uzvišenog duha i moralne potpunosti. Oni koji su zbog osjećaja niskosti i poniženosti ponizni pred ljudima, oni koji se zbog nedostatka, nesposobnosti, častoljublja, pohlepe, i ukratko, zbog psihičke slabosti prikazuju kao ponizni, ne samo da takvim činom ne stiču vrline, nego to pokazivanje skrušenosti i skromnosti učvršćuje u njima korijen niskosti i podlosti duše.

Iz predaja koje sam vam naveo jasno se razaznaje činjenica da je čuvanje svoje časti i plemenitosti, a izbjegavanje niskosti i bezličnosti, jedna od važnijih, nesumnjivih i nepromjenjivih dužnosti muslimana. Nijedan musliman nema pravo uzrokovati svoje poniženje i potlačenost. Zato su u islamu zabranjene osobine poput laskanja, dodvoravanja i podilaženja – osobine koje su u suprotnosti sa slobodarstvom i ljudskom čašću i muslimani su dužni da ih se klone.

Najveći nivo robovanja i najveći stepen skrušenosti treba ispoljavati samo spram Uzvišenog Boga i nikoga više, Boga koji je sve stvorio i njegovom istinskom robu potčinjenost, skrušenost, skromnost i bezvrijednost su dozvoljeni samo u odnosu prema Njegovoj uzvišenoj veličini.

Slučaj u kome je poniznost u određenoj mjeri dozvoljena i koju su islamski predvodnici, radi očuvanja veće koristi dozvolili jeste poniznost i laskanje neznalica prema učenjacima, s ciljem sticanja znanja i nauke.

Neke osobe koje nisu bili dobri učenici i nisu na valjan način učili u školi te nisu ostvarili dobre rezultate, a u doticaju sa učenim ljudima, zbog manjka znanja u sebi osjećaju svojevrsni kompleks i sebe u odnosu na druge smatraju slabim i poniznim i kako nisu sposobni da sa njima vode naučni razgovor osjećaju pritisak i patnju.

Neke od spomenutih osoba zbog samoljublja nisu spremne priznati svoju nedovoljnu pismenost i neobrazovanost, te nastoje, koliko god je to moguće, sakriti svoj kompleks niže vrijednosti. Zato oni, da bi se pokazali učenim i da bi nadoknadili svoje stvarne nedostatke, ponekad čine djetinjaste postupke i izlažu se podsmijehu.

Onaj ko govori usiljenim i izvještačenim govorom ili se trudi da govori književnim i umjetničkim jezikom pripada ovoj skupini ljudi. Primjer ovakvih ljudi može se naći među onima koji su na svijet došli u nekoj siromašnoj porodici i imali ograničene mogućnosti obrazovanja i školovanja, pa da bi to kompenzirali pribjegavaju korištenju izvještačenog govora, sa usiljenim tonom, težeći upotrebi komplikovanih intelektualnih termina, da bi se tako uvrstili među elitu i intelektualace. Dakle, ovakvi ljudi pribjegavaju korištenju književnih termina, stranih riječi i poznatih navoda zato da bi onaj ko ih sluša zaključio da je riječ o učenom čovjeku koji vlada stranim jezicima, književnošću i naukom na svjetskoj razini.[2]

Put stvarne nadoknade propuštenog jeste nastavak učenja i školovanja, a ovaj posao zahtijeva hrabrost i odvažnost. Dakle, čovjek riječju i djelom treba priznati manjkavost i nedostatnost svoje obaviještenosti i učenosti. On treba postupiti realno, sebe izuzeti iz reda učenih ljudi te treba svoj status ispravno odrediti i kloniti se visokog leta u oblacima. On pred učitelja treba ponizno učenički kleknuti i ponašati se kao skrušen učenik. Prema učitelju treba iskazati svoju potčinjenost i skrušenost i, ako treba, da laska i moli.

[1] Nehdžu-l-belaga, str. 1234.

[2] Oqdeye haqaret, str. 25.