Božanske nadnaravnosti

Božanske nadnaravnosti

Nadnaravne pojave moguće je podijeliti u dvije opće skupine.

Jednu čine pojave koje nemaju obične, poznate uzroke, ali ipak ti neuobičajeni uzroci manje ili više mogu da budu na raspolaganju ljudima i mogu se steći putem posebnih programa i vježbi, poput djela koja obavljaju jogini.

Drugu skupinu čine nadnaravna djela čije dešavanje je u vezi sa posebnom Božijom dozvolom. Vlast nad takvim mogućnostima ne daje se u ruke ljudi koji nemaju vezu sa Bogom, pa otuda ova vrsta djela ima dvije osobenosti.

Prvo, ne može se ni naučiti ni podučiti.

Drugo, ne potpada pod uticaj jače sile i ne može biti nadjačana drugim činiocima. Ovakve nadnaravnosti pripadaju isključivo skupini odabranih Božijih robova i nikada ne dospijevaju u ruke zalutalih i zabludjelih. Međutim, nisu strogo ograničene na poslanike, već nekada i ostali Bogu bliski robovi, evlije, mogu dobiti takve moći, ali ih teološkom terminologijom ne možemo nazvati mudžizom, nego obično djela ovakve prirode koja obavljaju ljudi koji nisu poslanici nazivamo kerametima, kao što, uostalom, znanja koja nisu iz skupine prirodnih i uobičajenih znanja ne ograničavamo samo na Objavu koja se spušta i vjerovjesništvo koje se daje poslanicima, pa kada ovakva znanja budu data ljudima koji nisu poslanici, nazivamo ih ilhām i tahdīs, tj. nadahnuće i posebna vrsta duhovnog razgovora sa bićima kao što su meleci.

Tragom ovog objašnjenja postalo je jasno na koji način razaznati i napraviti razliku između nadnaravnosti koja je Božanske i one nebožanske naravi. Drugim riječima, ukoliko se obavljanje nekog takvog djela može naučiti i poučiti, ili ga pak neki drugi činilac može spriječiti ili zaustaviti i izbrisati njegove uticaje, u tom slučaju nije riječ o Božanskim mudžizama. Na isti način predanost lošim djelima, uvjerenju i moralu može biti drugi pokazatelj da ne postoji veza između čovjeka i Boga te da je tada riječ o šejtanskom ili nefsanskom djelu. Ovdje je pogodno mjesto da ukažemo na jednu važnu činjenicu, a to je da Uzvišenog Allaha možemo smatrati vršiocem Božanskih nadnaravnih djela (pored uloge vršioca koju ima u vezi sa svim stvorenjima, između ostalog i u vezi sa običnim pojavama) usljed toga što je njihovo ozbiljenje uvjetovano posebnom Božijom dozvolom.[1] Između ova dva odnosa nema nikakvog sukoba niti oprečnosti zbog toga što je djelatništvo Božije na vrhu vertikalnog poretka u kojem se nalazi i djelatništvo ljudi.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Pogledati ajete: Er-Ra‘d, 37; Gafir (Mumin), 78.