Božija imena i svojstva
Božija imena i svojstva
Veliki broj filozofskih dokaza potvrđuje postojanje bića opisanog kao nužno postojeće biće. A dodavanjem drugih dokaza utvrđuju se njegovi potvrdni i odrični atributi, iz čije se cjeline prepoznaje Uzvišeni Bog sa Svojim atributima koji Ga odvajaju od ostalih egzistenata. Kada ne bi bilo tako, za spoznaju Njega ne bi bilo dostatno izričito ustvrđivanje postojanja nužnog bića, jer je moguće da neko pretpostavi da bi materija ili energija mogle biti primjeri i predstavnici nužno postojećeg bića. Usljed toga, potrebno je s jedne strane da se ustvrde odrični Božiji atributi kako bi se ispostavilo da je nužno biće iznad toga da bi se opisivalo atributima koji su svojstveni stvorenjima i da se ne bi poistovjećivao s nekim od Njegovih stvorenja, a s druge strane, trebaju se ustvrditi Božiji potvrdni atributi, da bi se uvidjela dostojnost da on bude obožavan, i da bi to predstavljalo uvod za ulazak na druga akidetska pitanja, poput, poslanstva, proživljenja te njihovih ogranaka.
Nužno postojeće biće nema potrebu za uzrokom, jer Ono je uzrok egzistiranja moguće postojećih bića. Drugim riječima, dokazuju se dva atributa nužno postojećeg bića:
Prvi je neovisnost o drugim bićima, jer kada bi imalo najmanju mjeru potrebe za drugim bićima, to bi drugo biće bilo njegov uzrok. Zahvaljujući tome jer postalo nam je jasno da je značenje uzroka sa filozofskog stanovišta, to da drugo biće ima potrebu za njim.
Drugi, da su moguće postojeća bića posljedice i ovise o Njemu, i On je prvi uzrok njihovog nastanka.
Sada, na temelju ove dva uvodna zaključka, usredsrijedit ćemo se na objašnjavanje i razmatranje onoga što oni po sebi iziskuju, i dokazivat ćemo potvrdne i odrične atribute. Svakako zarad dokazivanja svakog pojedinačnog atributa, spomenuti su brojni dokazi u teološkim i filozofskim knjigama, međutim, mi ćemo, s ciljem poštovanja lahkoće i očuvanja uvezanosti tema koje obrađujemo, odabrati one dokaze koji su povezani sa već spomenutim dokazima.
Božija bespočetnost i beskrajnost (ezeli i ebedi)
Ukoliko neko biće bude posljedica to jest bude potrebito nekoga drugog bića, ono će pratiti njegovo postojanje, pa nepostojanjem uzroka ni samo neće postojati. Drugim riječima: nepostojanje nekog bića u jednom vremenskom periodu, pokazatelj je njegove potrebitosti i pripadanja kategoriji moguće postojećih bića, a zbog toga što nužno postojeće biće postoji samo po sebi, te nema potrebe ni za kojim drugim bićem, ono će uvijek biti postojeće.
Na ovaj se način ustvrđuju njegova sljedeća dva atributa: jedan, bespočetnost, to jest u prošlosti mu nije prethodilo nepostojanje; i drugi, beskrajnost, to jest ni u budućnosti nikada neće biti nepostojeće. Nekada se ovi atributi objedinjuju pod terminom vječnost (sermedi).
U skladu s ovim, svako biće koje se odlikuje nepostojanjem u prošlosti ili nestajanjem u budućnosti, neće biti nužno postojeće biće i na taj način pokazana je neispravnost pretpostavke nužnog postojanja za bilo koju materijalnu pojavu.
Odrični atributi
Sljedeća stvar koju iz sebe iziskuje nužnost postojanja bića, jeste elementarnost, to jest da biće ne bude sklop dijelova, usljed toga što svako biće koje je spojeno iz dijelova zavisi od njih, a nužno biće, je iznad svake zavisnosti i potrebitosti.
Ukoliko se pretpostavi da dijelovi nužnog bića, nemaju aktualnog postojanja, već su poput dva zamišljena dijela jedne linije, ova je pretpostavka neispravna, zato što stvar koju čine mogući dijelovi, može biti racionalno raščlanjena, bez obzira što u vanjskom svijetu, to raščlanjivanje neće biti postignuto, a mogućnosti raščlanjivanja znači mogućnost nestajanja cjeline. Poput toga kada bismo liniju dugu jedan metar, podijelili na dvije linije od po pola metra – tada linija od jednog metra već ne postoji. A već smo prije shvatili da nužno biće nema mogućnost nestajanja.
S obzirom da je sastavljenost, i potencijalno i aktivno, odlika tjelesa, dokazuje se da nijedno tjelesno biće, nije nužno postojeće biće, odnosno dokazuje se nematerijalnost i bestjelesnost Božija. Također, na ovaj se način dokazuje da je nemoguće Boga vidjeti okom ili bilo kojim drugim osjetilom, jer je mogućnost da se bude percipirano jednim od osjetila karakteristika tjelesnih bića.
S druge strane, odricanjem tjelesnosti, nužnom biću se odriču i ostale odlike tjelesnosti, poput, prostornosti i vremenitosti. Usljed toga što se prostor pretpostavlja za onu stvar koja ima dimenzije i protežnost. Također, svaka vremenita stvar, sa aspekta vremenske protežnosti i trajnosti, može biti rastavljena u dijelove a takvo šta predstavlja jednu vrstu protežnosti i sastavljenosti od potencijalnih dijelova. U skladu s ovim činjenicama, Bogu se ne može pretpostaviti prostor i vrijeme, i nijedno biće koje treba prostor i vrijeme neće biti nužno biće.
Na kraju, odricanjem vremena za nužno biće, njemu se također odriče promjena, kretanje, usavršavanje, jer nijedno kretanje i promjena nisu mogući bez vremena.
U skladu s ovom činjenicom, ljudi koji pretpostavljaju da Bog ima mjesto poput arša, ili da se kreće spuštajući se na zemlji bliža nebesa, ili Ga pak smatraju vidljivim tjelesnim okom, ili promjenljivim i usavršavajućim, Boga nisu na valjan i ispravan način spoznali.[1]
Općenito gledano svaki pojam koji aludira na neku vrstu nepotpunosti, krnjavosti, ograničenosti i potrebe, negira se od Boga, a upravo je to značenje odrečenih atributa Božijih.
Uzrok koji daruje egzistenciju
Drugi zaključak do kojeg dolazimo pomoću prethodnog dokaza jeste taj da je nužno postojeće biće uzrok nastajanja moguće postojećih bića. Sada ćemo se usredsrediti na ono što ovaj zaključak iziskuje, a prvo ćemo kratko pojasniti vrste uzroka, da bismo zatim ukazali na odlike Božije uzročnosti.
Termin uzrok, u svome općem smislu, koristi se za svako biće koje predstavlja ono na šta se oslanja drugo biće, čak obuhvata i uvjete i pomoćne činioce. Bog nema uzroka, a to znači da On nema nikakvu vrstu ovisnosti o drugim bićima. Čak se u vezi s Njim ne može pretpostaviti nikakav uvjet ni pomoćni uzrok.
Međutim, to da je Bog uzrok stvorenja, ima značenje darivanja egzistencije, što spada u posebnu kategoriju djelatnog uzročništva. Da bismo objasnili ovu činjenicu neophodno je bar površno obratiti pažnju na vrste uzroka, a njihovo podrobno objašnjenje nalazi se u filozofskim udžbenicima.
Znamo da je za nicanja biljke neophodno postojanje sjemena, odgovarajuće zemlje, vode, zraka, svjetlosti…, također, neophodno je da jedan prirodni faktor ili čovjek baci sjeme u zemlju i da tu zemlju navodnjava. Svi ovi nabrojani činioci u skladu s definicijom uzroka, predstavljaju uzroke nicanja biljke iz zemlje.
Ove različite uzroke, možemo s različitih aspekata, podjeliti na kategorije. Naprimjer, skup uzroka čije postojanje je neophodno za postojanje posljedice, nazivamo stvarnim ili pravim uzrocima. One uzroke čije bivanje i trajnost nisu važni za postojanje posljedice – poput poljoprivrednika za biljku – nazivamo pomoćnim uzrocima, ili zamjenjivim uzrocima, a ostale uzroke isključivim ili ograničenim uzroci.
Međutim, postoji vrsta uzroka koja se razlikuje od svega spomenutog u svezi sa nicanjem biljke. Primjer za ovo može se uočiti u vezi sa dušom i duševnim pojavama. Kada čovjek na platnu svoga uma priziva umnu sliku, ili pak donosi odluku o vršenju neke radnje, tada nastaje duševni i psihički fenomen koji se naziva umna slika i volja, čije postojanje zavisi od postojanja duše, otuda, računa se njenom posljedicom, ali ova vrsta posljedice je takva da nema nikakvu neovisnost od svoga uzroka i ne može bez njega odvojeno postojati. U isto vrijeme, djelatnost duše, u obliku umnih predstava ili volje, ograničena je uvjetima, koji izviru iz njene manjkavosti i ograničenosti i toga što je moguće postojeće biće. Usljed ovoga djelatnost nužnoga bića za Kreaciju, je uzvišenija i savršenija od djelatnosti duše za psihičke pojave, i Njemu nema sličnoga među ostalim djelatnicima, jer on bez ikakve potrebe dovodi u postojanje posljedicu, čija je sva egzistentnost ovisna o Njemu.
Karakteristike uzroka koji dariva egzistenciju
Na temelju dosada navedenog, može se uzeti u obzir nekoliko važnih odlika uzroka koji daruje egzistenciju.
- Uzrok koji dariva egzistenciju mora u savršenijem obliku imati savršenstva svih posljedica, da bi ih mogao dati svojoj posljedici srazmjerno njenom kapacitetu, za razliku od pomoćnih i materijalnih uzroka, koji samo pripremaju teren za promjenu posljedice, i nije neophodno da posjeduju savršenstvo svoje posljedice. Naprimjer, nije potrebno da zemlja ima savršenstva biljke, ili pak da otac i majka imaju savršenstva svoga djeteta. Međutim, Uzvišeni Bog koji daruje postojanje, mora istovremeno uz elementarnost i nedjeljivost, imati sva egzistencijalna savršenstva.[2]
- Uzrok koji daruje postojanje svoju posljedicu izvodi iz nepostojanja u postojanje, ili jednom riječju: stvara je. Stvaranjem posljedice ne umanjuje se ništa od Njegovog bića, nasuprot prirodnim činiocima i djelatnicima čija je uloga unošenje promjene u postojeću posljedicu i trošenje energije. Pretpostavka da se nešto odvaja od nužnog bića, iziskuje mogućnost razlaganja i promjenjivosti biti Božije, čija je neispravnost dokazana.
- Uzrok koji daruje postojanje, zbiljni je uzrok te je, otuda, Njegovo postojanje neophodno za opstojnost posljedice, za razliku od pomoćnog uzroka, u čijem slučaju posljedica nema potrebu za njegovim postojanjem da bi sama postojala.
U skladu s ovim, daleko je od istine tvrdnja koja se može čuti od određenih teologa da svijet za opstojanje nema potrebe za Bogom, kao i neke tvrdnje koje se prenose od zapadnih filozofa da je svijet prirode poput navijenog sahata, koji je jednom i zauvjek navijen, i za dalje funkcionisanje nema potrebu za Bogom.
Naprotiv, kreacija, uvijek u svim aspektima i segmentima ima potrebu za Bogom i ukoliko bi On na trenutak prestao s izlijevanjem i darivanjem egzistiranja – ništa ne bi ostalo!
Izvor – Amuzeše akaid, Muhamed Teki Misbah Jazdi
[1] Prostornost, silaženje sa Arša (Prijestolja) i viđenje Boga fizičkim očima prenosi se od nekih islamskih pravaca, a promjenljivost i usavršavanje Boga se pripisuje jednoj skupini zapadnih filozofa kao što su Hegel, Bergson, William James i Whitehead. Treba znati činjenicu da odricanje kretanja i promjenjivosti Bogu nije u značenju potvrđivanja mirovanja i nepokretnosti, već u značenju postojanosti biti Božije, a postojanost je suprotna promjenljivosti. Međutim, mirovanje predstavlja neposjedovanje svojstva pokretljivosti kod onog ko ga može imati, a time se ne opisuje ništa drugo do li ono što ima potencijal da se kreće.
[2] Treba znati da smisao iskaza: “Bog posjeduje savršenstva stvorenja,” nije to da se njihovi atributi (poput pojmova tijelo i čovjek) mogu pripisati Allahu, dž.š., je ovakvi pojmovi svjedoče o ograničenim i nedostatnim bićima, pa se takvi atributi ne mogu ni pripisati Bogu, čija egzistencija i savršenstva su apsolutna.
