Djelatna svojstva – Božija volja, mudrost, govor, istinitost govora

Djelatna svojstva – Božija volja, mudrost, govor, istinitost govora

Volja

Riječ volja pri uobičajenoj upotrebi nosi najmanje dva značenja. Jedno je voljeti a drugo je donositi odluku da se nešto učini.

Prvo značenje po opsegu primjene je delako šire i podrazumjeva da se vole vanjske stvari, kao i svoja djela i djela drugih ljudi, kao što se u kur'anskom ajetu kaže: vi volite prolazna dobra ovosvjetska, a Allah voli onaj svijet, (Enfal, 67)

 تُرِيدُونَ عَرَضَ الدُّنْيَا وَاللَّـهُ يُرِيدُ الْآخِرَةَ

Drugo značenje se koristi samo u vezi sa ličnim djelima.

Volja u prvom značenju (voljeti) bez obzira što ona kod čovjeka spada u skupinu akcidenata i duševnih kvaliteta, razum ipak, odvajanjem i odbacivanjem njenih nedostatnih aspekata, može doseći općenitiji pojam, koji se može primjeniti i na supstanicajlna bića, pa čak i na Svevišnjeg Boga, kao što i u vezi sa znanjem razum čini isto, te je stoga moguće ljubav (hubb) koristiti i za Božiju ljubav prema Njemu samom i smatrati je jednim od atributa Njegove biti. Dakle, ako se pod Božijom voljom misli na ljubav prema savršenstvu, koja se na prvom stepenu odnosi na neograničenu Božiju savršenost, a na sljedećim stepenima na savršenstva ostalih bića, jer su ona učinci Njegovog savršenstva, ta se ljubav može smatrati svojstvom biti Božije, koje je vječno, jedincato i isto kao sveta bit Božija.

Međutim, volja u značenju “donošenja odluke da se nešto učini,” bez ikakve sumnje spada u svojstvo djelovanja koje je s obzirom da je vezano za nešto stvoreno, uvjetovano odrednicom vremena, kako se da primjetiti u kur'anskim ajetima: Njegova naredba je takva da, kada nešto hoće, samo za to kaže: “Budi!” i ono bude. (Jasin, 82)

إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَن يَقُولَ لَهُ كُن فَيَكُونُ

Svakako, treba imati na umu činjenicu da opisivanje Boga djelatnim svojstvima ne znači da se u njegovoj biti dešava promjena ili da se kod Njega pojavljuje neki akcident, već podrazumjeva da se u obzir uzima veza i odnos između biti Božije i stvorenja sa jednog posebnog aspekta, pod određenim uvjetima, i da iz toga bude apstrahiran poseban odnosni pojam kao jedno od djelatnih svojstava.

U vezi sa voljom, u obzir se uzima sljedeći odnos: naime svako stvorenje stvoreno je stoga što posjeduje savršenstvo, dobro i korist; dakle postojanje svakog stvorenja u određenom vremenu i prostoru ili s određenom kakvoćom postalo je predmeg Božijeg znanje i volje i Bog ga je stvorio Svojom voljom, a ne radi se o tome  da Ga je neko na to prisilio. Uzimanje ovog odnosa u obzir razlog je apstrahiranja odnosnog pojma koji se naziva volja, koja je zbog pripadanja ograničenoj i uvjetovanoj stvari i sama ograničena i uvjetovana. Upravo ovaj odnosni pojam opisuje se brojnošću i stvorenošću, jer veza slijedi obje strane, te su stvorenost i brojnost jedne od dviju strana dovoljne da ova svojstva pređu i na odnos, tj. vezu.

Mudrost – hikmet

Uzevši u obzir objašnjenje koje smo dali u vezi sa voljom Božijom, između ostalog postalo nam je jasno da se ova volja ne prema čemu što stvara ne odnosi neproračunato ni uzaludno,  već ono na šta se prvenstveno odnosi volja Božija jeste aspekt savršenosti i dobra u stvarima. Mi vidimo da sukob materijalnih egzistenata biva razlogom nedostatnosti i štete nekima od njih posredstvom nekih drugih, ali treba znati da ljubav Božija prema savršenstvu iziskuje da pojavljivanje svih egzistenata bude takvo da će ono rezultirati sa više dobra i savršenstva za njih. Vaganjem ovakvih veza, dolazi se do pojma koristi (maslahat), jer, korist nije neka neovisna stvar, odvojena od stvorenja, koja bi imala učinka u njihovom nastajanju, a da ne govorimo o tome da bi mogla uticati na volju Božiju.

Možemo zaključiti da će se Božija djela, zbog toga što izviru iz svojstava Njegove biti, poput znanja, moći i ljubavi prema savršenstvu i dobru, uvijek ostvarivati u nekom obliku koji donosi korist, to jest ljudima će donijeti najviše savršenstva i dobra. Ovakva se volja naziva mudrom voljom, a otuda se izvodi još jedno djelatno svojstvo Svevišnjeg Allaha – Mudri, koje je poput ostalih djelatnih svojstava moguće vratiti na svojstva biti Božije.

Svakako treba imati u vidu da činjenje djela zarad koristi ne znači da je korist krajnji uzrok (causa finalis) Svevišnjem Allahu, već je jedna vrsta sporednog i popratnog cilja. Stvarni krajnji uzrok za činjenje Božijih djela je ljubav prema beskrajnom savršenstvu po biti koja se po prirodi stvari veže i za njegove tragove, to jest za savršenstvo bića. Otuda se kaže da je krajnji uzrok za Božija djela djelatni uzrok, a Svevišnji Bog nema cilja ni namjeru pridodanu Svojoj biti. Međutim, to nije u suprotnosti s činjenicom da se savršenstvo, dobro i korist bića računaju kao sporedni i popratni cilj. Upravo u ovom smislu, u Kur'anu su kao ciljevi Božijih dijela navedene pojave koje se donose na savršenstvo, dobro i korist za stvorenja, poput iskušavanja  i odabiranja najboljih djela i robova Božijih te stizanja do posebne i vječne milosti Božije, što je spomenuto kao cilj stvaranja čovjeka, a svaki cilj redom uvod je i priprema za sljedeći.^[1]

Božiji govor – kelām

Jedan od pojmova koji se dovodi u vezu sa Svevišnjim Bogom jeste govor. Od davnina se među teolozima vodi rasprava u vezi sa Božijim govorom. Kažu da je čak jedan od razloga da teologija u arapskom dobije ime ilmul-kelam upravo činjenica da su teolozi polemizirali i raspravljali o Božijem govoru. Eš'arije, govor smatraju svojstvom Božije biti, a mu'tezilije djelatnim svojstvom Božijim. Jedan od predmeta žestokog razmimoilaženja između ove dvije skupine teologa jeste upravo pitanje da li je Kur'an, koji predstavlja govor Božiji, stvoren ili nije stvoren? To je išlo do mjere da su katkad zbog ovog pitanja jedni druge optuživali na izlazak iz vjere (tekfir).

Uzevši u obzir definiciju svojstava biti i djelatnih svojstava Božijih, s lahkoćom se može shvatiti da je govor djelatno svojstvo Božije. Da bi se kao takvo apstrahiralo, mora se pretpostaviti sagovornik koji će shvatiti ono što želi Govornik tako da će se čuti glas, vidjeti tekst, u svome umu stvoriti pojam ili na neki drugi način. Ustvari, ovaj pojam se apstrahira iz veze između Boga, koji želi otkriti neku istinu, i sagovornika koji percipira tu istinu. Ako za govor pretpostavimo drugo značenje, pa ga naprimjer vratimo na moć govora, ili na znanje sadržaja govora, u ovom primjeru on se vraća na svojstva biti, kako smo to već na sličan način objasnili u vezi sa drugim djelatnim svojstvima Božijim.

Što se tiče Kur'ana u smislu ispisanih redova, riječi, umnih pojmova ili pak svjetlosne i apstraktne zbilje, tada je on jedno od stvorenja. Osim da neko Božije znanje po biti interpretira kao zbilju Kur'ana, a u tom slučaju vraća se na svojstvo biti Božije, odnosno znanje. Ipak, ovakva vrsta razumjevanja Božijeg govora i Kur'ana časnog, izlazi iz okvira uobičajene društvene konverzacije, i  zato je se treba kloniti.

Istinitost govora – sidk

Božiji govor ukoliko je u formi naredbe, zabrane, uputstva kao takav precizira praktične obaveze ljudi, te ne može biti opisivan kao istinit ili lažan. Međutim, ukoliko je u obliku izvještavanja o postojećim zbiljama ili događajima iz prošlosti i budućnosti, može se opisati istinitim, kao što Kur'an časni kaže:

وَمَنْ أَصْدَقُ مِنَ اللَّـهِ حَدِيثًا

A čije su riječi od Allahovih riječi istinitije? (Nisa, 87) i niko neće imati nikakvog opravdanja u slučaju neprihvatanja takvoga govora.

Ovo svojstvo, predstavlja temelj valjanosti drugačije vrste argumentiranja: tradicijskog (nakli) i dogmatskog (ta'abbudi), zarad dokazivanja sporednih pitanja svjetonazora te brojnih ideoloških pitanja.

Jedan od racionalnih argumenata koji se mogu iznijeti da bi se dokazalo ovo svojstvo, jeste taj da je Božiji govor jedan od vidova Božijeg gospodarenja i upravljanja Svijetom i čovjekom, koji postoji na temelju znanja i mudrosti, i zarad upućivanja stvorenja te osiguravanja sredstava ispravne spoznaje za sagovornike. Ukoliko bi postojala mogućnost da Božiji govor ne bude u skladu sa zbiljom, onda se ne bi moglo vjerovati u njega, a to bi podrazumjevalo nepostizanje željenog cilja i bilo protivno Božijoj mudrosti.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Pogledati: Hud, 7; Mulk, 2; Kehf, 7; Zarijat, 56; Hud, 108 i 119; Džasije, 23; Ali Imran, 15; Tevba, 72.