Briga i ljubav prema siročetu
Briga i ljubav prema siročetu
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
خيرُ بُيُوتِكمْ بيتٌ فيه يتيمٌ يُحْسَنُ إليهِ و شَرُّ بُيُوتِكُمْ بيتٌ يُساءُ إليهِ
“Najbolja od svih vaših kuća je ona u kojoj se prema siročetu postupa dobro, a najgora od vaših kuća je ona u kojoj se prema siročetu postupa loše.”[1]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
مَن عالَ يتيماً حتّى يَسْتغني أوجب الله له بذلكَ الجنَّةَ
“Ko bude brinuo o siročetu dok ono ne stasa, Allah je sebi propisao obaveznim da ga nagradi Džennetom.”[2]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
مَن كَفَلَ يتيماً مِن المسْلمين فأدْخَله إلى طَعامِهِ و شَرابِهِ أدخله اللهُ الجَنَّةَ البتة إلاّ أن يعْملَ ذنْباً لا يُغْفَرُ
“Ko preuzme brigu o siročetu muslimana, dadne mu hranu i piće, Allah će ga sigurno uvesti u Džennet, osim ako iza toga počini neki neoprostivi grijeh.”[3]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
مَن مَسَحَ رأسَ يتيمٍ كانتْ له بِكلِّ شَعْرةٍ مرَّتْ عليها يَدُهُ حسناتٌ
“Ko pomiluje siroče po glavi, za svaku dlaku po kojoj mu pređe ruka pisat će mu se dobra djela.”[4]
مَنْ أقْعَدَ اليتيمَ على خُوانِهِ و يمسحَ رأسه يلينُ قلْبُهُ
“Onaj ko posadi siroče za svoju sofru i pomiluje ga po glavi, srce će mu postati nježno i prefinjeno.[5]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., :
مَن أنكر مِنْكمْ قَساوةَ قلْبِهِ فلْيُدْنِ يتيماً فَيُلاطِفُهُ و ليَمْسحْ رأسهُ يَلينُ قلْبُهُ بِإذْن اللهِ، فإنَّ لليتيمِ حقّاً
“Ko je od vas nezadovoljan osornošću svoga srca, neka s nježnošću i blagošću pripazi siroče i pomiluje ga po glavi, raznježit će mu se srce, sa Allahovom dozvolom, jer siroče ima pravo na to.”[6]
Prenosi Habib ibn Ebi Sabit: “Donijeli su nešto meda u državnu riznicu (bejtu-l-mal). Imam Ali, a.s., je naredio da dovedu siročad. Kada je raspodijelio med, lično je siročićima stavljao med u usta. Upitaše ga: ‘O Vladaru pravovjernih, čemu to?’ On reče: ‘Zaista je Imam otac siročadi i zaista je ovo hranjenje nadomjestak za ljubav i nježnost njihovih izgubljenih očeva.’”[7]
(Alijeva, a.s., briga o siročadima – Mahmud Farščijan)
Imam Ali, a.s., je rekao:
أَدِّبِ اليَتيمَ مِمَّا تُؤَدِّبُ مِنْهُ وَلدَكَ و اضرِبْهُ مِمَّا تضرِبُ مِنْه ولدكَ
“Odgajajte siročad isto kao što odgajate svoju djecu, a i istucite ih kako tučete svoju djecu.”[8]
Ovim hoće reći: Ako drškom pera ili olovke udariš svoje dijete po ruci, onda time udaraj i siroče, a ne kaišom ili štapom.
Ovo je Imam Ali, a.s., izrekao kao oporuku svojoj djeci:
“Bojte se Allaha, bojte se Allaha zbog siročadi, nemojte dozvoliti da budu gladni i pazite da ne budu ponižavani u vašem prisustvu!”[9]
Imam Rida, a.s.,:
و إنْ كان المُعَزَّى يتيماً فامْسَحْ يديك على رأسهِ
“Ukoliko siroče pogodi životna nevolja, pomilujte ga po glavi.”[10]
Kada je kao šehid pao Džafer ibn Ebi Talib, vijest o tome je došla do Poslanika u Medinu. Poslanik se odmah uputio Džaferovoj kući. Rekao je njegovoj ženi, Esmi bint Umejs: “Dovedi mi Džaferovu djecu!” Potom ih je zagrlio i mirisao.
Kazuje Abdullah ibn Džafer: “Dobro se sjećam dana kada je Poslanik, s.a.v.a., došao i obavijestio moju majku o smrti moga oca, i kad je mene i moga brata milovao po glavi.”[11]
Iz svih navedenih hadisa shvata se da siročad, poput sve ostale djece, imaju potrebu za valjanim odgojem, kao i zadovoljenjem svih drugih ljudskih duševnih i emotivnih potreba. U islamskoj državi siročad se, u porodicama, odgajaju rame uz rame sa ostalom djecom. Na taj način oni dobijaju jednak udio u hrani, odjeći, ljubavi i odgoju. O njima se vodi briga tako da ne bi osjetili nikakvu razliku između sebe i druge djece. Jasno je da je ovakav odgoj lišen bilo kakvih skretanja i zastranjenja. Ovakvo dijete nije u položaju da se osjeća poniženo i manje vrijedno. Ono raste i razvija se prirodno, i svi njegovi unutarnji nagoni i sklonosti upotpunjavaju se na ispravan način. Naravno da ovako svet i težak čin odgoja nije moguć bez postojanja snage vjere i vjerske prefinjenosti. Samo muškarci i žene čiste duše – čija vjera je duboko usađena u srca i koji su vrline i uvjerenja stekli iz Božije knjige – mogu u potpunoj sigurnosti krenuti u ovako složen zadatak sticanja Božijeg zadovoljstva, tj. odgoj siročadi, i samo oni mogu primiti u svoj zagrljaj djecu bez skrbi kao vlastitu djecu.
Časna vjera islam dala je svojim sljedbenicima ovu svetu poduku. Iako je prošlo već 14 stoljeća od njenog početka, još uvijek je, širom islamskog svijeta, mnogo žena i muškaraca koji uzdignute glave, s punim zadovoljstvom i srčanošću, ispunjavaju ovu svetu dužnost. Pritom se ni najmanje ne ustručavaju djelovati kako bi uklonili bol i opasnost od siročadi.
Kad prerana smrt ukloni djetetov prirodni oslonac, pažnja drugih osoba pruža zaštitu siročetu i rješava njegove potrebe. Ali, s kako samo velikom riznicom ljubavi i dobročinstva ovakva pomoć treba biti začinjena! Jedna ovakva riznica može se naći samo u nutrinama rijetkih, istaknutih i odabranih.[12]
Kada islamski prvaci siročad, radi valjanog odgoja, upućuju porodicama i savjetuju da se muslimani prema siročadi odnose kao prema svojoj djeci, čime će ta djeca zadobiti i upotpuniti sve ono što dobijaju i ostala djeca: emocije, ljubav, odgoj – da li je moguće da časni Poslanik, s.a.v.a., bude zadovoljan da majke svoju djecu ostave, te da iz razloga koji su samo njima poznati svoju djecu liše valjanog odgoja, čime će ta djeca trajno biti uskraćena za velike blagodati koje bi mogla steći da su odgajana u porodičnom okrilju.
Toplina i prijatno ozračje jedne porodice sami po sebi utiču da se prijatna osjećanja usade u dječiju bit i da tamo procvjetaju. Miješanjem tih emocija dijete će se u prvim godinama života naviknuti na poštenje, ispravnost i odvažnost. Porodica je zapravo tlo na kojem se suhoparne zapovijedi o odgovornosti i savjesnosti u vidu živih i razumljivih primjera očituju pred očima djeteta.
Porodica u kojoj su zastupljene odanost, požrtvovanost, poštenje, odvažnost u govoru i djelovanju, povjerljivost, hrabrost u radu, nesebičnost, skromnost i skrušenost stavlja djeci na raspolaganje najvrjednije primjere. Svi ovi činioci, u okrilju životne svakodnevnice, pojavljuju se pred osjetljivim dječijim očima, i dok ih dijete spontano uči, polahko se navikava na ovakvo djelovanje.[13]
[1] Mustedrek, sv. 1., str. 148.
[2] Tuhafu-l-‘ukul, str. 198.
[3] Mustedrek, sv. 1., str. 148.
[4] Mustedrek, sv. 2., str. 616.
[5] Sefinetu-l-bihar (jetim), str. 731.
[6] Vesail, sv. 1., str. 157.
[7] Biharu-l-envar, sv. 9., str. 536.
[8] Vesail, sv. 5., str. 125.
[9] Nehdžu-l-belaga, str. 470.
[10] Mustedrek, sv. 1., str. 147.
[11] Biharu-l-envar, sv. 18., str. 212.
[12] Ma ve farzandane ma, str. 3.
[13] Ma ve farzandane ma, str. 4.
