Časna glava Imama Husejna

Časna glava Imama Husejna

Ranije smo spomenuli da je nakon završetka sukoba na Kerbeli Omer ibn Sa'd pokupio svoje mrtve vojnike, obavio dženazu i ukopao ih, a tijelo imama Husejna i poginulih s njim ostavio krvave na zemlji na pustinjskoj vrelini.

Šimr je u svom izvještaju Jezidu, halifi muslimana, to spomenuo i hvalio se time. Po odlasku Ibn Zijadove vojske, trinaestog muharrema, ljudi iz plemena Beni Esed, koji su živjeli u selu Gadirije[1] u blizini Kerbele, okupili su se da ukopaju tijela šehida.[2]

U početku su imali problem oko prepoznavanja jer ta tijela nisu imala glave i toliko su bila satrana pod kopitama konja da su bili ostali samo komadići kosti i mesa, a i odjeća im je bila skinuta i oteta, ali kad je imam Ali ibn Husejn došao, prepoznali su jedno po jedno tijelo što im je olakšalo ukop.[3] Za većinu tijela oni su zatekli već spremne kaburove pored kojih su bile bijele ptice.[4]

Sakupivši tijela, obavili su dženazu-namaz i ukopali ih na mjesto koje je sada poznato kao njihovi mezari.[5] Mezar imama Husejna i ostalih šehida na Kerbeli od tih prvih dana su postali mjesta obilaženja i žudnja mnogih srca.

Džabir ibn Abdullah el-Ensari,[6] Poslanikov plemeniti ashab, bio je jedan od prvih koji je nakon saznanja o pogibiji imama Husejna krenuo iz Medine prema Kerbeli. Džabir je tada bio slijep.[7] Prevalivši sav taj put došao je na Kerbelu.[8] ‘Atija el-‘Aufi je pričao:

“Kada smo stigli na Kerbelu, Džabir je otišao do obale Eufrata i uzeo gusul za zijaret, obukao čistu odjeću, namirisao se i smireno krenuo prema mezaru. Na svakom koraku je učio neki zikr sve dok nije došao do blizine mezara, a onda je od mene zatražio da mu ruku stavim na Husejnov mezar. Ja sam to i učinio i on se bacio na mezar i onesvijestio se. Polio sam ga vodom po licu i kada je došao sebi, tri puta je bolno uzviknuo: ‘O, Husejne!’ Zatim je pitao: ‘Zar može miljenik da se ne odazove svom miljeniku?’ pa sam odgovorio: ‘Kako ćeš odgovoriti kada su ti vene na vratu presječene i glava ti otkinuta s tijela? Svjedočim da si ti potomak posljednjeg Poslanika i sin poglavara vjernika, sin saveznika s bogobojaznošću, potomak Upute, peta osoba pod ogrtačem, sin odabranih, dijete Fatime – prvakinje svih žena… Neka je Božija milost na tebe i neka je On zadovoljan tobom. Svjedočim da si išao istim putem kojim je išao tvoj brat, Jahja sin Zekerija.’ Zatim je licem pogledao uokolo i nazvao selam ostalim šehidima: ‘Neka je Božija milost na vas. O, duše, koje ste zauzele mjesto pored Husejna i pronašle smiraj uz njega, svjedočim da ste uspostavili namaz, davali zekat, pozivali u dobro, odvraćali od lošeg, borili se protiv otpadnika, robovali Allahu sve dok niste preselili s ovog svijeta!’”[9]

Ranije smo spomenuli da je imam Husejn na putu prema Kufi pozvao čovjeka pod imenom Ubejdullah ibn Hurr el-Džu'fi[10] da mu se pridruži, a on se izvinio. Ubejdullah, koji je bio jedan od istaknutih Kufijskih ličnosti,[11] tri dana nakon pokolja na Kerbeli vratio se u Kufu.[12] Ibn Zijad je poslao nekoga po njega. Kada je došao, pitao ga je za razlog njegovog odsustva na Kerbeli. On se opravdavao da je bio bolestan, ali u prisustvu ostalih Kufljanskih velikana izbio je oštar verbalni sukob između njega i Ibn Zijada. Zbog prisustva drugih Ibn Zijad nije mogao narediti da ga ubiju. Kada je Ubejdullah izašao, okupio je svoje prijatelje i krenuo je da napusti Kufu. Ibn Zijad je poslao jednu grupu da ga dovedu u palaču i susreli su se na izlazu iz Kufe. On je oštrim riječima upućenim Ibn Zijadu odbio da ide s njima[13] i sa svojim prijateljima uputio se prema Kerbeli. Došli su do mezara imama Husejna i njegovih prijatelja, činili su istigfar i izrazili kajanje što mu nisu pomogli.[14]

Grupa istaknutih ličnosti Kufe, kao što su Sulejman ibn Sured el-Huza'i,[15] Musejjeb ibn Nedžebe i drugi, koji su bili pisali pisma imamu Husejnu, pozvali ga u Kufu i s dolaskom Muslima obećali mu podršku, ali mu na kraju nisu pritekli u pomoć, nakon tragedije na Kerbeli jako su se pokajali i odlučili su da isprave svoj propust.[16] Oni su mislili da nemaju drugog puta za istinsko pokajanje do da proliju svoju krv traženjem osvete nad učesnicima zločina na Kerbeli. Ovaj pokret s četiri hiljade boraca nazvan je Tavvabin (pokajnici), a Sulejman je izabran kao vođa Tavvabina.[17] Sulejman je prvo vodio svoje suborce na Kerbelu. Kada se ukazao mezar imama Husejna, podigla su se jecanja i plač, bacili su se s konja[18] na zemlju, plačući izrazili svoje pokajanje i uzvikivali: Ja li-sarati-l-Husejn![19] “Tako mi Boga, navala na Husejnovom mezaru tog dana je bila veća od navale na Hadžeru-l-esved.”[20]

Abdullah ibn Šerik je rekao: “Vidio sam Bišra ibn Galiba kako se od kajanja i boli zbog toga što nije pomogao Husejnu valja na njegovom mezaru.”[21]

Zbog Tavabbina je nad mezarom brzo napravljeno kube i oko mezarja sagrađene kuće pa je to postalo naseljeno mjesto.[22] Ljudi iz blizine i daljine su dolazili radi zijareta. Dolazak na Kerbelu i posjećivanje mezarja imama Husejna nije bilo samo znak odanosti prema Poslanikovoj porodici i znak zahvale za požrtvovanost imama Husejna koji je svojom krvlju spriječio u islamskom ummetu krivo shvatanje vjere i kretanje stranputicom već su mezarje imama Husejna počeli posjećivati kao mjesto očitovanja Božije milosti i pažnje i boravište jednog od najdražih Božijih odabranika, kao mjesto za traženje potreba od Allaha i uklanjanje nedaća i bolesti.

Ebu Bekr es-Sejrefi[23] je rekao da je čuo Džafera el-Huldija kako govori:

“Jako sam patio od bolesti svraba pa sam posuo zemlju s Husejnovog mezara po tijelu i legao da spavam. Kada sam se probudio, nisam na tijelu našao ni traga bolesti.”[24]

Mezar imama Husejna je bio i mjesto nadahnuća za mnoge društvene pokrete za pravdu. Zbog toga je stalno bio meta srdžbe i osvete tlačitelja i od tada je kroz historiju više puta napadan, porušen i čak se pokušalo da se i trag tog mezara ukloni. Nepravedni vladari su više puta rušili taj časni mezar i sva okolna naseljena mjesta da bi na tom prostoru sijali usjeve, ali čim bi se ukazalo malo olakšanje, mezar se ponovo gradio i postao mjesto obilaženja vjernika. Jedanput, da bi ukonili svaki trag tom svetom mjestu, usmjerili su Eufrat na mezar. Ibn Kesir je napisao da Ibn Hišam el-Kelbi prenosi:

“Kada su usmjerili vodu na Husejnov mezar da ne ostane nikakav trag od njega, nakon četrdeset dana voda je sama presušila. Neki beduin iz plemena Beni Esed je došao, uzimao šakom zemlje i mirisao je sve dok nije stigao do Husejnovog mezara. Tada je bolno zaplakao i rekao: ‘Neka su mi otac i majka žrtva za tebe, koliko li si bio mirisan i koliko li tvoj mezar miriše?’ te izrecitovao ovaj stih:

Htjedoše prijateljima trag mezara izbrisati,

ne znajući da miris trag će im pokazati.”[25]

Kao što smo vidjeli, časna glava imama Husejna odsječena je s tijela, nataknuta na koplje i odnesena u Kufu, Šam i Medinu. Ibn Hadžer u knjizi Es-Seva'iku-l-muhrike kaže: “Sibt ibn Dževzi tvrdi da Jezid slanjem Husejnove glave u Medinu, koja se vre-menom u popunosti promijenila, nije imao nikakav drugi cilj osim uvrede i omalovažavanja. Kako se glava haridžija i buntovnika inače stavljala u ćefine, obavljao se namaz za njih i ukopavali su se, da nije u srcu Jezida bilo mržnje iz doba džahilijeta i osjećaja osvetoljubivosti zbog poraza na Bedru, on bi poštovao tu glavu, i kada je stigla u Šam, on bi je stavio u ćefine, ukopao bi je i lijepo bi se odnosio prema Poslanikovoj porodici…”[26] Predaje su različite o tome šta su radili s glavom imama Husejna nakon slanja u Medinu. Po nekim predajama ukopana je u Medini pored mezara njegove majke,[27] po drugim vraćena u Šam i ukopana unutar zida palače,[28] treće prenose da je ostala neukopana u Jezidovom skladištu oružja i nakon njegove smrti ukopana u Babu-l-feradisu u Damasku[29], po četvrtoj je ostala neukopana u skladištu oružja do vladavine Sulejmana[30] ibn Abdulmelika ibn Mervana i on ju je ukopao,[31] a neke predaje tvrde da je ostala neukopana do vladavine Velida[32] ibn Jezida[33] i da su je Abasidi[34], došavši na vlast, izvadili i odnijeli sa sobom[35] i kao da postoji u Mervu[36] mali mezar pod imenom Ra'sul Husejn.[37] Neki su rekli da su Fatimidi iskopali glavu iz Damaska, odnijeli je u Kairo i u mjestu koje je danas poznato po džamiji Ra'sul Husejn, ukopali.[38] Međutim, nijedna od ovih tvrdnji nije ispravna, jer su svi historičari zabilježili da je Jezid, nakon što je Ehli bejt rasvijetlio istinu ljudima i bio ustrajan u Šamu, bio primoran da promijeni svoje ponašanje te naizgled i radi čuvanja javnog mnijenja, počeo lijepo postupati prema Poslanikovoj porodici i pokušao ih pridobiti. Jasno je da je u to vrijeme najvažnija i najveća želja porodice imama Husejna, kao i svake druge porodice, bila da dobiju glavu njihovog najmilijeg i s poštovanjem je ukopaju. Zato je u mnogim predajama preneseno da je imam Ali ibn Husejn tražio od Jezida glavu svog oca i glavu svih ostalih šehida i u povratku prema Medini na Kerbeli ih ukopao s tijelima.[39] Sibt ibn Dževzi je nakon iznošenja nekoliko vjerovatnoća zaključio: “U svakom slučaju, njegova glava, gdje god da se nalazi, ima mjesta u srcima i savjestima i zauzela je mjesto za sebe u dubinama i sjećanjima. Neki od naših šejhova[40] ovako su ispjevali:

Husejnovu glavu u zemlji ne tražite,

ni na istok ni na zapad, toga se okanite,

u srcu mi njegov mezar, meni se okrenite.”[41]