Čovjekova dova za sebe
Čovjekova dova za sebe
To je posljednja stanica dove, a ne prva. Zanimljivo je da islam od čovjeka traži da sebe postavi prema dunjalučkom životu i poslovima u duhu odricanja, kao i da drugima daje prednost nad sobom, ali ga, isto tako, podstiče i na to da čak i u svojim obraćanjima Allahu u dovi sebe postavi na drugo mjesto i da dadne prednost drugima.
Međutim, čovjek ne bi trebao sebe u potpunosti zaboraviti u dovi. Pa šta je onda to što bismo trebali tražiti od Allaha? I kako to upućivati u dovi?
- Uopćeno traženje u dovi
U dovi treba tražiti od Allaha sve što nam je potrebno, i sve što nas se tiče od Ovog i od Onog svijeta. Također, treba tražiti od Njega i da nas sačuva svega lošeg i svakog zla u našoj vjeri i ovosvjetskom životu. Jer, svi ključevi i sredstva za postizanje dobra u Božijim su rukama. Ništa se ne može oduprijeti Njegovoj volji, niti Ga bilo šta može onemogućiti. On ne škrtari prema Svojim robovima bilo čime od dobra i milosti. Pa, ukoliko Allah ne škrtari s darivanjem i odazivom, sramota je i ružno da čovjek škrtari sa svojim traženjem i dovom. U hadisu kudsi prenosi se: “Kad biste se vi, prvi i posljednji, živi i mrtvi, sakupili, i kad bi svaki od vas tražio ono dokle dosežu njegove želje, pa mu Ja to dao, to ne bi ništa umanjilo od Mog imetka!”[1]
Allah je Svom Poslaniku, s.a.v.a., kao hadis kudsi saopćio i ovo: “Kad bi stanovnici sedam nebesa i zemalja tražili od Mene svi zajedno, te kad bih im Ja svima to dao, to ne bi umanjilo od Mog imetka nimalo. A kako i da se umanji imetak kojim Ja upravljam?!”[2]
U jednoj dovi se kaže sljedeće: “I uvedi me u svako dobro u koje si uveo Muhammeda i čeljad Muhammedovu, i izvedi me iz svakog zla iz kojeg si izveo Muhammeda i čeljad Muhammedovu!”
U jednoj drugoj dovi kaže se: “I zaštiti me od onog što me brine na Ovom i na Budućem svijetu!”, a u ovoj dovi također i: “Allahu, ne ostavljaj mi grijeha, a da mi ga ne oprostiš, ni brige, a da je ne ukloniš, ni bolesti, a da je ne izliječiš, ni sramote, a da je ne pokriješ, ni opskrbe, a da je ne pružiš, ni straha, a da ga sigurnošću ne zamijeniš, ni zla, a da ga ne odvratiš, ni potrebe u kojoj je Tvoje zadovoljstvo, a za mene dobro, a da je ne ispuniš, o Najmilostiviji od svih milostivih!”
- Velike stvari ne bi nas trebale sprečavati od traženja malih
Možda je sramota kad jedni od drugih tražimo male i beznačajne stvari, ali kad je lice čovjeka usmjereno Allahu u traženju i potrazi, stvar se razlikuje, i zahtjev nije za pokuditi koliko god bio mal i neznatan.
Ovakvo šta dešava se iz jednostavnog razloga što je čovjek pred Allahom otkriven u svakoj svojoj potrebi, slabosti i nedostatku, sa svim svojim sramotama i nedostacima. Njemu – neka je Uzvišen! – nije nepoznato bilo šta od naših potreba i nedostataka, pa da postoji razlog da se stidimo iznijeti pred Njega slabosti, nemoć i potrebe koje se stidimo iznijeti pred drugima.
Zato velike i značajne potrebe kod Allaha ne bi trebale zastrijeti one male i neznatne. Allah Uzvišeni voli kad se Njegov rob povezuje s Njim u svim potrebama i stvarima, bile one male, bile velike, kako bi veza čovjeka s Gospodarom bila stalna. A ova veza neće biti stalna niti će potrajati osim ako čovjek osjeti svoju potrebu za Allahom u svim stvarima i svim potrebama, kako malim, tako i velikim, makar se radilo i o puknutoj vezici na njegovoj obući.
Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Molite Allaha Uzvišenog za sve što vam naumpadne od potreba, pa čak i za vezice na obući, jer ako On to ne učini lahkom stvari, ona se neće moći ni ostvariti!” Od njega, s.a.v.a., prenosi se i ovo: “Molite Allaha za sve svoje potrebe, čak i za vezice za obuću ako se prekinu!”[3]
- Od Allaha molimo vrijedne i velike blagodati
Kao što od Allaha tražimo sve, isto tako tražimo i vrijedne te velike blagodati, odnosno ne trebamo misliti da je nešto veliko za Boga, ma koliko se to nama ljudskim mjerilima činilo, naravno ukoliko je to što tražimo u granicama mogućeg. Jer, kod Boga ništa nije veliko, niti bilo šta Allaha može učiniti nemoćnim, niti išta iz Njegovih riznica može umanjiti, ma koliko njegovo davanje bilo veliko i značajno.
Na način na koji se ne bismo trebali stidjeti od Allaha tražiti male stvari, kao što je hrana za životinje, ili vezica od obuće, ili so za tijesto, isto tako ne trebamo misliti da je nešto za Allaha veliko i krupno, kolika god bila veličina te stvari.
Bilježi se od Rebia ibn Kaba da je rekao: “Rekao mi je jednog dana Božiji poslanik, s.a.v.a.: ‘O Rebia, služio si me sedam godina, zar nećeš od mene nešto zatražiti?’ Rekoh: ‘O Božiji poslaniče, daj mi vremena da malo razmislim!’, pa kad je osvanuo novi dan i kad sam ušao kod njega, on mi reče: ‘O Rebia, da čujem tvoju potrebu!’ Rekoh: ‘Da Allaha zamoliš da me uvede s tobom u Džennet!’ On me upita: ‘Ko te je tome podučio?’ Rekoh: ‘Božiji poslaniče, nije me niko podučio, već sam ja u sebi razmišljao, i rekao sebi: Ako od njega zatražiš imetak, on će se potrošiti, ako zatražiš dug život i mnogo djece, kraj će im opet biti smrt!’ Poslanik s.a.v.a., jedno je vrijeme šutio, oborene glave, a zatim je rekao: ‘Učinit ću to, a ti u tome pomozi mnoštvom sedždi!’ Potom sam ga čuo kako govori: ‘Poslije mene bit će smutnja, a kad se to dogodi, čvrsto se držite Alija ibn Ebi Taliba!’”[4]
Ima još ovakvih lijepih i poučnih primjera iz Poslanikovog života koje možete pročitati ovdje.
- Dova da nas Allah prepusti Svom vođenju
Od dova koje se mogu upućivati jeste i dova da nas Allah Svojim vođenjem oslobodi vlastitog vođenja, i da na Sebe preuzme naš slučaj Svojom mudrošću i milošću, te da ništa od naših poslova ne prepusti nama samima, kako to dolazi u Arefatskoj dovi Imama Husejna, a.s.: “Učini me Tvojim vođenjem neovisnim o vlastitom vođenju, i Tvojim izborom neovisnim o vlastitom izboru!”
U Šaputanjima mjeseca šabana kaže se: “I preuzmi moje poslove onako kako Tebi dolikuje!” A bilježi se i da je rečeno:
“Dovoljno mi je od molbe i to što On zna za moje stanje!”[5]
Bilježi se da je, kad je Nemrud naredio da se Ibrahim baci u vatru, došao Džibril, a.s., i upitao je Ibrahima: “Imaš li ikakvu potrebu?”, na šta mu je Ibrahim rekao: “Za tobom nemam! Dovoljan mi je Allah i Divan li je On oslonac!” Potom mu je došao Mikail i rekao mu: “Ako želiš da ugasim vatru, ugasit ću je, jer meni su povjerene riznice kiša i voda?” “Ne želim”, rekao je Ibrahim, a onda mu je došao melek kojem je povjeren vjetar i rekao mu: “Ako želiš, otpuhat ću vatru?” “Ne želim!”, rekao je i njemu. Džibril je tad rekao: “Onda se Allahu obrati!”, na šta mu je Ibrahim kazao:
“Dovoljno mi je od molbe to što On zna za moje stanje!”[6]
Ovdje se ne misli na napuštanje dove, već na prepuštanje stvari Allahu, i to na način da On odredi šta On zna da je najbolje za čovjeka.
To je stanje prepuštenosti Allahu u svemu, i povjerenje u Božiju odredbu, određenje i mudrost u svemu, kako u blagostanju, tako i u nevolji.
Od Imama Husejna prenosi se da je u dovi na Arefatu molio i ovo: “Bože moj, uistinu različitost Tvojih odredbi i brzina odvijanja Tvog određenja ne dopuštaju Tvojim robovima koji Te spoznaše da se smire uz darove, i da izgube nadu u Tebe u nevoljama!”
Ova dova zaista nosi jedno jako precizno značenje, a kakvim obiluju dove koje se prenose od Ehli-bejta.
Imam, a.s., kaže: “Tvoji robovi koji su Te spoznali ne nalaze spokoj u darovima, ma koliko oni bili veliki, niti gube nadu u Tebe, ma koliko nevolja bila bolna i teška. Jer, oni su spoznali brzinu mijene Tvog suda i odredbe prema Tvojim robovima te različitost Tvog upravljanja od stanja do stanja. Ovi robovi ne smiruju se na darovima i opskrbi, niti gube nadu u Tvoju milost u nevolji, već oslanjajući se na Tvoju milost i na Tvoju dobrotu, nikad ne gube nadu!”
Ovo značenje Imam Husejn zapravo crpi iz samog Kur'ana:
Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste radovali onom što vam On dade![7]
Vođa pravovjernih, a.s., običavao je reći: “Sve odricanje od Ovog svijeta nalazi se između dviju riječi iz Allahove knjige:
Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste radovali onom što vam On dade!”
Pa kad Allah opskrbi čovjeka pouzdanjem u Njegovu odredbu i određenje, i kad ga opskrbi prepuštanjem Allahu (…) tad čovjek ima povjerenja u Božije određenje i odredbu i u radosti i u žalosti, te se ne pouzdava u darove niti gubi nadu u nevolji.
U tekstovima dova mnogo puta navodi se potvrda ovog značenja. Tako se u zijaretu poznatom kao “Zijaret Allahovog povjerenika” kaže: “Allahu, učini moju dušu smirenom na Tvojoj odredbi, zadovoljnom na Tvom određenju, zaljubljenom u spominjanje i dozivanje Tebe, strpljivom u nevolji kad se spusti, zahvalnom na blagodatima Tvojim kojima obasipaš!”
Imam Zejnul-Abidin Ali ibn Husejn, a.s., u dovi je govorio: “I nadahni nas prepuštanju onom što si nam dao od Tvog htijenja, kako ne bismo voljeli odgađanje onog što si Ti požurio, niti obustavu onog što si odgodio, i kako ne bismo mrzili ono što Ti voliš, niti izabirali ono što Ti ne voliš!”[8]
Na drugom mjestu iste dove, on kaže: “I moju dušu učini prijaznom prema Tvom određenju, i moja prsa učini dovoljno prostranim da prime Tvoju odredbu. I podari mi pouzdanje da njime potvrdim da Tvoje određenje donosi samo dobro!”
U sabahskoj dovi Vođe pravovjernih, a.s., stoji: “Bože moj, ovo su uzde moje duše, svezao sam ih za povodac Tvoje volje!”[9]
- Traženje Allahove naklonosti od Allaha
Među najsuptilnije dove spadaju one u kojima čovjek od Allaha traži ne Dunjaluk niti Ahiret, već Njegovo lice plemenito, zadovoljstvo i susret, i blizinu i stizanje Njemu, Njegovu ljubav i Njegovo društvo, kao i čežnju za Njim. U prenesenoj dovi Fatima Zehra, a.s., tražila je od Allaha da je opskrbi, i to prije nego što je Melek smrti po Božijoj volji preuzme, radosnom viješću od Sebe, a ne od nekog drugog, a kojom bi se srce obradovalo i duša razveselila, pa je govorila: “Kao radosnu vijest od Tebe, ni od kog drugog, kojom će se moje srce obradovati, i kojom će se moja duša razveseliti, a oči od sreće zasjati, i lice razvedriti (…) i kojom će se moje srce smiriti, i kojom će se moji ostali dijelovi tijela obradovati!”[10]
U Arefatskoj dovi Imam Husejn, a.s., kaže: “Od Tebe molim stizanje do Tebe!”, a Vođa pravovjernih, a.s., u sabahskoj dovi kaže: “Ti si vrhunac mog traženja i mojih želja!”
U Šaputanjima onih koji vole, koja su dio petnaest munadžata (šaputanja) Imama Zejnul-Abidina, a.s., kaže se: “Bože moj, ko je taj koji je okusio slast Tvoje ljubavi, pa onda našao zamjenu za nju, ko je taj koji je smiraj našao u Tvojoj blizini, pa onda namjesto Tebe tražio zamjenu?!”
U Šaputanjima onih koji žele, koja su također dio petnaest poznatih munadžata Imama Zejnul-Abidina, a.s., kaže se: “Bože moj, povedi nas na staze koje vode do Tebe, i uputi nas najbližim putevima dolaska pred Tebe!”
U Arefatskoj dovi Imama Husejna, a.s., stoji: “I potraži me milošću Svojom, kako bih do Tebe stigao!”
U Kumejlovoj dovi od Vođe pravovjernih, a.s., navodi se: “I kod Tebe zagovor tražim Tobom, podari mi ozbiljnost u strahopoštovanju prema Tebi, i ustaljenost u neprekidnom služenju Tebi (…) kako bih se Tebi približio blizinom onih iskrenih, i kako bih se s vjernicima u Tvom okrilju okupio!”
U Šaputanjima zaljubljenih Imama Zejnul-Abidina, a.s., stoji: “Bože moj, učini nas od onih čija si srca potčinio Svojoj volji, i od onih koje si izabrao za gledanje Tebe, onih čija si lica samo za Sebe ostavio, i čija si srca ispraznio samo za ljubav prema Tebi. I od onih u kojima si želju stvorio za onim što je kod Tebe, i od onih kojima si prekinuo svaku vezu s onim što presijeca vezu s Tobom!”
[1] Biharu-l-envar, 93/293.
[2] Biharu-l-envar, 93/303.
[3] Mekarimu-l-ahlak, 312; Biharu-l-envar, 93/295.
[4] Biharu-l-envar, 93/327.
[5] Biharu-l-envar, 71/155.
[6] Biharu-l-envar, sv. 71, str. 155.
[7] El-Hadid, 23.
[8] Sahifa Sedždžadijja, dova 33.
[9] Sabahska dova.
[10] Felahu-s-sail.
