Dova u dubini noći

Dova u dubini noći

Noćna osama ima veliki uticaj na predano obraćanje duše Allahu, kao i na primanje Božije milosti. Ono predano obraćanje Allahu koje čovjek nalazi u sebi u kasnim noćnim satima, kao i onu snagu za primanje Božije milosti, rijetko će naći u drugim vremenima.

Uzvišeni Allah pohranio je u ovim kasnim satima noći blagoslove i milosti koje nije pohranio u drugim satima noći i dana.

Za onog koji razmišlja o islamskim tekstovima nema mjesta sumnji u to da doba dana nisu jednaka.

Postoji vrijeme kad se vrata milosti za čovjeka otvaraju više nego u drugim vremenima. A postoji vrijeme kad se više priziva Božija milost nego u drugim vremenima. A najbolje od ovih vremena i najvećeg udjela u Božijoj milosti ima druga polovina noći.

Uzvišeni Allah kaže:

O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela – polovinu njezinu ili malo manje od nje ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo, Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću zaista jače djeluje i izgovara se jasnije![1]

Mufaddal ibn Amr od Ebu Abdullaha, a.s., bilježi da je rekao: “Između onog što je Allah u šaputanjima s Musaom rekao jeste i ovo: ‘O sine Imranov, slagao je onaj koji kaže da Mene voli, a kad ga natkrije noć, zaspi i zaboravi na Me. Zar svaki zaljubljenik ne čezne za osamljivanjem s ljubljenim? Evo Ja, sine Imranov, gledam Svoje miljenike kad ih noć obavije, i njihove poglede okrećem u srca njihova, i Svoju kaznu im predstavljam pred očima njihovim, tako da Mi se obraćaju iz stanja osvjedočenosti i razgovaraju sa Mnom u prisutnosti! O sine Imranov, podari Mi od srca svog poniznost, i od tijela svog pokornost, i od oka svog suze, i dozivaj Me u noćnim tminama, jer tad ćeš Me, zasigurno, naći da sam blizu i da se odazivam!’”[2]

U ovom tekstu valjalo bi razmisliti o više stvari, ali mi se na ovom dijelu teksta nećemo dugo zadržati. Noć natkriljuje Božije prijatelje i zastire ih od napora života i od njihovih briga. Noć kao da čovjeka snažno čupa iz središta dunjalučkih briga, koje ga sprečavaju da se okrene i posveti samo Allahu. Ona ga zastire i natkriljuje i to je prava prilika za osamu u noći, pri čemu čovjeku ostaje samo Božije lice izvan svih poslova i briga, te on hvata priliku potpunog predavanja Allahu u ovoj osami.

A laže onaj koji tvrdi da Allaha voli, a kad ga noć zastre, zaspi i zaboravi na šaputanje s Onim Koga voli i na stajanje pred Njim i skrušenost u Njegovom prisustvu. Zar svaki zaljubljenik ne čezne za osamljivanjem sa svojim voljenim?

Poslovi i zanimanja tokom dana su mnogobrojni, naša čula su rasijana, ali kad nas natkrili noć i kad se otmemo od životne gužve prisutne tokom dana, naša čula, koja su tokom dana rasijana, ponovo se skupe, te se premjeste iz naše vanjštine u našu nutrinu, i tako se smjeste iz gužve dnevnog života u samu nutrinu srca, koje je izvor znanja i svjetla u životu čovjeka. Rasijani pogledi se skupe i prenesu izvana u nutrinu, te Allah tad otvori čovjekovom srcu vrata proviđenja i svjetlosti. “Kad ih noć natkrili, njihove poglede okrene u srca njihova.” Tad čovjek sebe vidi u Božijoj prisutnosti, i vidi Božiju srdžbu i milost pred sobom. Kad se kao takav Allahu obrati, onda Mu se obraća svjedočeći i u prisustvu, ne izdaleka i iz odsutnosti. “Obraća Mi se iz stanja osvjedočenosti.” Kad se takav Allahu obraća, onda Mu se u prisutnosti obraća, a ne u odsutnosti. “I razgovaraju sa Mnom u prisustvu.” A Božija kazna, srdžba i patnja ukažu se pred njim. “I Svoju kaznu predstavljam im pred očima njihovim.” A onda im prisutnost voljenog, i osamljivanje s Njim, i osjećaj straha od kazne koja se ukazala pred njihovim očima oduzima spokoj sna, a kako i da spava onaj ko se vidi s Voljenim u osami noći, dok Mu šapuće i obraća Mu se? Kako da ga drijemež savlada dok gleda u Božiju kaznu kako stoji pred njegovim očima?

Ovo stanje prirodni je učinak preusmjeravanja pogleda iz vanjštine u nutrinu, odnosno njegova usredsređenja i sabiranja u noći nakon rasijanosti u danu.

Vođa pravovjernih, a.s., u svojoj hutbi poznatoj kao “hutba bogobojaznih”, u kontekstu opisa ovog stanja preokretanja pogleda iz vanjštine ka srcu, rekao je sljedeće:

“Tokom noći oni stoje na nogama svojim učeći dijelove Kur'ana i kazujući ga skladno načinom odmjerenim; rastužuju njime duše svoje i traže u njima lijek za slabost svoju. Kad naiđu na ajet koji potiče čežnju (za Džennetom), duše njihove čežnjivo nad njim nadnose se, pa osjećaju kao da je on ispred očiju njihovih. A kad naiđu na ajet koji zastrašuje, okreću sluh srca svojih prema njemu i osjećaju kao da huktanje Džehennema i pucketanje njegovo dopiru do ušiju njihovih. Pa se svijaju iza leđa svojih, padaju ničice na čela svoja, dlanove svoje, koljena svoja i prste nožne, moleći Boga Uzvišenog za oslobođenje vratova svojih. A tokom dana su blagi, učeni, kreposni i Boga svjesni…”[3]

U Nehdžu-l-belagi stoji da je Vođa pravovjernih, a.s., Nevfu Bekaliju, opisujući noć, rekao: “O Nevfe, Davud, a.s., ustajao je u ovo doba noći.” Zatim je rekao: “To je vrijeme u kojem čovjek neće uputiti dovu, a da mu neće biti i uslišana!”[4]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Kad nastupi posljednji dio noći, Uzvišeni Allah kaže: ‘Ima li ikog ko Me doziva, pa da mu se odazovem? Ima li nekog ko traži, pa da mu dadnem ono što traži? Ima li nekog koji oprosta traži, pa da mu oprostim? Ima li nekog ko se kaje, pa da mu pokajanje primim?’”

[1] El-Muzzemmil, 1–6.

[2] V. Mufidov El-Medžalis, str. 214; Vesailu-š-ši‘a, sv. 4, str. 1125, hadis 8781.

[3] Nehdžu-l-belaga, hutba 193.

[4] Nehdžu-l-belaga, drugi dio, str. 165.