Diktatura i samovolja

Diktatura i samovolja

Naša sveta vjera islam odbacila je još prije 14 stoljeća, a i današnji svjetski učenjaci osuđuju i odbacuju vođenje jedne države diktaturom i samovoljom jedne osobe, kao i primjenjivanje mučenja i kažnjavanja, te život u takvom okruženju ne smatraju ljudskim životom i odbacuju taj vid vođenja države. Isto tako, upravljanje jednom porodicom metodom pritiska i nasilja, grubošću i ružnim govorom smatra se neispravnim i okruženje u toj porodici ne smatra se središtem sreće i kolijevkom odgoja čestite i časne djece.

Sama državna vlast i njen način djelovanja posmatran sa moralnog, ekonomskog, odgojnog, socijalnog – drugim riječima, vlast gledana sa svih materijalnih i duhovnih stanovišta – ima izravan uticaj na ljude. Tako će se najčešće i stanje ljudi nekog područja najlakše moći očitati kroz kakvoću njihove vlasti, tj. kakvoću ljudi koji njima upravljaju.

To je Imam Ali, a.s., ovako definisao:

النّاسُ بِأُمَرائِهِمْ أشبهُ مِنْهُم بِآبائهِمْ

“Ljudi su sličniji upraviteljima nego svojim očevima.”^[1]

Dakle, ljudi u svakoj državi su proizvod dva okruženja i pod uticajem su dvije sile:

• porodičnog okruženja i snage odgoja svojih očeva,
• državnog ustrojstva i ponašanja vladajuće garniture.

Međutim, Imam Ali, a.s., je prodornost i uticaj vladajućih slojeva smatrao još izraženijim od snage i uticaja očeva. Stoga je rekao: “Ljudi su sličniji upraviteljima nego svojim očevima.”

Država kojom se upravlja na načelima pravde i zakona i u sjeni ljubavi i slobodarstva – s više gledišta se razlikuje od države u kojoj se vlada samovoljom, silom, zlostavljanjem i diktaturom. Pojasnit ću neka od tih gledišta i usporedit ću ih s načinom vođenja porodice koja je država u malom. Na taj način razaznat ćemo dobro i loše porodično okruženje kao i njihove korisne i štetne posljedice. S nadom da će očevi, koji se smatraju sinovima velike porodice, s obzirom na ove usporedbe, bolje shvatiti svoju ulogu te da će na upravljanje porodicom obratiti veću pažnju, da će tešku i vrijednu dužnost očinstva, naročito u odgoju djece, odigrati valjano, i da će sa djecom postupati tako da će polučiti Božije zadovoljstvo.

Smirenost psihe u odnosu na strahovanja i uznemiravanja prvi je uvjet sreće i blagostanja čovjeka. U zajednicama u kojima ljudi nemaju sigurnost mišljenja i u kojima je život povezan sa strepnjom i strahom – tamo nema zbiljske sreće ni stvarnog usavršavanja. Samo društvena pravda može ljudska srca učiniti sigurnim i spokojnim i samo im ona može vratiti smirenost i staloženost.

U zemlji u kojoj vladaju pravda i zakon, u kojoj se dužnosti i granice vladara i ljudi temelje na pravednom zakonu, u kojoj su predstavnici vlasti podložni pokornosti i zakonu te su obavezni sa svim ljudima postupati po načelu pravde i zakonitosti i pri sebi nemaju nikakve samovolje ni sklonosti ka kršenju tuđih prava – tu je okruženje slobode i ljudskosti. Svi ljudi u takvoj zemlji u svojim nutrinama osjećaju smirenost i sigurnost. Tu strah i briga neće dolaziti od upravitelja, a moćnici neće moći činiti nasilje i štete. U takvoj državi napredovanje i uzdizanje postaju otvoreni za sve ljude. Svaka osoba može sigurno djelovati u pravcu ostvarenja sreće i blagostanja i može stići do lijepih plodova svoga truda.

U onoj zemlji pak u kojoj samovolja i diktatura upravljaju ljudima, u kojoj se pravda, zakon, ljudska prava i pravičnost ne poštuju – tamo nema ni slobode ni slobodne misli. Strah i uznemirenost su tamo poput crnih oblaka koji su stalno nadneseni nad zemljom, usljed kojih ljudi gube duševnu smirenost i prisebnost. Oni su danonoćno brižni i poput su roba ili zatočenika kojem je oduzeta sloboda. Svakog trenutka moguće je da vladar silnik i oholi samovoljnik pomisli o nekom od njih nešto ružno te da ga napadne poput grabljivaca, da ga zgrabi bez ikakva razloga i opravdanja te da mu okonča život.

Život u ovakvoj državi nije ništa do li nesreća i lišenost. Ljudi u njoj nikada ne mogu stići do poželjnog ljudskog savršenstva i nikada neće postati sretni i zadovoljni. Oni zbog straha i bojazni formom diktatorima izražavaju poštovanje, da bi se sačuvali od njihova zla, i slušaju njihove zapovijedi, ali ih u svojim nutrinama psuju i proklinju.

Islam je prema ovakvim nasilnim vladarima, prema ovim samovoljnim bijednicima, koji ljudima upravljaju na temelju sile i prinude, vrlo negativno nastrojen i smatra da su oni u Božijim očima najgori ljudi i najgora stvorenja.

Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha da je kazao:

شَرُّ الناسِ يومَ القِيامةِ الّذينَ يُكْرَمُون اتِّقاء شَرِّهِمْ

Božiji Poslanik je rekao: “Najgori ljudi na Sudnjem danu su oni kojima ljudi iskazuju poštovanje da bi se spasili od njihova zla.”^[2]

Časni Poslanik, s.a.v.a., u istom hadisu je kazao:

وَيلٌ لِمَنْ تُزَكِّيهِ الناسُ مَخافةَ شَرِّهِ، ويلٌ لِمَنْ أطيعَ مَخافَةَ جَورِهِ، وَيْلٌ لِمَنْ أُكْرِمَ مَخافةَ شَرِّهِ

“Teško li se čovjeku kojeg uzvisuju zbog straha od njegova zla; i teško li se onome kome se zbog straha od njegova nasilja ukazuje poslušnost; i teško li se čovjeku kojeg poštuju zbog straha od njegova zla.”^[3]

Rekao je Božiji Poslanik:

ألا إنَّ شِرارَ أُمَّتي الّذينَ يُكْرَمُونَ مَخافَةَ شَرِّهِمْ، ألا و مَنْ أكْرمهُ الناسُ اتِّقاءَ شَرِّهِ فليسَ مِنِّي

“Najgori ljudi u mome ummetu su oni koje poštuju iz straha od njihova zla. A znajte da oni koje ljudi poštuju da bi se sačuvali od njihova zla nisu od mene.”^[4]

 

[1] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 129.

[2] Kafi, sv. 2., str. 327.

[3] Medžmu‘a verram, sv. 2., str. 115.

[4] Sefinetu-l-bihar (šurur), str. 695.