Dobri odgajatelji

Dobri odgajatelji

Dijete po prirodi želi biti slobodno i raditi šta hoće. Ono želi sve dodirnuti i želi da mu niko ne staje u tome na put. Ali, to nije u interesu djeteta, jer ono ne razaznaje sve što je dobro i loše. Dobar odgajatelj je onaj koji uravnoteži dječije želje i koji u pogledu onoga u čemu je djetetova korist i interes postupa blago i nježno, a kad je u pitanju ono što djetetu šteti, on će mu uputiti samo jedan prijekoran pogled i odvratiti ga od toga.

Neki očevi i majke neznalice uopće ne pridaju pažnju stvarnim interesima djeteta i njegovom dobrom odgoju. Oni su, zapravo, neuki prijatelji i slijepi zaljubljenici u svoje dijete. Njihov cilj svodi se isključivo na udovoljavanje svim dječijim željama. Djetetu tako nesmotreno otvaraju teren na kojem ono postaje zapovjednik, a oni njegove sluge i poslušnici. Dijete svakog dana postaje sve sebičnije i u svijesti se učvršćuju korijeni tlačenja i svojeglavosti.

Neuki roditelji, u ime svoje ljubavi i plemenitosti prema djetetu, ustvari čupaju korijen njegove sreće i svojom neumjesnom pažnjom i neodgovarajućim iskazima ljubavi usmjeravaju ga na put nesreće.

Djeca koja se na ovaj neprikladan način odgajaju postaju razmažena i samozadovoljna, a takav nepoželjan karakter je teška duševna bolest, koja ostavlja tragove i na tijelu i na duši. Loše posljedice te bolesti jasno se mogu nazrijeti iz govora i ponašanja takvih osoba.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Najgora stvar je biti zadovoljan samim sobom.”[1]

Dijete koje je godinama tlačiteljski vladalo u porodici i kome su roditelji bili bezuvjetni poslušnici, jasno da je razmaženo i samim sobom zadovoljno. Ono tako očekuje da mu svi muškarci bezuvjetno budu poslušni kao njegov otac i da mu sve žene bespogovorno budu poslušne kao što je to bila njegova majka te da bez pogovora izvršavaju njegove naredbe. Naravno da će se osoba koja ima ovakva očekivanja od društva suočiti sa odbojnošću i srdžbom, a to je samo jedna nesretna posljedica samoljublja.

Imam Hadi, a.s., je kazao: “Osoba koja je sama sobom zadovoljna ima mnogo onih koji je mrze.”[2]

A Imam Ali, a.s., je kazao: “Čuvaj se zadovoljstva samim sobom, inače će se mnogi srditi na tebe.”[3]

Također, Imam Ali, a.s., je kazao: “Na onoga ko bude zadovoljan samim sobom mnogi će se srditi.”[4]

Onaj ko ima snažan i zdrav intelekt, on poznaje svoje granice i mogućnosti i ne prekoračuje svoj zbiljski okvir. Samozadovoljstvo je dokaz nezrelosti nečijeg razuma. Jer, da takve osobe imaju slobodan i snažan duh, nikada ne bi upale u ovakvu bolest i sebe ne bi cijenile više nego što vrijede.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Zadovoljstvo čovjeka sobom dokaz je manjkavosti njegovog razuma.”[5]

Drugim riječima, onaj ko ima zdrav i potpun razum nikada neće upasti u bolest zvanu “zadovoljstvo samim sobom”.

Djeca koja zbog pretjerane ljubavi postanu razmažena i samozadovoljna ne mogu se kasnije uskladiti sa neminovnim zakonima života niti mogu biti pobjednici nad životnim teškoćama. Ona do kraja života boluju od ove bolesti i trpe njene posljedice.

Naravno, djetetu treba mnogo ljubavi, ali ne pretjerane ljubavi koja će podsticati njegove apetite i želje. Postoje nepromjenjivi zakoni koji uvijek i u svakom vremenu imaju uticaja na upravljanje života i zajednica ljudi. Jedan od tih zakona je onaj koji kaže da svaka osoba, na temelju svoje postojanosti, truda i izdržljivosti pred obavezama, svojim rukama sebi oblikuje sudbinu. Razmaženo i pokvareno dijete nemoćno je da se uhvati ukoštac sa životnim poteškoćama. Ono će uvijek biti u jednom imaginarnom i neuravnoteženom svijetu i sve do posljednjeg časa života vjerovat će da su jedan smiješak ili durenje, jedna mala naklonost i tračak blagosti dovoljni da sve ljude pokrenu.

Prema riječima doktora Adlera u knjizi Odgoj djece, djeca koja prođu ovakav odgoj prirodno žele da ih svi vole. Teško da smo pretjerali ako kažemo da ovo prati ovakvu djecu sve do smrti. I zaista, ko to još nije vidio odraslu i ostarjelu “djecu koja su i dalje razmažena”? To su osobe koje ponekad, na osnovu zapaženih talenata, dođu do samog pobjedničkog cilja i uspjeha, pokazujući stanovite sposobnosti, a onda iznenada, zbog svog djetinjastog ponašanja i postupka, sve to upropaste. Ta zar i sami ne vidite da još uvijek ima žena u šezdesetim godinama koje misle da prekidom kontakata s drugima i durenjem mogu dobiti sve što hoće.[6]

[1] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 215.

[2] Gureru-l-hikem, str. 147.

[3] Isto.

[4] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 1081.

[5] Gureru-l-hikem, str. 424.

[6] Ma ve farzandane ma, str. 40.