Donosilac Kur’ana nije nikada pisao svojom rukom

Donosilac Kur’ana nije nikada pisao svojom rukom

Kur’an časni je knjiga koja, iako nije obimna, sadrži različite vrste pouka, znanja, propisa i odredbi kako za pojedinca tako i za društvo. Analiza svakog poglavlja i dijela zahtijeva timove stručnjaka koji dugi niz godina istražuju otkrivajući, tek postepeno, tajne koje se kriju u njemu, stižući tako do sve većih zbilja, mada je otkrivanje svih zbilja koje se tu nalaze moguće samo onim ljudima koji imaju od Boga dato znanje. Ova raznolika zbirka, koja obuhvata najdublje i najuzvišenije pouke i najveće i najvrjednije moralne upute, najpravednije i najpostojanije pravne i kaznene zakone, najmudrije obredoslovne propise i individualne i društvene odredbe, najkorisnije savjete i pouke, najpoučnije povijesne činjenice, najučinkovitije metode pouke i odgoja, jednostavno rečeno, obuhvata sva načela koja su čovjeku potrebna za postizanje ovosvjetske i onosvjetske sreće i nudi ih na jednostavan i nov način, tako da svi slojevi društva mogu u skladu sa svojim potencijalima da se koriste njenim sadržajem. Sakupiti sve te pouke i zbilje u jednoj takvoj zbirci iznad je mogućnosti jednog običnog čovjeka. Međutim, ono što stvar čini još čudnijom jeste činjenica da je ova knjiga ponuđena od strane čovjeka koji nije pohađao školu, nije izučavao nauke, nikada nije svojom rukom ništa napisao, koji je odrastao u okruženju daleko od civilizacije i kulture. Još čudnije je to da se u četrdeset godina života, dakle prije negoli je postao Poslanik, od njega nije čulo ništa što bi bilo slično sadržaju Kur’ana. Također, u toku poslanstva, kada bi kazivao Objavu, to bi činio na poseban način, u skladu sa ritmom i rimom, što ju je potpuno odvajalo od ostalog govora. Postojala je očita razlika između ove Knjige i njegovog govora. Kur’an časni, ukazujući na ovu činjenicu, kaže:

Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.[1]

 وَمَا كُنتَ تَتْلُو مِن قَبْلِهِ مِن كِتَابٍ وَلَا تَخُطُّهُ بِيَمِينِكَ إِذًا لَّارْتَابَ الْمُبْطِلُونَ

Na drugom mjestu kaže:

Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao, niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio, zar ne shvatate?”[2]

قُل لَّوْ شَاءَ اللَّـهُ مَا تَلَوْتُهُ عَلَيْكُمْ وَلَا أَدْرَاكُم بِهِ فَقَدْ لَبِثْتُ فِيكُمْ عُمُرًا مِّن قَبْلِهِ أَفَلَا تَعْقِلُونَ

Vrlo je vjerovatno da 23. ajet sure Bekare također ukazuje na ovaj aspekt nadnaravnosti:

Načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu.

فَأْتُوا بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ

Možemo zaključiti, ako pretpostavimo da bi to bilo moguće, da se sastave stotine timova učenjaka i stručnjaka pa da uz međusobnu saradnju možda i uspiju napisati jednu ovakvu knjigu (iako je to nemoguće i u ovakvom slučaju), ali je posve nemoguće da to učini čovjek koji nije pohađao školu. U skladu s rečenim, donošenje takve knjige, koju krase spomenuti kvaliteti, od strane čovjeka koji nije pohađao školu pokazatelj je još jednog od brojnih aspekata kur’anske nadnaravnosti.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] El-‘Ankebut, 48.

[2] Junus, 16.