Druženje sa bogobojaznima i učenjacima

“O Ebu Zerre, bogobojazni su uglednici a učenjaci su predvodnici. Druženje s njima uvećava znanje i vrline. Vjernik svoj grijeh vidi kao stijenu i strahuje da će ona na njega pasti, a nevjernik svoj grijeh vidi kao muhu koja prolazi ispred njegovog nosa.”

Časni Poslanik, s.a.v.a., u prethodnim dijelovima govora upoznavao je čovjeka sa njegovim osjetljivim položajem, sa važnošću života, vrijednošću svakog trenutka života i upozorio ga je da se udalji od lijenosti i nezainteresiranosti te da na životna pitanja gleda sa osjećajem odgovornosti. Naglašeno je da čovjek treba prilike cijeniti i koristiti te da ne treba današnji posao ostaviti za sutra. U ovom dijelu riječ je o tome šta je put boljeg korištenja života i prvi korak na “putovanju ka Allahu”.

Sigurno da je u pogledu cijenjenja života i “putovanja ka Allahu” prvi korak koji se pravi suzdržavanje od činjenja grijeha, zato što čovjek koji je uprljan grijesima ne može nigdje stići. Čovjekov život vrijedan je sve dok se on ne uprlja grijesima.

Imam Sedždžad, a.s., u dovi Mekarimul-ahlak kazuje:

“Neka su blagoslovi Božiji na Muhammeda i na porodicu Muhammeda… i produži mi život sve dok se samo Tebi pokoravam. Onda kada mi život postane pašnjak šejtana, uzmi me Sebi prije nego što me osuda Tvoja stigne ili gnjev Tvoj protiv mene čvrst postane.”

Prema tome, grijeh, ma koliko bio malen, uzrokuje uništenje, čak i ako čovjek pored njega čini mnoštvo ibadeta. Onaj koji pored ibadeta čini i grijehe poput je čovjeka koji ima šuplju kesu, pa koliko god da s jedne strane u nju stavlja novac i dragulje, oni s druge strane ispadaju, ili poput čovjeka koji pripremi žito pa ga onda zapali. Grijesi su poput vatre koja spaljuje naša djela.

Dakle, na prvom koraku treba spoznati grijehe i izbjegavati uprljanost njima, a ako smo učinili grijeh, pokajmo se, tražeći nakon toga pomoć od Boga i tevessulom Njegovom evliji odvažimo se da više ne činimo grijeh!

Prema Poslanikovom, s.a.v.a., viđenju, čovjek koji se kreće prema savršenstvu snažno potrebuje dvije potrebe: jedna je primjeren prijatelj, a druga smatranje grijeha velikim i suzdržavanje od njih. Kada ovo dvoje stavimo jedno pored drugog i posmatramo, shvatamo da je odabir primjerenog prijatelja uvod u smatranje grijeha velikim i na kraju suzdržavanje od grijeha, a odabir lošeg prijatelja uvod je u zaprljanost i sve veće griješenje, zato što primjeren prijatelj može biti izvor mnoštva dobara i blagoslova, kao što i loš prijatelj može biti uzrok mnoštva zastranjenja i grijeha.

Dobar prijatelj prouzrokuje da grijeh u našim očima postane velik, a ako učinimo grijeh, da stalno sebe smatramo krivim i postiđenim pred Istinom. Suprotno od ovog, loš prijatelj uzrokuje da se grijeh u našim očima smanji i da se smatra malim, sve do stanja u kojem nećemo osjećati stid prema činjenju bilo kojeg grijeha.

U ovom dijelu Poslanik, s.a.v.a., predstavlja dva mjerila za odabir prijatelja:

1- posjedovanje bogobojaznosti,

2- obaviještenost o halalu i haramu, drugim riječima – poznavanje vjere.

Druženje sa prijateljem koji nije bogobojazan i gledanje u njegove radnje, u kojima nema bogobojaznosti, u očima čovjeka grijeh čini bezazlenim, i kao posljedica toga on stječe vječnu propast i žaljenje, kao što Kur'an prenosi govor nekih stanovnika Džehennema koji kazuju:

“Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo! On me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio.” A šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu.[1]

Kao što čovjek koji nije bogobojazan nije dostojan prijateljstva, ni neznalica nije dostojan druženja. Kada bi i htio uraditi nešto dobro, neznalica zbog svoga neznanja upada u greške i srlja. Prema tome, kako god su bogobojaznost i znanje dva krila za razvoj, uzdizanje i usavršavanje na putu Istine, također su i dva vrijedna mjerila za odabir prijatelja i druga. Zbog ovoga Časni Poslanik, s.a.v.a., u svojim savjetima Ebu Zerru bogobojaznost i poznavanje vjere predstavlja kao dva mjerila za odabir prijatelja. Svakako, čovjek mora u sebi objediniti ove dvije osobine jer čovjek koji krene u izvršavanje svojih dužnosti, ukoliko ne bude poznavao vjeru, koliko god da bude svet, bit će prevaren od strane ljudi i šejtana.

[1] El-Furkan, 28-29.