Strah i tuga i udaljavanje od grijeha

Ovaj dio savjeta časnog Poslanika, s.a.v.a., tiče se straha i tuge (havf i huzn’). Izgleda da je veza između ovog i prethodnih dijelova u tome da kada čovjek namjerava svoj život koristiti na putu ibadeta i robovanja Bogu, što i jest zbiljsko usavršavanje, on ima potrebu za sredstvima i alatkama pomoću kojih sebe može bolje pripremiti za to usavršavajuće kretanje.

Da bi se kod čovjeka pojavile odluka i volja, moraju se ostvariti posebni uvodi i osnovi. (U čovjekovoj duši predodžbe, sudovi i duhovna stanja, kao što su percepcije i emocije, pripremaju teren za pojavu volje.) Dakle, ako ti uvodi budu prisutni, ili nakon što se oni pripreme, budu li se ispravno koristili, bit će pripremljen i pogodan teren za spomenuto usavršavajuće kretanje čovjeka.

Često čovjek nešto želi, ali sama želja ne prouzrokuje pojavu volje koja se odnosi na željenu stvar. Nekada se, opet, kod njega javljaju stanja koja ga pobuđuju na donošenje odluke i kretanje. Ustvari, ta stanja dovode do javljanja vrijednih prilika.

Strah i tuga spadaju u ona čovjekova duhovna stanja koja ga potiču na kretanje i mogu biti jak poticaj da se udalji od grijeha. Strah i tuga čovjeku pružaju veoma važnu pomoć da bi se osvijestio, da bi vrijeme cijenio i smatrao prilikom, kao i da ga ne bi trošio na uzaludne i besciljne poslove. Naravno, svaki strah i tuga nisu pohvaljeni i ne potiču čovjeka na kretanje i djelovanje. Tuga koja je povod utučenosti čovjeka i okretanja leđa svemu, zbog koje više nema snage ni za ibadet ni za rad, odbačena je. Isto je i sa tugom koja biva razlog beznadežnosti čovjeka i zbog koje se čovjek više ne nada ni samome sebi.

Poneki strahovi i tuge ne samo da čovjeka ne potiču na kretanje i putovanje ka Allahu, već su prepreke na tom putu, poput tuge i straha koji se javljaju u vezi sa Ovim svijetom. Primjera radi, čovjek izgubi neku količinu novca i stalno je uznemiren i tužan što je izgubio taj novac. Čak je i u namazu obuzet time. Isti je slučaj i sa strahom koji osjeća zbog mogućnosti gubljenja imetka i ovosvjetskih društvenih položaja; naprimjer, strahuje da bude lišen nekog položaja i mjesta. Takvi strahovi i tuge prepreke su na putu ka Bogu.

Dakako, nekada se desi da tuga zbog ovosvjetskih poslova bude povezana sa Bogom, poput slučaja kada se čovjek boji kazne koja ga pogađa na Ovome svijetu zbog toga što je smatra kaznom od Boga. Normalno je da ovaj strah i strepnja postaju izvor njegovog kretanja. Nekada čovjek postaje tužan zbog blagodati koje je ispustio iz ruku pa ga to osvijesti i on shvati da se ne može vezati za Ovaj svijet. Prema tome, moguće je da strah zbog lišenosti ovosvjetskih blagodati ili strah od pojave poteškoća na posredan način čovjeka potiču na kretanje prema duhovnom i onosvjetskom usavršavanju.

Uzvišeni Bog u dvama ajetima ističe da kada poslanike Svoje šalje ljudima, ti ljudi budu pogođeni teškoćama i neimaštinom:

I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali.[1]

U drugom ajetu se kaže:

A poslanike smo i narodima prije tebe slali i neimaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali.[2]

To što Bog Svoje robove učini pogođenim teškoćama i problemima jeste zbog Njegove dobrote prema njima, ne bi li se na taj način osvijestili i probudili iz nemara i ne bi li stekli veći stepen pripravnosti za prihvatanje istine, zato što čovjek – sve dok je opijen užicima i veseljem te obuzet zadovoljstvima – nije spreman za prihvatanje istine i onoga što je u vezi sa Onim svijetom.

[1] El-A‘raf, 94.

[2] El-En‘am, 42.