Strah i strepnja, uzdizanje i duhovni razvoj čovjeka

Kaže se da strah i strepnja spadaju u onosvjetske poslove i povod su čovjekovog uzdizanja, savršenstva i sreće. Uzvišeni Bog u vezi s ovim kaže:

A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.[1]

Ali, a.s., u vezi sa ulogom bogobojaznosti u odvraćanju od grijeha i u strahu od Boga poručuje:

“O robovi Božiji, zaista bogobojaznost i strah od Boga Njegove prijatelje odvraća od činjenja harama i usađuje im u srca strah (od kazne), tako da ih u noći čuva budnim za namaz i moljenje, a pri jakim vrućinama dana drži ih žednim radi posta.”[2]

Na drugom mjestu strah od Boga predstavlja kao dobro mišljenje o Njemu:

“Od ljudi najbolje mišljenje o Bogu ima onaj koji se Njega najviše boji.”[3]

Razlika između straha i tuge se ogleda u sljedećem:

Tuga se javlja u slučajevima kada čovjek biva lišen blagodati ili kada se suoči sa štetom koja biva uzrok žalosti i uznemirenosti.

Naravno, ovo stanje tiče se događaja koji su se zbili u prošlosti, poput toga da je čovjek učinio nešto nedolično, što je imalo loše posljedice, ili je govorio nešto loše, što je bilo povod da izgubi čast i obraz, pa je na kraju postao tužan i žalostan. Ili je, naprimjer, imao neki kapital kojim je mogao trgovati i zaraditi, ali ga je izgubio. U svakom slučaju, tuga i žalost se kod čovjeka javljaju kada propusti prilike, kada bude lišen blagodati ili kada se suoči sa nesrećama.

Strah se tiče stvari i pojava koje će se dogoditi u budućnosti. Čovjek se boji da će se suočiti sa problemima, da će ga pogoditi kakva nevolja i kazna ili da će biti lišen blagodati. U zbilji, tuga i strah su dva slična duhovna svojstva, ali su njihovi objekti na koje se odnose različiti – jedan se tiče prošlosti, a drugi budućnosti.

Zbog toga što je na Ovom svijetu opasnost stalno prisutna, prirodno je i postojanje straha kod čovjeka jer je on ranjivo biće kojem stalno prijeti opasnost od narušavanja zdravlja, života, lagodnosti i sigurnosti.

Razlika između vjernika i onoga ko nije vjernik u tome je što vjernik obične uzroke ne smatra neovisnim uzrocima i smatra da je sve od Boga pa se, stoga, boji Boga, dok onaj ko ne vjeruje u Boga Njega ne smatra Onim u Čijem su vlasništvu svi uzroci, nego vjeruje da su obični uzroci neovisni. Svakako, vjernik kao što se boji samo Boga – stoga što vidi da su uzroci u Njegovom vlasništvu – tako se samo Njemu nada, zato što svemu osim Bogu pripisuje ulogu sredstva.

U hadisu je rečeno:

“Ko se bude bojao Allaha, Allah će učiniti da se sve drugo boji njega, a onaj koji se ne bude bojao Allaha, Allah će učiniti da se on svega boji.”[4]

Kada vjernik shvati da su konci svih uzroka u Božijim rukama i da je upravljanje svijetom u Njegovoj moći, više druge ne smatra neovisnim – da bi ih se bojao, već je njegov strah vezan isključivo za Boga zato što se oslanja na Njega i zato što se samo Njega boji. Na taj način njegovo vjerovanje se svakim danom sve više povećava i na kraju mu Bog daruje takvu moć da se ne boji nikoga, osim Njega, a drugi postaju njemu potčinjeni i boje ga se. On ne popušta pred neistinom i izvršava sve što smatra svojom dužnošću. S druge strane, onoga koji se ne boji Boga – ne boje se ni ljudi. Takav čovjek, da bi sačuvao svoj položaj, s drugim ljudima pravi kompromise i trudi se da druge učini njime zadovoljnim.

Čovjekova priroda je takva da kada je veseo i opijen Ovim svijetom, obuzet je sobom i ne obraća pažnju na Boga i duhovne zbilje. Stoga je u Kur'anu pokuđeno ovo veselje koje opija:

A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: “Nevolje su me napustile!” On je doista umišljen i razmetljiv.[5]

Ali, a.s., o pokuđenosti veselosti zbog ovosvjetskih blagodati kazuje:

“Šta je to s vama pa se veselite onim malim od Ovog svijeta što postižete, a ne žalostite se zbog mnoštva od Svijeta onog čega bivate lišeni.”[6]

Nasuprot ovoj veselosti i opijenosti nalaze se tuga i žalost za prošlošću i strah od budućnosti, koji čovjeka čine sposobnim i spremnim za pokornost i činjenje ibadeta Bogu. Zbog toga su ova dva svojstva i duhovna osjećaja pohvaljena, kao što ukazuju sadržaji nekih predaja: Ako se u nekoj skupini nalazi tužan čovjek, Bog će se smilovati toj skupini zbog njega. Ustvari, upućivanjem i pozivima vjerovjesnika i evlija vjere koriste se oni koji u svojim srcima imaju strah od Boga:

…A ti ćeš opomenuti samo one koji se Gospodara svoga boje, iako ih niko ne vidi, i koji molitvu obavljaju…[7]

Poziv poslanika nema nikakvog utjecaja na one koji se ne boje Boga i takvi ne prihvataju odgoj, kao što Uzvišeni kaže:

…Doista je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao – oni neće vjerovati.[8]

[1][1] En-Nazi‘at, 40-41.

[2] Nehdžul-belaga, Fejzul-islam, govor 113, str. 353.

[3] Nehdžul-belaga, Fejzul-islam, str. 887.

[4] Biharul-envar, sv. 69, str. 406.

[5] Hud, 10.

[6] Nehdžul-belaga, Fejzul-islam, govor 111, str. 350.

[7] Fatir, 18.

[8] El-Bekare, 6.