Priznanje neznanja, svojstvo Božanskih učenjaka

Časni Poslanik, s.a.v.a., u predaji kaže:

“Ko god stječe znanje koje bi trebalo biti sticano samo radi Boga, ali ga ne stječe doli za ovosvjetski položaj i ciljeve, neće osjetiti miris Dženneta na Sudnjem danu.”[1]

“O Ebu Zerre, kada god budeš upitan o nečemu što ne znaš, reci: ‘To ne znam’ – bit ćeš spašen posljedica toga, i ne sudi ljudima o onome što ne znaš – bit ćeš spašen od Božije kazne na Sudnjem danu.” (Nedolično je da čovjek govori ono što ne zna, često takvi govori mogu da budu povod zastranjenja i zalutalosti drugih ljudi.)

Jedna od velikih nedaća koja može pogoditi učenjaka je, ako nešto ne zna, da se stidi i da ne želi priznati svoje neznanje. Priznati neznanje lahko je za neznalicu, ali kada neko bude poznat kao učen čovjek, tada nastoji izbjegavati izgovaranje riječi “ne znam”. Kada ga upitaju o nečemu što ne zna, teško mu je ne odgovoriti na pitanje jer se brine da će mu ljudi reći: Kakav si ti učenjak, a ne znaš odgovoriti na pitanje?

Zašto bi bio problem da u odgovoru ljudima ne kaže: Ne znam? Da li je postala vjerska obaveza da svi znaju sve? Samo Bog zna sve i drugima je dao da od Njegovog znanja dobiju koliko kap, kako se i u Kur'anu Časnom kazuje:

…A vama je dato samo malo znanja.[2]

Rahmetli allame Tabatabai, neka je Allah Uzvišeni njim zadovoljan, uoči četvrtka i petka držao je predavanja na kojima je učestvovao i jedan broj učenika. Tu se raspravljalo o filozofskim i drugim pitanjima. Kada bi imali pitanja, prije početka predavanja ili na putu bi ga sreli i postavili bi svoja pitanja. Jedne noći na putu sam mu postavio neko filozofsko pitanje, a on je odgovorio da ne zna. Postavio sam i drugo pitanje, a on je bez ustezanja odgovorio da ne zna. Onda malo razmisli i reče mi: “Vidite, može se na ovaj način odgovoriti.” Potom je iznio zadovoljavajući uvjerljiv odgovor. On je te noći rekao: “Mi svoje nepoznanice moramo uporediti sa znanjima Božijim. Tek tada ćemo shvatiti da ništa ne znamo i da su naše nepoznanice beskonačne kao što je Božije znanje beskonačno.”

Ovo je metoda onih koji su odgojeni u školi Božijih poslanika i ugodnika, koji su sa dvoumljenjem odgovarali na pitanje u čiji odgovor nisu bivali sigurni. Često je odgovor koji je davao bio pouzdaniji od onog u šta smo mi bili sigurni, ali ako on ne bi imao znanje i pouzdanje u to što misli, njegova metoda je bila da na početku kaže: Ne znam! Ustvari, ovaj način je stečen kao plod borbe sa dušom (nefs) i pobjede nad njom.

Ovo je metoda i način onih koji su svojih šezdeset ili sedamdeset godina života punog berićeta koristili na putu čišćenja duše, učenja i podučavanja. Danas, kada mi naučimo nekoliko riječi i termina pa odemo u svoj grad i nešto nas pitaju, teško nam je reći da ne znamo. Slobodno kazujmo: Ne znam. Ako u nešto nismo sigurni, recimo: Moguće da je ovako. U tom slučaju sebe smo spasili od poteškoća Onog svijeta.

Poslanik navodi i posljedice stjecanja znanja s ciljem obmanjivanja ljudi pa kaže:

“O Ebu Zerre, onaj koji stječe znanje da bi njime obmanuo ljude neće osjetiti miris Dženneta.”

Neki pojedinci ne samo da stječu znanje da bi stekli popularnost i položaje, nego idu dalje i stječu ga s ciljem obmanjivanja, zloupotrebe i odvođenja drugih na stranputicu. Do sada smo već ukazali na važnost djelovanja po znanju i ispravljanja namjera. Govorili smo o tome da čovjek treba gledati sa kakvim namjerama kreće ka stjecanju znanja da mu se, ne daj Bože, u srcu ne pojavljuju šejtanske namjere, da ne bi stekao znanje radi ostvarivanja naziva kao što su “hudždžetul-islam”, “ajetullah”, “filozof”, “komentator Kur'ana”, ili da bi bio uvažen kod ljudi.

Oni koji s ciljem stjecanja popularnosti trpe poteškoće na putu stjecanja znanja možda sebi umišljaju da je svako ko je popularniji kod ljudi – omiljeniji kod Boga. Ovo je zabluda. Da li su svi oni koji su kod ljudi popularni izvršili svoje dužnosti da bi kod Boga bili omiljeni i da bi postigli sreću? Iako su oni popularni kod ljudi, kod Boga su postiđeniji od svih drugih zato što su mjerila čovjekove vrijednosti znanje, djela i bogobojaznost. Mjerilo je da čovjek bude omiljen kod Boga, a ne kod ljudi.

[1] Biharul-envar, sv. 2, str. 38.

[2] El-Isra, 85.