Pokuđenost pouzdanja u dobra djela
Poslanik, s.a.v.a., kudeći osobu koja, uzdajući se u svoja dobra djela, čini grijeh kaže:
“O Ebu Zerre, čovjek čini lijepa djela, a pouzdajući se u njih čini grijeh i zbog svojih dobrih djela grijeh smatra nevažnim. Kada dođe kod Allaha, On je na njega srdit. Suprotno tome, čovjek čini grijeh, ali je u strahu od posljedica toga; kada ovakav čovjek dođe kod Allaha na Sudnjem danu, biti će siguran.”
Materijalna mjerila ne možemo smatrati mjerilom prihvatanja ili neprihvatanja djela. Zapravo, prihvaćenost i neprihvaćenost djela zavisi od uvjeta koje čovjek nije u stanju ni nabrojati. Prema tome, niko ne može biti siguran da su mu djela prihvaćena, a pored toga, bivanje sigurnim u prihvaćenost djela kod čovjeka uzrokuje samodopadnost do te mjere da postaje moguće da on sebe zaprlja činjenjem malih grijeha pod izgovorom da su mali grijesi ništavni naspram dobrih djela koja je počinio. Zaboravljajući da, kao prvo, njegova sigurnost u prihvaćenost djela je neumjesna – štaviše, možda njegova djela nisu prihvaćena – i drugo, neobraćanje pažnje na činjenje malih grijeha i istrajavanje na njima samo po sebi je od velikih grijeha. Upravo kada se čovjek, obraćanjem pažnje na dobra djela koja je učinio, osjeća sigurnim i bezbrižnim i kada se pouzda u svoje ibadete, neki grijeh drži beznačajnim, a i činjenje njega drži beznačajnim pa zato postaje predmetom Božije srdžbe.
Nasuprot ovoj skupini, neki ljudi, kada učine grijeh, postaju uplašeni, uznemireni i stalno su zabrinuti. I ako ovi ljudi ne bi imali jake ambicije za vršenje nekih ibadeta, zbog straha i strepnje od grijeha na Sudnjem danu bit će spašeni od Božije kazne i tu će biti u miru i sigurnosti.
Namjera Poslanika, s.a.v.a., je da usmjeri pažnju Ebu Zerra, r.a., na stanja srca i na to koliko je strah od grijeha utjecajan. On je važan do te mjere da ukoliko čovjek učini grijeh, strah u njegovom srcu, uznemirenost i briga bivaju razlog opraštanja grijeha. S druge strane, ako čini mnogo ibadeta, ali se pred malim grijehom osjeća sigurnim i bezbrižnim, to je dokaz da grijeh drži beznačajnim i ne obraća pažnju prema Kome čini neposluh, pa kao takav biva pogođen Božijom srdžbom i kaznom. Dakle, ne smijemo nijedan grijeh smatrati malim i trebamo se stalno truditi da u sebi očuvamo stanje poniznosti i straha prema Bogu da ne bismo postali samodopadni i prevareni od strane šejtana.
Važnije od do sada rečenog Poslanik, s.a.v.a., iznosi u sljedećoj rečenici:
“O Ebu Zerre, zaista Božiji rob čini grijeh i zbog njega ulazi u Džennet.” Rekoh (prenosi Ebu Zerr): “Žrtvujem za te i oca i majku, o Božiji Poslaniče, kako je to moguće?” Reče: “On je taj grijeh stalno držao pred svojim očima, pokajao se zbog njega i bježao je Allahu Uzvišenom od njega, sve dok nije uveden u Džennet.”
Nekada rob učini grijeh i kao posljedica njega postaje zabrinut i uznemiren. Upravo ovaj strah i strepnja bivaju uzrokom pokajanja, utjecanja Bogu i izbjegavanja šejtanske zamke. Na kraju biva spašen od nemara i prohtjeva duše, više ne čini grijeh i naposljetku ulazi u Džennet. Možda mu se ne bi ni pojavilo ovo stanje da nije učinio taj grijeh. Naravno da je strah od Boga “bliski povod” obraćanja pažnje na Boga i bježanja od šejtana, odnosno pokajanja, , a da je grijeh “daleki povod”. Ipak, ma kako bilo, i grijeh je u ovom slučaju postao povod.
Ovo kazivanje Poslanika, s.a.v.a., ima za cilj navraćanje čovjeka na to da u sebi dovodi do pojave osjećaja straha od Boga. Strah koji nakon učinjenog grijeha biva povod oprosta prijašnjih grijeha i ulaska u Džennet veoma je vrijedan. Dakle, moramo se truditi da steknemo tu osobinu.
