Istraživanja o biti tuge i straha te značenje straha od Boga

Do ovog dijela raspravljali smo o tuzi i strahu o kojima se govori u predaji. Sada je došao red na iznošenje nekih pitanja i odgovora, iako se ova pitanja direktno ne tiču naše rasprave o etici.

Jedno od pitanja je da li je posjedovanje stanja tuge i straha dobro ili loše. Ako je dobro, zašto onda Bog – kada opisuje svoje prijatelje – kazuje:

…Oni se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.[1] A ako je loše, zašto onda Poslanik, s.a.v.a., druge potiče da u sebi dovode do pojave ovih dvaju svojstava i kaže da ovo dvoje biva povodom oprosta i opraštanja grijeha.

U odgovoru na ovo mora se reći da strah i tuga, sami od sebe i bez uzimanja u obzir onoga na šta se odnose, niti su pohvalni niti pokudni. Ne može se reći uopćeno ni da su dobro ni da su loše, već se mora vidjeti od čega je strah i zbog čega su tuga i žalost. Strah od Boga i od Njegove kazne poželjan je jer biva povodom da se čovjek više trudi u činjenju ibadeta, pokornosti Bogu i u suzdržavanju od grijeha. Kao rezultat, taj strah pomaže čovjeku da na bolji način izvršava svoje dužnosti i da pronalaskom puta blagostanja i sreće postane stanovnik Dženneta. Za razliku od toga, strah zbog Ovog svijeta nije poželjan zato što sama privrženost i obraćanje pažnje na Ovaj svijet nisu poželjni, a kamoli strah zbog njega.

Drugo pitanje je šta znači strah od Boga?

U odgovoru na ovo treba reći: Strah od Boga vraća se na strah od samog sebe i na djela koja je čovjek počinio, a inače, Bog je izvor blagosti i milosti. Strah od Boga je zbog toga što On žestoko kažnjava, čovjekova djela ne zaboravlja i nagrađuje za svako dobro ili loše djelo.

Još jedna tačka koju je potrebno spomenuti jeste da, u jednoj općenitoj podjeli, za strah od Boga možemo navesti tri razine:

1) Strah od Božije kazne u Džehennemu

Ovo je razina običnih ljudi. Kod većine ljudi strah od Džehennema i Božije kazne biva razlog da izvršavaju svoje dužnosti i da se ne zaprljaju grijesima. Svakako, treba spomenuti i to da je ova razina veoma vrijedna za one koji se nalaze na početnim stupnjevima usavršavanja i napretka. Ovaj strah, ukoliko ima utjecaja u suzdržavanju od grijeha, biva povod sreće i spasa od Božije kazne.

2) Strah od gubljenja Džennetskih blagodati

Neki ljudi iz straha da ne budu lišeni džennetskih blagodati ne čine grijeh i izvršavaju svoje dužnosti. Ustvari, pohlepa prema Džennetu potiče ih na pokornost Bogu i udaljavanje od šejtana. Ova razina veća je od prethodne.

3) Strah od lišenosti susreta sa Bogom i Njegove blizine

Nema nikakve sumnje, razina na kojoj je čovjeka strah toga da bude lišen Božije milosti i pažnje veća je od prethodnih dviju razina i ona je samo za izabranike Božije blizine i za one koji su posjednici veoma velike odlučnosti te koji ne obraćaju pažnju na onosvjetsku kaznu i nagradu, već opažaju i slijede nešto što je mnogo veće.

Da bismo razjasnili ovu razinu i približili je razumu, navest ćemo jedan primjer:

Pretpostavite da nas je Vođa Islamske revolucije pozvao na večeru. Moguće je da se neki od pozvanih brinu o tome da neće stići objedovati ako zakasne. A neki drugi razmišljaju: Danas je praznik, pa valjda će Vođa revolucije dati i neke poklone! Njihov strah je uzrokovan time da mogu biti lišeni poklona ukoliko zakasne. Ambicije ove skupine veće su od prve. Za njih nije važno da li će objedovati ili ne, već im je važno da prime poklon iz ruku Vođe revolucije.

Treću skupinu čine oni za koje je vrijedan isključivo susret s Vođom, a ne nešto drugo. To da ih Vođa revolucije pogleda krajičkom oka te da im uputi osmijeh, koji je pokazatelj njegovog zadovoljstva i radosti, za njih ima veliku vrijednost i više nije važno da li će im biti poklonjen zlatnik ili ne.

Ove razine, koje postoje u prijateljskim odnosima ljudi jednih prema drugima – na osnovu različitosti ambicija i spoznaja – možemo, bez upoređivanja, upotrijebiti u razumijevanju straha od Boga.

Imam Sadik, a.s., u jednoj predaji navodi ove tri razine u vezi sa robovanjem Uzvišenom Bogu:

“Jedna skupina robuje Bogu iz straha, i ovo je ibadet robova; druga skupina robuje Uzvišenom Allahu iz želje za nagradom, a ovo je robovanje najamnika; dok treća skupina robuje Allahu iz ljubavi i privrženosti Njemu, i ovo je robovanje slobodnih, koje je najbolji ibadet.”[2]

Strah čovjeka koji se boji Boga nekada je u vidu straha od Džehennema, tako da, kada bi bio oslobođen od džehennemske patnje, više ne bi imao nikakvu brigu. Svakako, kada se ova razina uporedi sa nevjerovanjem i neimanjem imana, veoma je vrijedna. Rezultat vjerovanja u Boga je vjerovanje u Sudnji dan i vjerovanje u to da će Bog na Sudnjem danu kažnjavati svoje neposlušne i grješne robove. Odlučnost čovjeka koji je stigao do ove razine su male, poput roba koji radi iz straha od gospodareve kazne.

Nekima strah od Boga znači strah od toga da budu lišeni džennetskih blagodati. Čak i kada ne bi postojala kazna, oni bi strahovali da ne budu lišeni Božijih blagodati. Nasuprot ovim dvjema skupinama nalazi se skupina koja, da nema ni Dženneta ni Džehennema, ima strah od toga da bude predmet neobraćanja pažnje i neukazivanja dobrote od strane Boga. U Kur'anu se neobraćanje pažnje Boga na nevjernike spominje kao jedna od najvećih Božijih kazni:

…Allah neće s njima razgovarati, niti će ih pogledati na Sudnjem danu…[3]

Za onoga koji razumije, neobraćanje pažnje gore je od bilo kakve kazne. Ako čovjek nakon nekog vremena ode kod svog prijatelja, oca ili učitelja i suoči se s njihovim neobraćanjem pažnje, to mu je teže od bilo kakve kazne.

Na ovom mjestu dolazi na red i pitanje zašto su bezgrješni imami, a.s., bojali se Boga? Pa oni su bili bezgrješni i šefaat ummeta je predat njima. Zašto su imali strah od Boga i kako je ovaj strah kompatibilan sa položajem bezgrješnosti?

Kratak i sažet odgovor bio bi da je bezgrješnost (‘ismet) u značenju napuštanja grijeha i suzdržanosti od harama, a ne znači da će i zadovoljstvo Božije biti dato bezgrješnom. Onaj koji ne griješi – neće ući u Džehennem, ali to ne znači da će biti predmet Božije pažnje i ljubavi. Strah od lišenosti pažnje i zadovoljstva Božijeg veći je od straha od kazne Božije.

Opširan zbiljski odgovor na ovo pitanje nije u domenu našeg shvatanja jer mi ne možemo shvatiti položaj Ehli-bejta, dokučiti njihovu duhovnost i to šta su radili i kakva su im bila stanja. Da, oslanjajući se na pokazatelje koji postoje i upoređivanjem tih pokazatelja sa našim stanjima, na nivou našeg razumijevanja, dobijamo neku uopćenu sliku o njihovim stanjima, ali zbilja toga nama nije poznata i ne može se objasniti.

[1] El-Bekare, 112.

[2] Biharul-envar, sv. 70, str. 236.

[3] Ali ‘Imran, 77.