Istovremeno pojavljivanje međusobno oprečnih i različitih stanja

Na osnovu prethodnih rasprava možemo zaključiti da čovjekova duša, kada postaje savršena, može u isto vrijeme imati različita stanja, kao što su užitak i bol.

Naš kapacitet je ograničen pa ne možemo nekoliko stanja u savršenoj mjeri spojiti u sebi zato što skup tuge i žalosti u nama stvara jedno srednje stanje ili međustanje. Ali kada čovjek postane savršeniji, on može u odnosu na nekoliko izvora utjecaja i činilaca u sebi dovesti do pojave dvaju ili više oprečnih stanja, i to u savršenoj mjeri.

Strah i nada pojavljuju se u duši obraćanjem pažnje na njihove posebne činioca, a ako se u obzir uzmu svi činioci, moguće je da se u čovjeku, kao posljedica tih utjecaja i reakcija na njih, pojavi novo stanje. No, ako se svaki činilac razmatra kao izvorište jednog specifičnog stanja, onda će rezultat biti samo to stanje. Naprimjer, ako se obrati pažnja samo na izvor straha, u duši će se pojaviti strah, a ako se obrati pažnja na izvor sigurnosti, u duši će se pojaviti samo stanje sigurnosti i spokoja.

Oni kojima je duša postala jaka i koji vladaju svojim emocijama i stanjima, kada gledaju na kaznu Božiju ili kada razmišljaju o mogućnosti da budu lišeni Božijeg zadovoljstva, oči su im pune suza, i u istom tom trenutku svjesni su Božije dobrote, milosti i oprosta, te se u njima javlja stanje radosti i veselja. Dakle, za njih je moguće da u isto vrijeme, obraćanjem pažnje na činioce straha i sigurnosti, u sebi dovedu do pojave tih dvaju stanja.

Uzevši u obzir ovo pitanje možemo naslutiti i imati slabašnu spoznaju o svetom biću Poslanika, s.a.v.a., i bićima imama, a.s., te doći do određenog ograničenog uvida u njihov položaj, na kojem je sve u njima sjedinjeno (džem‘ul-džem‘), dakle donekle shvatiti kako te jake duše u istom trenutku mogu biti očitovanje svih Božanskih imena i atributa, jer, s jedne strane, gledaju milost Božiju i u njima se javlja veselje, radost i nada, a s druge strane, kada obraćaju pažnju na Božiju kaznu i teške patnje, u njima se javlja stanje strepnje i straha. Što se tiče očitovanja tih stanja u tijelu, s obzirom da čovjekovo tijelo nema mogućnost da u potpunosti ispolji ta dva stanja, stanje koje je dominantnije više se očituje i javlja. Ako strah ima dominaciju, teku suze, a ako je osjećaj nade i radosti dominantan, čovjek postaje nasmijan. Naravno, ispoljavanje ovih stanja u njihovim je rukama.

Na pitanje zašto su bezgrješni obraćali pažnju na Božiju kaznu, od čega im se i javljao strah – imajući na umu da bezgrješni čovjek zna da nikada nije učinio i neće učiniti grijeh, a pored toga, Bog je njih zabranio vatri i obećao im je Džennet – i šta to onda njih potiče da obraćaju pažnju na činioce straha prethodno smo iznijeli jedan odgovor, a sada ćemo dati drugi.

Sve moći i sva stanja koja postoje u čovjeku moraju biti pokazatelji robovanja Bogu i moraju se na Njegovom putu koristiti. Čovjekovo biće je spoj materijalnih i duhovnih elemenata i stanja. U njegovoj prirodi postoje strah i bol, a također postoje i sigurnost, nada, veselje i užitak. Bog je ove emocije i stanja dao čovjeku da bi on sve ovo koristio na Njegovom putu: da se radi Boga smije i veseli, tj. da je njegovo veselje na neki način povezano sa Bogom, da se veseli zbog toga što je postao predmetom Božije dobrote, a ne zbog toga što on sam u nečemu uživa.

U nekim predajama navodi se da će sljedbenici Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta, a.s., u Džennetu biti njihovi gosti i da će sa njihove sofre s njima jesti istu hranu. Ali, da li je užitak koji bezgrješni ostvaruju džennetskim blagodatima isti kao i užitak koji mi ostvarujemo? U ajetu se kazuje:

…I mesom ptičijim kakvo budu željeli.[1]

Da li su isti užici koje Poslanik, s.a.v.a., mesom džennetskih ptica ostvaruje i užitak koji mi ostvarujemo?

Naravno da su ova dva užitka u potpunosti različita. Aspekt uživanja također je različit. Poslanik, s.a.v.a., uživa iz aspekta što je postao predmet Božijeg darivanja. Bilo kako bilo, razina uživanja zavisi od mjere spoznaje, privrženosti i ljubavi pojedinca prema Bogu. Ovu usporedbu možemo upotrijebiti i u vezi sa strahom Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta, a.s., te strahom drugih ljudi: ovi prvi se boje džehennemske vatre, ali se nje boje zbog toga što je smatraju znakom Božije srdžbe. Nju smatraju znakom da njihov Voljeni njih ne voli. Srdžba Božija, odvojenost i udaljenost od Njega za njih su neizdrživi i zbog toga su jako zabrinuti i uplašeni.

[1] El-Vaki‘a, 21.