Savjest i uravnoteženje strasti

Savjest i uravnoteženje strasti

 Oni ljudi koji sebi žele sreću, za uravnoteženje svojih nagona i poriva okorištavat će se nizom činilaca, a neki od njih su razum, savjest i vjerska poduka. Budući da je ovdje predmet naše rasprave moralna savjest, ovom prilikom ću vam, po pitanju uravnoteženja nagona i poriva naše duše, predočiti odgovarajuća objašnjenja.

Moralna savjest je čisti i zbiljski upućivač stvoren u čovjekovoj nutrini. Čovjekova savjest je moćna snaga koja po svom iskonskom ustrojstvu shvata i razlikuje dobro od zla, koja svog posjednika upućuje na Pravi put, te ga na kraju dovodi do konačne sreće i konačnog spasa.

Imam Sadik, a.s., je kazao:

“Učinili su te liječnikom samoga sebe, pokazali su ti tvoju bolest, također su te podučili znakovima zdravlja, a dali su ti i uputstvo za tvoj lijek. Zato u svom djelovanju budi pažljiv i gledaj kako se za svoju sreću trudiš.”^[1]

Moralna savjest i čovjekova iskonska priroda poput ljekara čine čovjeka svjesnim njegove boli i liječenja te obznanjuju zdravlje duše.

Snažni nagoni izraženi u strasti, srdžbi i željama čovjeka za položajem i imetkom predstavljaju najopasniju moralnu provaliju za čovjeka. Čovjekova strastvena duša nastoji da ga što temeljitije navede da djeluje i postupa u skladu sa svojim duševnim porivima i da se ni od čega ne ustručava u dosezanju zacrtanog cilja. U nekim slučajevima stizanje do cilja podrazumijeva korištenje sredstava i postupaka koji podrazumijevaju grijeh i nasilje. Jedna od snaga koja može uravnotežiti čovjekove porive i sačuvati ga od mnoštva pogrešaka i posrtaja, kao i od zagađenosti zločinom i nasiljem, jeste moćna moralna savjest. Oni ljudi koji su ovaj Božiji dar uščuvali u svojoj nutrini i koji nisu dozvolili da se ova svjetiljka sreće u njihovoj nutrini ugasi – mogu se okoristiti njenim uputama i mogu se sačuvati mnoštva moralnih nepodopština i izdaja.

Islam je u svom uzvišenom naučavanju potpunu pažnju posvetio ovom važnom načelu te je moralnu savjest uzeo za ključno mjerilo u reformi društvene zajednice.

Imam Sadik, a.s., je kazao da je Uzvišeni Bog Musau, a.s., dao četiri zapovijedi, od kojih je jedna:

“A što se tiče odnosa između tebe i svijeta, voli ljudima ono što voliš sebi i mrzi njima ono što mrziš sebi.”^[2]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je uzjahao svoju jahalicu s namjerom da se uputi na jedno ratište. Čovjek je krenuo sa Božijim Poslanikom te je iskoristio priliku da priupita Poslanika da ga poduči nekom korisnom djelu. Poslanik mu reče:

“Kako želiš da ljudi postupaju s tobom, postupaj i ti s njima, i kako mrziš da ljudi postupaju s tobom, i ti mrzi da tako postupaš prema njima.”^[3]

Imam Ali, a.s., je svome sinu Hasanu kazao:

“Učini sebe vagom u odnosima između tebe i nekoga drugog! Želi drugom ono što želiš sebi i mrzi drugom ono što mrziš sebi! Ne čini drugom ono što ne želiš da se tebi učini! Učini drugom dobročinstvo kao što želiš da se ono tebi čini! Mrzi kod sebe ono što mrziš kod drugog!”^[4]

Imam Sadik, a.s., je kazao:

“Želite ljudima ono što želite sebi. Zar se čovjek ne stidi da komšija poštuje njegovo pravo, a da on ne poštuje komšijino pravo?”^[5]

Imam Bakir, a.s., u tumačenju dijela kur'anskog ajeta: …A ljudima lijepe riječi govorite,^[6] veli:

“O ljudima govorite ljepše od onoga što biste željeli da ljudi govore o vama.”^[7]

Iz nekoliko navedenih predaja shvata se da moralna iskonska priroda i čovjekovo nutarnje razumijevanje predstavljaju mjerilo društvenog življenja. Ukoliko bi svi ljudi u državi međusobno postupali po moralnoj savjesti i ukoliko bi svoje iskonsko razlučivanje dobra i zla u odnosu prema ljudima poštivali, ta država bi, bez sumnje, utonula u sreću i spokoj te nikada čovjekovi nagoni i prohtjevi ne bi imali najžešću snagu i ne bi kršili tuđa prava.

Slijediti zov svoje moralne savjesti mogu samo oni koji uspiju ovladati i zagospodariti svojim nagonima i porivima. Oni pak koji se poput roba pokoravaju svojim niskim strastima i požudama, i koji za sve pitaju svoje strasti, nikada neće steći ovu razinu vrline i ponosa.

 

[1] Kafi, sv. 2., str. 454.

[2] El-Mehadždžetu-l-bejda, sv. 3., str. 371.

[3] Ibid.

[4] Tuhafu-l-‘ukul, str. 74.

[5] Vesail, sv. 3., str. 202

[6] El-Bekare, 83.

[7] Emali-s-Saduk, str. 153.