Vodstvo i upravljanje nagonima

Vodstvo i upravljanje nagonima

Pored rijeke nastaju desetine naselja u kojima u potpunom miru i spokoju žive stotine porodica. Sve bašče, njive i pašnjaci, i sve što se tamo nalazi, nastalo je iz riječne vode. Da nije rijeke, ne bi bilo ništa od tih naselja i plodnih površina. Nekad se desi poplava. Rijeka podivlja, izađe iz korita te nasrne na kuće i vrtove. Na taj način prouzrokuje nenadoknadive gubitke stanovnicima doline. Jednogodišnji ili višegodišnji trud stanovnika tih mjesta biva uništen i oni bivaju unesrećeni.

Ipak se rijeka nikada ne može napustiti ni zanemariti, jer ona je žila kucavica svih naselja oko sebe. Najzad, sva naselja su upravo zahvaljujući toj rijeci plodna i napredna. Da bismo se okoristili njenim dobrima i da ne bismo nikada pretrpjeli štetu, treba načiniti snažnu branu i tako rijeku ukrotiti. S podignutom branom uvijek ćemo biti u prilici da se koristimo pozitivnim učincima rijeke, a da se istovremeno zaštitimo od njenih negativnih učinaka.

Čovjekovi nagoni su poput rijeke. Omogućavaju pojedinačni i zajednički opstanak. Ako se budu koristili pravilno i u odgovarajućoj mjeri, bit će uzrok čovjekove sreće i zadovoljstva u životu. Ukoliko se, pak, budu koristili nekontrolisano i ukoliko se uzburkaju, bez sumnje će uzrokovati propast i nesreću. I upravo kao što nekada ljudi ukrote rijeku, a nekada rijeka ukroti ljude, tako su i ljudski porivi nekada stavljeni pod upravu razuma, a nekada je razum zatočenik poriva. Sreća i spokoj nastupaju onda kada se nagoni učine pokornim razumu i kada svaki od njih bude slušao zapovijedi razuma.

Svim ljudima u svijetu, pobožnjacima i materijalistima, jasno je da je neograničeno slijeđenje poriva i strasti u sukobu sa ljudskom srećom i civilizacijom.

Život, a naročito društveni život čovjeka iziskuje da prvobitna snaga nagona od početka bude vođena i da bude usmjerena ka društvenim ciljevima. Drugim riječima, upravo kao što se ispred vodene bujice zarad pokretanja turbine treba podignuti brana, isto tako civilizacija zarad ljudskog napretka i usavršavanja treba ljudske nagone staviti pod kontrolu i spriječiti njihovo nekontrolisano pojavljivanje.^[1]

Prva činjenica na koju treba ovdje obratiti pažnju jeste nemogućnost bezgraničnog i bezuvjetnog udovoljavanja svim ljudskim strastima i porivima, zato što je primjena nekih poriva u protivrječju sa nekim drugim porivima. Zbilja među mnogim ljudskim nagonima postoji očigledna suprotstavljenost. Imam Ali, a.s., u svom kratkom govoru na mudar način obznanjuje nekoliko duševnih prohtjeva koji su međusobno oprečni:

“Kako li je samo čudan čovjekov posao! Ukoliko se nečemu nada, pohlepa ga unižava, a ako ga pohlepa pokrene na djelovanje, gramzivost ga uništava. Ako ga obuzme beznađe, ubija ga tuga i žalost, a ako stigne do sreće i zadovoljstva, zaboravi na čuvanje stečenog. Ako ga spopadne strah, on ga učini smetenim, a ako se nađe u spokoju i sigurnosti, postaje nemaran. Ako mu se pojačaju Božije blagodati, postaje uznosit i ohol, a ako ga pogodi kakva nedaća, žalost ga osramoćuje. Ako dospije do bogatstva, onda krši pravila i pretjeruje s imetkom, a ako dopadne neimaštine, utone u tugu. Ako ga glad iscrpi, nemoć ga obara na zemlju, a ako dopadne hrane, prejede se i od pritiska stomaka bude mu mučno. Prema tome, svako uskraćivanje mu donosi štetu, a svako pretjerivanje mu donosi propast. Pored svakog dobra ima neko zlo i svaka stvar ima svoju nedaću.”^[2]

Koliko li je samo pretjerivanja u porivima, bilo u putenosti, hrani ili bilo čemu drugom, koja su suprotstavljena želji za srećom i zdravljem!? Koliko li je samo uživanja u alkoholu i drogama čije loše posljedice ugrožavaju čovjeka!?

Druga činjenica na koju treba obratiti pažnju jeste to da je neograničena sloboda u ispoljavanju nagona u suprotnosti sa moralnom savješću čovjeka. Onaj koji želi sve nagone slobodno i neograničeno provoditi i svim svojim porivima nesputano udovoljavati, zasigurno će biti bezuvjetno potčinjen nagonima. U tom slučaju će pogaziti nebeski zov, kao i zapovijedi svoje moralne savjesti, koja predstavlja božanski kompas u čovjeku, i po cijenu uništavanja časti i dostojanstva sve svoje prohtjeve će ostvariti.

Čovjek mora izabrati jednog od dvojice zapovjednika: prvi zapovjednik je stranac, zaslijepljen i nepravedan, koji izuzev djela uglavnom ne vidi ništa drugo i nema nikakve veze sa namjerom, a drugi zapovjednik je blizak i poznat. Tačno je da je osjetljiv i probirljiv, ali on čuje vaše želje i vaše krajnje melodije te ima svijest o kakvoći vašeg bića. Samo treba svoje nagone uskladiti i usaglasiti sa moralnom savješću. Uspostavljanje ove usklađenosti moguće je zato što zbiljska moralna savjest ne želi potpuno ugušiti nagone, već ih želi urediti i usmjeriti ka višem i boljem cilju, a ovakvo šta je i za same nagone bolje od njihove neograničene slobode, koju im preporučuje Freud, jer neograničena sloboda za sobom povlači istrošenost i propast.^[3]

Suprotstavljanje moralnoj savjesti uzrokuje nepodnošljive nesreće i nevolje, a to ponekad dovodi i do psiholoških bolesti, pa i psihičkoj poremećenosti. Udovoljavanje željama i zadovoljavanje duševnih poriva onoliko koliko je potrebno i razumom dozvoljeno predstavlja osnovu života i temeljni stub sreće. Stoga je ovakvo postupanje nužno kako prema šerijatu tako i prema zahtjevima razuma. Sa vjerskog i naučnog stanovišta, nepoželjno je neobuzdano slijeđenje prohtjeva i strasti.

Kur'an je to predstavio na najbolji način:

أَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَـٰهَهُ هَوَاهُ أَفَأَنتَ تَكُونُ عَلَيْهِ وَكِيلًا

Da li si vidio onoga ko je za boga svoga strast svoju uzeo? Zar da takvome ti budeš zaštitnik?^[4]

Onaj koji bude obožavao strasti, želje i svoju poročnu dušu, te onaj ko bude rob svojih nagona i poriva, suočit će se sa najopasnijim psihičkim bolestima. Svakog trenutka imat će poteškoća i suočit će se sa padom i nesrećom.

Imam Ali, a.s., je svojim sljedbenicima kazao:

إنّ أخْوفَ ما أخافُ عليكُمْ اثنان: اتِّباعُ الهوى و طُولُ الأمَلِ

“Za vas se najviše bojim dviju pojava: slijeđenja strasti i dugih nadanja.^[5]

Imam Sadik, a.s., je kazao:

احْذَرُوا أهوائَكُمْ كما تَحْذرونَ أعدائَكم فليسَ شَيئٌ أعدى لِلرِّجالِ مِن اتِّباعِ أهوائهم و حصائدِ ألْسِنَتِهِمْ

“Klonite se slijeđenja svojih strasti i nagona isto kao što se klonite vaših neprijatelja! Nema većeg neprijatelja čovjeku od slijeđenja strasti i nekontrolisanog govora.”^[6]

On je, također, kazao:

لا تَدَعِ النَّفْسَ و هويها فَإنَّ هَوَيها رديها

“Ne zapuštajte dušu i strasti njene, jer pad duše počiva na slijeđenju strasti.”^[7]

Imam Ali, a.s., je rekao:

أشْجعُ النَّاسِ مَنْ غَلَبَ هواهُ

“Najhrabriji čovjek je onaj koji nadvlada svoju strast.”^[8]

Imam Dževad, a.s., je rekao:

مَن أطاعَ هواه أعْطى عَدُوَّهُ مُنَاهُ

“Ko bude slušao svoju strast, ispunio je želje svoga neprijatelja.”^[9]

Imam Ali, a.s., je kazao:

إنْ أطَعْتَ هَواكَ أصَمَّك و أعْماكَ

“Ako budeš slušao svoje strasti, one će te učiniti slijepim i gluhim.”^[10]

Na drugom mjestu je kazao:

فَازَ مَنْ غَلَبَ هَواهُ و مَلَكَ دَواعِيَ نَفْسِهِ

“Uspio je onaj ko je nadvladao svoju strast i ko je postao gospodar svojih nagona.”^[11]

Također je kazao:

قَاتِلْ هواك بِعَقْلِكَ

“Bori se protiv svoje strasti svojim razumom.”^[12]

Obožavanje vlastite strasti i neobuzdano i slijepo slijeđenje svojih duševnih poriva najveća je nesreća za čovjeka. Ako neko podlegne ovome, vrlo brzo će se suočiti sa padom i propašću.

Čovjek želi da posjeduje neograničenu slobodu da čini šta hoće, ali on ne može tu svoju slobodu potpuno iskoristiti bez opasnosti od ulaska u opasnu zabranjenu zonu. Sloboda je poput dinamita veoma korisno ali opasno sredstvo. Čovjek treba biti precizno podučen kako rukovati njime. Slobodu će, poput dinamita, valjano koristiti samo posjednik razuma i volje.

Suprotstavljenosti između čovjekove slobode i prisile prirodnih zakona iziskuju vježbu pročišćavanja duše. Da bismo sebe i svoje nasljednike sačuvali od opasnih događaja, moramo se oduprijeti i suprotstaviti mnoštvu naših želja i prohtjeva.

Kada god je čovjek sebi priuštio potpunu slobodu i djelovao suprotno od prirodnih zakona, suočio se i sa žestokom kaznom. Uspjeh u životu uvjetovan je požrtvovanošću, te odbacivanjem jednog dijela slobode čovjek može živjeti u skladu sa sistem stvari.^[13]

 

[1] Andišehaje Frojd, str. 51.

[2] Adabe nefs, sv. 2., str. 111; Iršade Mufid, str. 142.

[3] Će midanim (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 70.

[4] El-Furkan, 43.

[5] Nehdžu-l-belaga, str. 105.

[6] Kafi, sv. 2., str. 353.

[7] Kafi, sv. 2., str. 336.

[8] Sefinetu-l-bihar (heva), str. 728.

[9] Sefinetu-l-bihar, str. 728.

[10] Gureru-l-hikem, str 287.

[11] Gureru-l-hikem, str 287.

[12] Nehdžu-l-belaga, str. 105.

[13] Rahe zendegi, str. 39.