Priznanje grijeha
Priznanje grijeha
Treba istaći i da istinsko pokajanje, oprost grijeha i oslobađanje od unutrašnjih pritisaka savjesti iziskuju nekoliko psihičkih i duhovnih načela; u protivnom nema smirenja duše niti izbavljenja od griješenja.
Nužno je da grješnik jasno prizna svoj grijeh, da prizna svoj prekršaj i da od Uzvišenog zatraži milost i oprost. Moguće je da otvoreno priznanje grijeha izbriše grješnu mrlju, da privuče obimnu Božiju milost, da realističnu moralnu savjest zadovolji i umiri te da čovjeka oslobodi neprekidnih pritisaka i prijekora duše koja kori.
Oni pak koji griješe, ali zbog sebičnosti i samoljublja nisu spremni priznati svoje greške – takvi nikada ne dospijevaju do istinskog pokajanja i tevbe te su prinuđeni da budu neprestano izloženi pritisku svoje moralne savjesti i Božijoj kazni.
Imam Bakir, a.s., je kazao:
و الله ما يَنْجو مِن الذّنْبِ إلاّ مَنْ أقَرَّ بِهِ
“Tako mi Allaha, niko se neće osloboditi svoga grijeha sve dok ga jasno ne prizna.”[1]
On je, također, kazao:
ما أرادَ اللهُ تعالى مِن النَّاسِ إلاّ خَصْلَتَينِ: أنْ يُقِرُّوا لَه بِالنِّعَمِ فَيَزِيدَهُم و بِالذُّنُوبِ فَيَغْفِرَها لَهْمْ
“Uzvišeni Bog želi kod ljudi dvije vrline: da Mu priznaju Njegove blagodati, kako bi ih uvećao,
i da priznaju svoje grijehe, kako bi im ih oprostio.”[2]
Imam Ali, a.s., kazuje:
حُسْنُ الاعْتِرافِ يَهْدِمُ الاقْتِرافَ
“Ljepota priznanja uništava ružnoću grijeha.”[3]
[1] Kafi, sv. 2., str. 426.
[2] Ibid.
[3] Iršade Mufid, str. 142.