Oholost u svim slojevima društva
Oholost u svim slojevima društva
Osnovno naučno mjerilo utvrđivanja pojave oholosti i nasilničkog ponašanja jeste postojanje neke vrste osjećaja slabosti i niže vrijednosti. Moguće je da se ova bolest javi kod svih vrsta ljudi: siromašnih i imućnih, crnih i bijelih, potčinjenih i šefova – dakle u svim slojevima društva.
Imam Sadik, a.s., je kazao: “Moguće je da se oholost pojavi u najnižim slojevima društva i u bilo kojoj rasi.” Zatim je za primjer naveo slučaj kada je časni Poslanik, s.a.v.a., išao jednim sokakom u Medini. U tom trenutku je jedna crnkinja čistila smeće i životinjsko đubre na sokaku. Ljudi koji su bili uz Božijeg poslanika rekoše joj:
“Makni se Poslaniku s puta!” Crnkinja se nije obazirala na njihov govor te je hladnokrvno nastavila svoj posao, pokazujući oholost. Drsko je rekla: “Sokak je dovoljno širok, idite tamo s druge strane!” Neki od prisutnih su tražili da se ona zatvori. Časni Poslanik je kazao: “Pustite je, to je žena ohola i siledžijka.”
Zbog toga što su crnci u to vrijeme uvijek bili od strane bijelaca ponižavani i vrijeđani, izgarali su u vatri kompleksa niže vrijednosti. Osjećaj poniženja teško ih je mučio. Stoga nije čudno što je jedna crnkinja pokazala nabusitost. Upravo zbog rasnog osjećaja kompleksa niže vrijednosti upala je u nasilništvo i sa ljudima je ovako oholo razgovarala.
Arapi prije islama bili su u najgorim materijalnim i duhovnim uvjetima. Bili su u raljama paganstva i nereda. Činili su svakojake zločine i nisu se ustručavali nikakvog grijeha. Nisu imali ni naučnog, ni kulturnog, ni vjerskog, ni moralnog potencijala i vrijednosti. Osim toga, nije ih krasilo ni ekonomsko, ni materijalno blagostanje, niti su bili ljudi od posla i truda. Ti primitivni i zaostali ljudi su bili poznati po najvećoj razini oholosti i najsurovijoj okrutnosti i samovolji. To je bilo zato što su sebe smatrali u svakom pogledu bijednim i poniženim i u sebi su osjećali razne vrste niskosti i poniženja.
Imam Ali, a.s., je očajno stanje života predislamskih Arapa sažeo u nekoliko kratkih rečenica:
“Zaista je Allah poslao Muhammeda, s.a.v.a., kao opominjača svjetovima i povjerenika za spuštanje Objave. A vi ste, o skupino Arapa, u to vrijeme bili u najgoroj vjeri i u najgorem okruženju.
Obitavali ste u kamenitoj zemlji i među zmijama otrovnicama. Pili ste vodu zagađenu i jeli ste hranu oporu. Prolijevali ste svoju krv i veze rodbinske ste raskidali. Među vama su bili kipovi postavljeni, i utopili ste se u grijehu i neposlušnosti.”[1]
Iako se cijenjeni Prvak islama za spas ovog zaostalog i oholog naroda s potpunom predanošću trudio u najvećoj mogućoj mjeri, i u okrilju svojih živototvornih učenja razriješio mnoge unutarnje komplekse tih ljudi i oslobodio ih od svih niskosti i poniženja, njihova ružna osobina oholosti i samohvale, tokom brojnih vijekova toliko se ukorijenila u dubini njihove duše, da su i nakon više godina od nebeskog ustanka časnog Poslanika i dalje postajali ljudi koji su bili pogođeni ohološću i tiranskom ponašanjem i koju su na druge gledali potcjenjivački i s omalovažavanjem.
Za primjer navodimo jednu kratku historijsku priču.
Alkame ibn Vail došao je u Medinu na sastanak sa časnim Poslanikom. Kada je ušao kod njega iznio je svoj problem. Alkame je odlučio da ode do kuće jednog uglednog Ensarije, čija kuća je bila u jednoj od udaljenih mahala u Medini, a put do nje Alkame nije poznavao. Sticajem okolnosti na sastanku sa njim kod Poslanika se našao i Muavija ibn Ebi Sufijan. Časni Poslanik je Muaviji kazao da Alkamu povede do kuće onog Ensarije. Muavija veli da je zajedno sa Alkamom izašao iz kuće Božijeg Poslanika i nastavlja: “Alkame je uzjahao svoju devu, a ja sam, na velikoj vrućini, bosih nogu išao za njime. Na putu sam mu u neko doba kazao: ‘Izgorjeh od vrućine, daj da i ja uzjašem na tvoju jahalicu.’ A on mi odgovori: ‘Ti ne zaslužuješ da jašeš zajedno sa prvacima i uglednicima.’ ‘Ja sam sin Ebu Sufijana.’ Alkama na to reče: ‘Znam, časni Poslanik mi je to već rekao.’ Muavija je na to rekao: “Pošto nećeš da uzjašem, barem skini obuću i daj mi je da mi noge ne gore.” Ovaj odgovori: “Moja obuća je za tvoje noge prevelika, ali ti dozvoljavam da hodaš u sjeni moje kamile i to ti je velika usluga od mene, a i velika čast za tebe. To znači, možeš kod ljudi da se hvališeš kako si putovao u sjeni moje deve.”[2]
Oni koji pate od umišljene veličine, koji ne znaju ili ne mogu spoznati stvarnost i suštinu i koji uvijek sanjaju o svojoj veličini i žive u svom imaginarnom svijetu, najčešće bivaju uzrokom nesreće kako sebe tako i drugih.
Oni su u nekim okolnostima skloni opasnim djelima, i od njih se mogu očekivati potezi i zločini koji se ničim ne mogu nadoknaditi.
[1] Nehdžu-l-belaga, fejd, str. 83.
[2] Adabun nefs, sv. 1, str. 302.
