Čuvanje amaneta i poniznost

Autor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi
Izvor: Savjeti Božijeg poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.
Share

 

“O Ebu Zerre, prvo svojstvo koje će se od ovog ummeta oduzeti jest čuvanje amaneta i poniznost, do te mjere da se neće moći naći nijedan ponizan čovjek.”

U ovom govoru Poslanik, s.a.v.a., ukazuje na dvije izvanredne moralne karakteristike. Jedna je čuvanje amaneta, društvena i moralna karakteristika koja ima temeljnu ulogu u uspostavljanju zdravih društvenih odnosa i bez nje se ne može uspostaviti zdravo društvo jer temelj društvenih odnosa čini uzajamno povjerenje.

Poslanik, s.a.v.a., u ovom dijelu upozorava Ebu Zerra na to da će se poslije njega dobra i pohvaljena svojstva oduzeti ovom ummetu, a prvo i najistaknutije od njih je čuvanje amaneta i poniznost.

Ummet Poslanika islama, s.a.v.a., kao jedno odgojeno društvo je, u odnosu na druge narode, imao dvije veoma velike prednosti: prva prednost je bila u vezi sa društvenim odnosima među njima, a i sa odnosom sa drugim narodima; a druga prednost je bila u vezi sa stanjima, ćudima i strukturom individualne ličnosti ummeta. Ovaj ummet isticao se i sa aspekta individualne ličnosti, duhovnosti, a također i društvenog aspekta. Ovo svojstvo stečeno je kao plod provođenja dugog odgojnog procesa od strane Uzvišenog Boga posredstvom Poslanika, s.a.v.a.

Islamski ummet bio je kao vrt koji je, rukom sposobnog baščovana kakav je bio Božiji Poslanik, s.a.v.a., postajao zelen i pun plodova. Sada, ako ovaj vrt pogodi kakva nesreća, u njemu će se uočiti tragovi nesreće i prolaskom vremena polahko će propadati i na kraju nestati.

Ummet koji je odgojen od strane Poslanika, s.a.v.a., koji nije imao premca što se tiče individualnih i društvenih svojstava, nakon njegova preseljenja suočio se sa nevoljom i njegova svježina i zelenilo počeli su vehnuti. Prva nesreća koja je pogodila islamski ummet bila je da srca muslimana postanu tvrda i da oni izgube mehkoću srca i poniznost, i to u mjeri da više nisu bili spremni pokoriti se Istini i više nisu bili spremni prihvatati utjecaje pozitivnih i vrijednih osobina. Svi su postali ljudi tvrdog srca na koje riječ Istine nema utjecaja i ondje gdje je trebalo da im srca postanu mehka i da im iz očiju poteknu suze – to se nije dešavalo.

Druga nevolja koja ih je zadesila vezana je za njihove društvene odnose: U njima je oslabilo čuvanje amaneta i čestitost. Jedni prema drugima nisu bili čestiti i povjerljivi i pronevjeravali su amanete. Ovo je znak opasnosti za društvo: ako se ove individualne i društvene nesreće ustale u društvu, ta individua i društvo suočit će se sa propadanjem.

Ove vrijednosti nisu ograničene samo na islam i nisu svojstvene samo njima muslimanima. Prije nego što se islam pojavio i prije nego su ljudi povjerovali u Boga i Njegovog Poslanika, svi su shvatali da su čestitost i čuvanje amaneta dobri, a da su pronevjera amaneta i pronevjera u imecima ljudi loši.

Najvažniji činilac koji je bio razlog Poslanikovog uspjeha među Arapima i inače u svijetu bio je to što je on bio povjerljiv (emin). Prije poslanstva ljudi su ga poznavali kao povjerljivu osobu i nazivali su ga Muhammed Emin (povjerljivi). Upravo ova osobina Poslanika, s.a.v.a., postala je razlog naklonosti ljudi prema njemu jer jedan uvjet bivanja povjerljivim jest i to da osoba bude istinitog govora: Ako čovjek pronevjerava imetke drugih, onda on ne može biti istinitog govora. Mnogo ljudi je prihvatalo tvrdnju o poslanstvu Poslanika, s.a.v.a., zato što su znali da on ne laže.

Kako smo i prije istakli, vrijednost kao što je čuvanje amaneta percipira se razumom. Čak i kada ne bi bilo poslanstva i pozivanja, ljudi bi to shvatali. Islam je ovaj sud razuma potvrdio i poručio:

Allah vam zapovijeda da amanete onima koji su ih dostojni povjeravate…[1]

Čuvanje amaneta od neophodnosti je društvenog života, a ako ga ljudi ne budu čuvali i ne budu čestiti, sistem će propasti i više niko nikome neće vjerovati zato što je temelj i opstanak društvenog života zasnovan na uzajamnom povjerenju. (Čuvanje amaneta u govoru potrebuje istinit govor, čuvanje amaneta u djelovanju potrebuje čestitost i vrijednost čuvanja amaneta je od nezavisnih razumskih sudova. Nema potrebe ni za argumentom, ni za slijeđenjem predaje. Vjerske preporuke u vezi sa ovim pitanjem imaju ulogu upućivanja: ono što razum percipira – vjerozakon potvrđuje i upućuje na to.)

Čuvanje amaneta ne tiče se samo očuvanja privatne imovine drugih, već je i čuvanje društvene imovine i zajedničkog imetka muslimana (bejtul-mal) također obuhvaćeno pojmom čuvanja amaneta. Cesta, zemlja, voda, drvo i sve stvari koje pripadaju islamskom društvu ubrajaju se u amanete. Čuvanje zajedničkog imetka preče je jer ako neko učini pronevjeru u nečijoj privatnoj imovini, dužan je samo vlasniku te imovine, ali ako pronevjeri zajedničku imovinu i bejtul-mal, iznevjerio je sve muslimane. Ako vozač koji vozi državno vozilo ne bude čestit i pažljiv i prouzrokuje neku štetu, iznevjerio je sve ljude. Ako se zajedničko sredstvo upotrijebi u privatne svrhe, onda je učinjena pronevjera bejtul-mala. Kuran Časni islamsko društvo predstavlja kao društvo koje čuva amanete i koje ispunjava svoje preuzete obaveze:

…I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim vode brigu.[2]

Na drugom mjestu naređuje da se amaneti vraćaju njihovim vlasnicima:

Allah vam zapovijeda da amanete onima koji su ih dostojni povjeravate…[3]

Čuvanje amaneta preporučuje se zbog toga što će ljudi – ako se svojstvo čuvanja amaneta oduzme od društva – jedni druge iznevjeravati i kršiti prava jedni drugih. Kao rezultat toga, urušit će se društvene veze i ustanove, koje su utemeljene na uzajamnom povjerenju, a samo ovo predstavlja početak zaborava svojstava i osobina koje su ljudske i koje predstavljaju vrijednosti.

[1] En-Nisa, 58.

[2] El-Mu'minun, 8.

[3] En-Nisa, 58.

 

  • 20 Novembra, 2019