Opasnost od učenjaka koji se ne drže vjere
U poznatoj predaji časni Poslanik kaže:
“Dvojica su mi slomila kičmu, učenjak koji se ne drži vjere i pobožnjak neznalica.”[1]
Imam Homeini, bi kazivao: Kvazisveci su obavljali svoje dužnosti robovanja, ali su zaboravili na svoju glavnu, osnovnu dužnost, a ona je stjecanje znanja i ispravne spoznaje. Tim svojim krivim načinom i uz neznanje hode putem na kojem insistiraju i za koji su fanatično vezani. Šteta koju ova skupina čini islamu veća je od štete koju čine grješnici. Ova skupina niti sama stiže do cilja niti dozvoljava da drugi napreduju. Riječima Imama Sadika, a.s.:
“Onaj ko radi bez znanja kvari više nego što popravi.[2]
Učenjak koji se ne drži vjere ne radi po svome znanju i vara narod, a ljudi mu ukazuju poštovanje zbog njegovog znanja, zbog neposjedovanja bogobojaznosti zadaje takav udarac islamu kakav neznalica nikada ne može zadati. Stoga, gdje god da se govori o bogobojaznosti i bogobojaznost se hvali, misli se na bogobojaznost koju prati znanje, a ako se ovo dvoje razdvoji, ne samo da neće biti korisni, već su kao takvi i štetni. S druge strane, kada se znanje i razumijevanje hvale, time se misli na znanje i razumijevanje koje ide zajedno sa djelom, jer je vjerski učenjak koji posjeduje znanje, ali ne djeluje u skladu s njim, drumski razbojnik.
“O Davude, između Mene i sebe nemoj postavljati za posrednika učenjaka koji je opčinjen Ovim svijetom da te ne bi spriječio od puta Moje ljubavi. Oni su, zaista, razbojnici na putu robova Mojih koji Me žele. Njihova najmanja kazna je da ću im iz srca njihovih odstraniti slast obraćanja Meni.”[3]
Učenjak koji je bez djela i koji obožava Ovaj svijet poput je lopova koji usred bijela dana opljačka karavanu. Pošto posjeduje znanje, bolje zna i kako će prevariti ljude. Takav učenjak ne koristi vjeri pa moramo biti pažljivi da nas ne prevare jer su razumijevanje i bogobojaznost učinkoviti kada su zajedno i tek onda bivaju uzrokom sreće pojedinca i društva. Ispravno je družiti se sa onima koji su zbog bogobojaznosti ojačali u sebi bogosluženje, robovanje i pokornost Božijem naređenju, a s druge strane su se odvažili i na spoznavanje vjere i savladali su vjerska učenja. Druženje sa ovom skupinom učenjaka biva povodom uvećanja čovjekovih savršenstava i vrlina.
Mada se izraz fakih u pravnoj terminologiji upotrebljava za učenjake koji su sposobni da izvlače zakonske (šerijatske) propise iz njihovih izvora i da tumače sekundarna pitanja na osnovu principa, ipak je fakih u terminologiji Kur'ana i predaja u značenju vjerskog stručnjaka. Općenito, osoba koja poznaje sekundarna (fer‘i), akaidska i etička pitanja jeste fakih. Zapravo, učenjak koji poznaje pitanja i akaida i etike dobar je drug.
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Sada kada si odlučio da putuješ i za sebe si izabrao primjerenog prijatelja, pazi da se ne uprljaš grijehom. Budeš li se uprljao grijehom, tvoje putovanje i kretanje neće imati učinka te tvoje robovanje i trud neće uroditi plodom.”
Čovjek ne čini grijeh bez razloga. Sigurno je da grijeh donosi uživanje, sladak je i privlačan; zato ga čovjek i čini. Iako su ova privlačenja imaginarna i šejtanske sugestije i nemaju zbilju, u svakom slučaju čovjek u grijehu vidi slast i privlačnost te zbog toga i ide prema njemu. Važno je u svemu tome šta treba čovjek činiti da bi se suzdržao od grijeha i da bi se odupro griješenju.
Najbolji način za uzdržavanje od grijeha je da čovjek shvati opasnost grijeha i njegovu veličinu, da spozna štete i opasnosti koje sa sobom nosi ovaj užitak koji brzo prolazi, a također i loše i trajne posljedice koje grijeh donosi po ovosvjetski i onosvjetski život čovjeka.
Osobenost vjernika je da on ima specifično viđenje grijeha. Upravo ovo specifično viđenje njemu je prepreka činjenju grijeha. Za vjernika je grijeh kao velika stijena koja može svaki čas pasti na njegovu glavu. Ako se kod njega javi posrnuće i grijeh, prestravljen je zbog posljedica toga. To viđenje vrši takav utjecaj na njegovu misao da ga savjest potiče protiv grijeha, i kad god učini grijeh, okrene se pokajanju i izvinjenju, poput čovjeka koji vidi da mu velika stijena visi iznad glave i u stalnom je strahu zbog nje. Naime, duša ovog čovjeka toliko je čista i neuprljana da ona reagira na svaki grijeh, stalno kudi i kara sebe sve do te mjere da više nema ni sna ni mira.
Nasuprot ovome, nevjernik i onaj koji je svoju primordijalnu prirodu prekrio hrđom grijeha ne osjećaju uznemirenost zbog grijeha i u njihovim očima je grijeh kao muha koja im prolazi pred nosom. (Pod nevjernikom se ne misli samo na osobu koja poriče Boga i Sudnji dan, već je nevjernik i onaj ko poriče jednu od neophodnosti vjere.)
Pored toga što tako tvrde ajeti i predaje, ujedno je i psihološka zbilja da ponavljanje odurnog djela uništava njegovu ružnoću. Ono se na kraju pojavljuje kao djelo u kojem se uživa i više se ne osjeća stid zbog njegova činjenja. I grijeh je takav: Ukoliko grijeh biva kontinuirano ponavljan njegova pokuđenost nestaje, a nestajanje pokuđenosti za sobom povlači neosjećanje stida za počinjeni grijeh kao rezultat.
Ovdje ćemo dati mjerilo za svakoga ko želi vidjeti da li je bliži granici vjerovanja ili nevjerovanja, to jest da vidi kakva mu je reakcija na grijeh. Ako vidi da za njega grijeh nije važan i da ne obraća pažnju na njega, treba znati da korača putem nevjerstva zato što kajanje zbog grijeha proizlazi iz vjerovanja, a nepridavanje pažnje grijehu proizlazi iz nevjerovanja. Vjerovanje iziskuje da ukoliko srdžba i strasti ovladaju čovjekom pa učini grijeh, odmah se kaje i boji se svoga djela. Ako kod nas ne postoji ovakvo stanje, onda se trebamo bojati za svoj kraj jer se krećemo opasnim putem.
[1] Biharul-envar, sv. 2, str. 111, predaja 25
[2][2] Biharul-envar, sv. 1, str. 208
[3] Kafi, sv. 1, str. 46.
