Tevba – pokajanje – 3
Tevba – pokajanje – 3
U islamu je rečeno da, ako hoćeš da se pokaješ, nije neophodno da ideš kod sveštenika, ili hodže, i da njemu ispovijedaš svoj grijeh. Svoj grijeh ispovjedaj Bogu, zašto grijeh ispovjedati jednom ljudskom biću? Kod Uzvišenog Allaha dž. š. ispovjedaj svoj grijeh. Ovo je Božiji glas:
Reci: O robovi moji koji ste se prema sebo ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; on doista mnogo prašta i On je milostiv.[1]
Kako lijepo ovaj hadis opisuje pokajanje:
“Plač griješnika draži je Bogu od zikra pobožnih.”
Idite i u prisustvu svoga Boga jecajte, razmišljajte dok se ne sjetite svojih grijeha. Nikome nemojte reći, ali razmotrite vaše grijehe. Vi sami znate, sami budite svoj sudija i sudite sebi. Poslije, ove vaše grijehe iznesite pred Boga i recite vaše propuste i grijehe, jecajte, plačite, tražite oprost. Tražite da se očistite od grijeha, Bog će vam oprostiti, i očistiće vaš duh, očistit će vaše srce i Njegova milost će obuhvatiti vaše biće. Osjetit ćete slast ljepote ibadeta vašim čulima. Grijeh i uživanje u grijehu će biti prezreni u vašim očima. Više nećete imati želju da gledate neki porno film, nećete gledati tuđe žene, nećete imati volju da ogovarate, da lažete ili optužujete ljude. Vidjet ćete da je sva vaša volja usmjerena ka dobročinstvu.
Imam Ali je poslije naveo šest uslova za traženje oprosta, od čega su dva uslova osnova pokajanja, dva uslova su uslovi za prihvatanje pokajanja, i dva ostala su uslovi njegovog savršenstva.
Obratite pažnju na činjenicu da je uživanje tih najčistijih čestitih ljudi bilo u tome da razgovaraju sa svojim Bogom, da stalno govore o svojim propustima i grijesima, a njihovi grijesi, u poređenju sa našim su napuštanje pravog grijeha. Postoji i jedan stepen više od napuštanja prvobitnog grijeha. Kada pročitate molitvu Ebu Hamze vidite kako je Ali ibn Husein razgovarao sa svojim Bogom. Kako je jecao! Ova molitva Ebu Hamze je jecanje Ali ibn Huseina. Sada, da se malo upoznamo sa oplakivanjem ovog čestitog Božijeg roba. Njihovo uživanje je bilo takvo da, kada razgovaraju sa svojim Bogom, stalno govore o svom nepostojanju, siromaštvu, potrebama i propustima. Stalno su govorili: “O Bože! Sve što je od mene je propust, i sve što je od Tebe, milost je i blagostanje.”
Ova rečenica je od Ali ibn Huseina:
“O moj Bože! Moj Mevla! Moj Gospodaru! Kada gledam svoje grijehe, hvataju me strah i jeza, ali kada bacim jedan pogled na Tebe, vidim Tvoju milost. U mom srcu se pojavi težnja i nada. Stalno sam između nade i straha. Kada gledam sebe, uhvati me strah. Kada gledam Tebe, javlja mi se nada.”
Da, oni su bili takvi ljudi.
[1] Zumer, 53.
