Pobuna nagona i poraz savjesti
Pobuna nagona i poraz savjesti
Abdulmelik ibn Mervan u mladosti je imao miran život. Bio je nježnog i prefinjenog srca i bio je obazriv i nježan prema stvorenjima. Nije nanosio zlo drugima, pa čak ni riječima. Njegovi nagoni i porivi, zbog nepostojanja izazovnih prizora, bili su suspregnuti i ugašeni. Ni u snu nije mogao zamisliti da će jednog dana zadobiti vlast nad islamskim carstvom te da će upravljati milionima ljudi. Međutim, tok vremena i neočekivani događaji učinili su svoje, te su “vodu naveli na njegov mlin.” Njegov otac, koji je nekada bio upravitelj Medine, i koji je s tog položaja smijenjen, usljed raznolikih društveno-političkih previranja ponovo je izašao na površinu te postao halifom. Čim je zaposjeo prijesto halife, odmah je svog, odveć mlađahnog i još uvijek nevinog i neiskvarenog, sina Abdulmelika imenovao svojim nasljednikom. Ne prođe ni nekoliko mjeseci a Mervana otrovaše i on umre. Abdulmelik zaposjede njegov položaj. Odmah potom njegovi uspavani i umireni nagoni i porivi bivaju probuđeni i zadobivaju prostrano polje za prodor i širenje. Do jučer njegova moralna savjest upravljala je svim njegovim postupcima te zato on nikome nije nanosio zlo niti je koga mučio; dakle, nije činio neljudske postupke.
Međutim, već danas stanje je sasvim drugačije. Abdulmelikovi nagoni i porivi su probuđeni, a plamenovi dinastijske borbe za materijalnu nadmoć i položaj su proradili. Moralna savjest mu je odmah doživjela težak poraz, i toliko se povukla da se sticao osjećaj kao da ona uopće ne postoji u njegovu biću. On sam i njegovi namještenici su krajnje nasilno i nemilosrdno prolijevali krv i ubijali ljude, načinivši time strašnu i zločinačku buru u islamskim gradovima.
U historiji se navodi da je Abdulmelik, kada je Jezid poslao vojnu jedinicu u Mekku da ubije Abdullaha ibn Zubejra, nježnog i prefinjenog srca govorio: “Utičem se Bogu, zar da neko pošalje vojsku u Božiji harem?” Ali kada je i sam postao vođom, lično prema Haremu Božijem šalje mnogo veću vojsku pod zapovjedništvom Hadždžadža ibn Jusufa. Ovaj poznati zločinac uvodi vojsku u Mekku i ubija veliki broj ljudi, da bi dospjeli do Abdullaha ibn Zubejra. Najzad dospijevaju do njega i Hadždžadž mu odsijeca glavu, koju šalje na poklon Abdulmeliku u Damask, a njegovo truplo vješa. Abdulmelik tada progovara: “Prije sam osjećao odvratnost pri ubijanju jednog mrava, a gle, sada mi je posve svejedno kada slušam i čitam izvještaje o Hadždžadžovom masovnom ubijanju ljudi.”
Jedan učenjak po imenu Zuhri jednog je dana Abdulmeliku kazao: “Čujem da se opijaš!?” A Abdulmelik mu reče: “Da, tako mi Boga, pijem i alkohol i krv ljudi.”
U cijelom ljudskom rodu, kako prije tako i danas, mnogo je Abdulmelika. Većina ljudi u normalnom stanju slijedi svoju moralnu savjest, ali kada im se iznenada pobudi neki nagon, moralna savjest poput slabog čuvara biva zgažena i onda im se otvara široko polje za nesputano zadovoljavanje poriva i strasti. Takvima ništa ne stoji na putu, osim što im se može ispriječiti snaga vjerovanja, koja podupre moralnu savjest i koja jedina može spriječiti nepoćudne duševne snage.
إِنَّ النَّفْسَ لأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ إِلاَّ مَا رَحِمَ رَبِّيَ
Jer duša je, doista, zlu naklonjena, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje![1]
[1] Jusuf, 53.
