Ispravna ishrana

Ispravna ishrana

Jedna od opsežnih rasprava tiče se islamskog naučavanja i hadisa koji se bave jelom, pićem i uputama za pravilnu ishranu. Mnoštvo je hadisa izrečeno o pitanju korisnih i štetnih vrsta mesa, isto tako i o njihovoj količini u ishrani, kao i o masnoćama, slatkišima, voću, zrnevlju i povrću. Do istih onih činjenica koje su savremeni naučnici otkrili putem svojih naučnih istraživanja i eksperimenata, islamski prvaci su došli putem božanske objave i nadahnuća. Oni su po njima djelovali, a preporučivali su ih i svojim sljedbenicima. Ovom prilikom donosimo vam dva primjera:

Mekinje od žitarica poput pšenice, ječma, prosa i riže predstavljaju velike zalihe vitamina B.^[1]

Bolest beriberi počinje nervnom rastrojenošću, stomačnim tegobama i srčanim smetnjama, a može završiti smrću. Ingman i Grins su pokazali da ova bolest počinje usljed nedostatka jedne vrste vitamina B1 u ishrani. Potpuno prirodno zrno riže sa ljuskom sadržava vitamin B1, a zrno riže bez ljuske već gubi vitamin B1.^[2]

Jednog poslijepodneva Suvejd ibn Gufle nađe se za vrijeme obroka kod Imam Alija, a.s. “Vidio sam”, kaže, “Imam sjedi pored sofre, a u njegovoj ruci suhi hljeb, po kojem su se vidjele ječmene mekinje.”

Suvejd ibn Gufle je potom otišao kod sluškinje Imam Alija, a.s., i rekao joj:

“Fidda, zar se ne bojiš Allaha? Zašto ne poštuješ stanje ovog starog čovjeka? Zašto mu nisi napravila prosijani hljeb, već si napravila hljeb sa onolikim ječmenim pahuljicama?” Fidda reče: “Sam Imam mi je naredio da mu ne pravim prosijani hljeb.”

Suvejd je ponovo otišao kod Imama i prenio mu svoju zabrinutost vezanu za hljeb. Tada postaje jasno da je Imam Ali, a.s., ovaj običaj preuzeo još od časnog Poslanika, s.a.v.a. To se vidi iz njegovih riječi.

“Neka moji roditelji budu žrtva za onog za kojeg se nije pravio prosijani hljeb.”^[3]

Imam Sadik, a.s., je rekao o Sulejmanu, a.s.:

و يأْكلُ هو الشَّعيرَ غيرَ مَنْخولٍ

“Hljeb Sulejmana, a.s., pravljen je od ječmenih mekinja.^[4]

Mornari, istraživači i vojnici San Levija, i drugi, zbog gubitka vitamina C u hrani suočili su se sa razarajućom bolešću – skorbutom. Stanje takvih bolesnika je razdražujuće. Došlo je do curenja krvi iz desni, ispadanja zuba, krvarenja iz anusa. Došlo je do oštećenja pluća koja su izbacivala šlajm, a kosti su se odvajale. Jednom riječju, bolesnici su osjećali gušenje i gubljenje svijesti, da bi na kraju, nakon dva do tri mjeseca u teškim mukama, umirali. Zeleno povrće sprečava i liječi skorbut. A kakvoća i veza ovoga dvoga ustanovljena je novim naučnim otkrićima.^[5]

Ahmed ibn Ebi Harun veli: “Imam Ali ibn Musa, a.s., me je pozvao kod sebe. Potom je naložio da mu se donese hrana. Prostrli su sofru i stavili hranu, ali na njoj nije bilo svježeg povrća. Imam nije jeo ovu hranu. Rekao je svome slugi: ‘Zar ne znaš da ja ne jedem sa sofre na kojoj nema zelenog povrća? Idi, donesi zelenog povrća!’ Sluga je otišao i donio zelen, pa je Imam jeo, a i ja sam jeo uz njega.”^[6]

Sve bolesti imaju neposrednu ili posrednu vezu sa načinom ishrane i liječenje svih bolesti je položeno u hranjivim materijama. Dobra hrana ne samo da čovjeka hrani i sprečava najteže bolesti, već mu daje dugovječnost. Ona ga proljepšava, mijenja ten lica i kože i jača njegove umne i druge sposobnosti.^[7]

U današnjem svijetu hranom se liječe raznovrsne bolesti i jačaju ljudi. Ispravnom ishranom žutilo lica se pretvara u rumenilo, a oči bez sjaja postaju bistre. Islam je u minulim stoljećima ovome dao punu pažnju. U mnogim predajama se govori o različitim vrstama hrane. Više puta su Božiji Poslanik, s.a.v.a., i Imami bolesnike i slabe upućivali na liječenje posredstvom različitih vrsta hrane. Čak su i za jačanje inteligencije i pamćenja preporučivali određenu hranu. Med je jedna od preporučenih vrsta hrane, a spominje se i u časnom Kur'anu:

فِيهِ شِفَاءٌ لِلنَّاسِ

…U kojem je lijek za ljude!^[8]

Današnji svijet se što je moguće više usteže od upotrebe (vještačkih) lijekova, zato što ovi lijekovi – koliko god bili korisni – s druge strane mogu biti uzrok nepoželjnih poteškoća. Imam Rida, a.s., je kazao:

لَيس مِنْ دواءٍ إلاّ و هو يُهَيِّجُ داءً

“Nema nijednog lijeka, a da ne izaziva bolest.”^[9]

Najbolji i najpovoljniji način liječenja jeste upotreba odgovarajuće hrane koju je Uzvišeni za čovjeka stvorio u svijetu prirode.

Svi znaju da su osnovni uzročnici zaraznih bolesti mikrobi. Nakon što je Louis Pasteur otkrio ove glavne uzročnike zaraznih bolesti, svi su pomislili da će se prevencijom širenja mikroba moći iskorijeniti sve bolesti svijeta. Zato je pijenje prokuhane vode i kuhane hrane postalo uobičajeno u Evropi.

Svi su pomislili da će se broj mrtvih i oboljelih svakog dana smanjivati, ali, nažalost, ne samo da se ovakvom metodom broj oboljelih nije smanjio, već se, naročito u Evropi, broj oboljelih uvećao za pedeset posto. To se naročito odnosilo na uredne i upućene osobe, koje su više od drugih vodile računa o zaštiti od mikroba, i koje su najrevnosnije slušale uputstva ljekara. Takvi su još više obolijevali. Naravno, njihove bolesti nisu bile zarazne. Njihovo bježanje od sirove hrane i njihovo kuhanje hrane uzrokovalo je ubijanje vitamina te tako doprinijelo širenju drugih vrsta bolesti.^[10]

Dolazi se do zaključka da je čovjekovo zdravlje u sjeni valjane i potpune ishrane. Hrana mora sadržavati sve potrebne sastojke koje iziskuju različiti tjelesni organi. Ispravno korištenje raznolikih Božijih blagodati i uravnoteženost kuhane i sirove hrane, počev od halal mesa, masnoća, slatkiša, voća, do zelenih salata i povrća – sve to povećava čovjekov životni vijek i čini ga zdravim i snažnim.

 

[1] E‘džaze horakiha, str. 95.

[2] Će midanim (Tagzijeje ensan), str. 23.

[3] Biharu-l-envar, sv. 9., str. 501.

[4] Mustedrek, sv. 3., str. 103.

[5] Će midanim (Tagzijeje ensan), str. 22.

[6] Mekarimu-l-ahlak, str. 90.

[7] E‘džaze horakiha, str. 14.

[8] En-Nahl, 69.

[9] Revdatu Kafi, str. 273.

[10] E‘džaze horakiha, str. 172.