Osveta kao način nadoknade

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Osveta kao način nadoknade

Ponekad i odrasli, da bi se nekome osvetili, ponašaju se kao djeca. Često se dogodi da se neki momak zaljubi u neku djevojku i da je zaprosi. Djevojka iz nekog razloga njega ne smatra dostojnim da joj bude suprug i tako ga praktično ponižava. Mladić se osjeća poraženim i poniženim te zarad duševne nadoknade počinje razmišljati o osveti i poduzima nepromišljene poteze. Jedan od takvih poteza je da u noći kada se djevojka udaje za nekoga drugog vrišti, ili prekine struju na tom veselju i pokvari svadbu, te tako nadoknadi svoj poraz, uživajući u svojoj osveti.

Nevjernici koji su u početku islama pretrpjeli poraz počeli su da razmišljaju kako da se osvete časnom Poslaniku, s.a.v.a., i da tako nadomjeste svoje unutrašnje poniženje. Na javnom skupu Poslanika oni izvode upravo one dječije postupke da bi mu se osvetili.

Oni koji ne vjeruju govore: “Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!”[1]

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لَا تَسْمَعُوا لِهَـٰذَا الْقُرْآنِ وَالْغَوْا فِيهِ لَعَلَّكُمْ تَغْلِبُونَ

Jedno od Poslanikovih, s.a.v.a., najjačih sredstava promicanja islama bilo je učenje Kur’ana Časnog. I kada bi njegov milozvučni glas ispunjavao atmosferu, narod bi sa neopisivom ljubavlju i privrženošću slušao i bivao privučen kako melodijom tako i značenjem nebeske Knjige. Nevjernici koji su patili zbog uticaja i napredovanja Poslanika i islama – jer je to značilo njihovo obezvrjeđivanje i poniženje – svojim pristalicama su naređivali:

“Kada Muhammed uči Kur’an, vi vičite, lupajte i uzvikujte besmislene riječi koliko god više možete. Ukratko, činite sve ono što će Poslanikov glas pomiješati s nečim drugim i što će ljudima onemogućiti da čuju značenje Kur’ana. Možda ćete na ovaj način uspjeti nadjačati Poslanika i nadoknaditi naš poraz.”

Kritika je još jedno od sredstava kojim se poraženi i oboljeli od kompleksa niže vrijednosti koriste ne bi li nadomjestili svoje neuspjehe i osvetili se te kako bi nahranili svoju ranjenu sujetu.

Prije svega, treba znati da je kritika jedno od najboljih i najmoćnijih sredstava za unapređenje i uzdizanje pojedinca i društva. Kada u nekoj zemlji razumni ljudi i ljudi bez predrasuda mogu slobodno iznijeti kritiku i u svakom trenutku mogu navesti manjkavosti, to je nesumnjiv znak da je ta država u usponu, napretku i blagostanju.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Najdraži mi je onaj brat koji mi ukaže na moje nedostatke.”[2]

Imam Musa ibn Džafer, a.s., je u hadisu u kojem je ukazao na podjelu dnevnog vremena rekao: “I odvoji vrijeme za druženje s braćom u vjeri i od povjerenja. Oni će vas upoznati s vašim nedostacima, i to iskreno, bez ikakvih unutrašnjih predrasuda.”

Iznošenje kritike jedno je od važnijih društvenih pitanja. Nevolja je u tome što se ova značajna i korisna pojava koristi radi osvete i obračuna s nekim, da bi se neumjesno razriješio čvor vlastitog kompleksa niže vrijednosti – i ove prakse se ljudi manje-više drže u svim uzrastima.

Slabašno dijete se našlo u igri sa nekoliko hitre i vješte djece – i nakon što je ostalo poraženo zbog svoje nespretnosti, tjelesnog nedostatka ili lijenosti – ono se počinje osjećati niže vrijednim, odvaja se i ne želi se više igrati. Kada ga kod kuće otac ili majka pitaju za razlog, ono odgovara da su to neodgojena djeca koja govore ružne stvari, ne daju mu njegovo pravo, ukratko, kritizira ih i na taj način nadomješta svoju nemoć i sveti im se.

Đak, koji nije imao dobro obrazovanje, i koji neke predmete slabo razumijeva, ne može tačno i valjano dati odgovore na postavljena pitanja ili u pismenoj zadaći te zato dobija lošu ocjenu zbog koje se pred ostalom djecom osjeća poraženo. Zbog svoje nemoći se stidi, počinje se osjećati niže vrijednim, plačući dolazi kući i majci kaže da više ne želi da ide u školu. Kada ga ona pita zašto, on odgovara da je učitelj strog, da ga muči, da prema njemu osjeća odbojnost. Na ovaj način novopečeni đak prikriva svoju slabost i za svoje poraze se sveti učitelju, koji je uzrokovao njegov neuspjeh.

Mladić koji je završio srednju školu natječe se za prijem na određeni fakultet, ali budući da je njegov obrazovni potencijal nedovoljan, odgovore daje pogrešno i biva odbijen. On se, naravno, zbog svog neuspjeha počinje stidjeti pred učenicima, članovima svoje porodice i drugovima. U sebi osjeća gorak ukus poniženja, ali nipošto nije spreman priznati vlastiti poraz kao odraz svoje vlastite nemoći i slabe informiranosti. Naprotiv, da bi nadomjestio svoj duševni slom, on počinje da kritizira, da priča kako u zemlji nema nikakvog reda, kako nema napretka, sve se dobija preko “veze”, preporuke ili za novac. “A ja niti imam uticajnog prijatelja u pozadini, niti imam novca – i prirodno je da sam odbijen.” On ovim kritičkim tonovima zapravo pokriva svoj kompleks i na taj način se sveti ustanovi koja ga je odbacila.

Komercijalista čiji je potpis u bankama bio vjerodostojan godinama je iz jedne trgovine uzimao robu na povjerenje. Ali kada mu se finansijska situacija pogoršala, i kad su njegove dionice izgubile vrijednost, on je ovo doživio kao težak lični poraz. U sebi je osjetio poniženje i želi se osvetiti. Šefu robne kuće, koji mu nije više iskazao povjerenje, počinje iznalaziti mahane.

Počinje govoriti kako je to čovjek koji ne poznaje pravo, ne poznaje komercijalu, on je obični lihvar a njihova veletrgovina je pokvarena, nemoralna i sl. Ovim govorom komercijalista nastoji prekriti vlastitu poniženost i kompleks, sveti se tamošnjem šefu i njihovoj veletrgovini te tako nadomješta svoj poslovni neuspjeh.

 

 

[1] Fussilet, 26.

[2] Tuhafu-l-‘ukul, str. 366.

  • 19 Jula, 2019